Početna stranica » Sveti Krševan – Zvižduk u Crkvi

Sveti Krševan – Zvižduk u Crkvi

142 pregleda

Oni koji govore malo i općenito uvijek mogu biti utočište za priču koju je lakše izmisliti nego za stvarnost koju je teško nositi.

Prekrasna kasnoromanička crk­va svetog Krševana (Krizogona) u Zadru posvećena je u 12. stoljeću. Bilo je to vrijeme u kojem je stara zadarska biskupija dignuta na rang nadbiskupije, dok prvi spomen biskupije datira iz prve polovine 6. stoljeća. Ne samo crk­va nego i istoimeni benediktinski samostan, najstariji te vrste u Hrvata, samostan koji je organizirao i opatiju benediktinki svete Marije u istom gradu, neizmjerno su značajni za razvoj vjere, kulture i obrazovanja ne samo u Zadru. Iako je prvi spomen o crk­vi svetog Krševana s početka 10. stoljeća, vjeruje se da je iz okolice Akvileje u Italiji svečevo tijelo preneseno u Zadar 649. godine. Međutim, kao što nisu poznati nikakvi datumi iz života svetog Krševana tako nisu sigurni ni datumi vezani uz njegovu smrt i zagrobne aktivnosti s njegovim zemnim ostacima.

Zadrani ga vide kao konjanika s kopljem i zastavom na kojoj je križ, a u ikonografiji je poznat kao svetac čiji znak je križ u ruci. Navodno je bio vitez, ali ga se prikazuje i u redovničkom odijelu, što je zasigurno dio umjetničke slobode i ustupak benediktincima. Sveti Krševan “vlasnik” je jedne od onih legendi koje daju dovoljno prostora da svaka imalo maštovita duša može stvarati i priču i sveca kakvog poželi. A legenda kaže da je živio u 3. stoljeću, bio rimski plemić i vitez, preobratio na krš­ćanstvo – između ostalih – namjesnika Rufa i njegovu obitelj. Veže ga se uz svetu Stošiju (Anastaziju), također sveticu koju štuje Zadar. Njoj (čiji datumi su jednako “fleksibilni” kao i kod svetog Krševana) je navodno bio vjeroučitelj, a onda je iz tamnice (!) tješio pismima kad ju je zbog vjere muž držao u kućnom pritvoru. Odbio je sve primamljive ponude kojima ga se pokušalo odvojiti od krš­ćanstva, a kad ništa nije pomoglo odrubljena mu je glava i tijelo bačeno u more – u doba cara Dioklecijana. Slijedi zagrobni dio priče prema kojoj se sveti Krševan javio u snu svećeniku Zoilu (još jednom budućem svecu čiji su ostaci također dospjeli do Zadra da bi postali dio zaštitničke priče na istočnoj obali Jadrana), naznači mu gdje mu se nalazi tijelo pa ga ovaj uskoro izvadi iz mora i na čudesan način ponovno spoji tijelo s glavom. Pokopa ga Zoil potom u svojoj kući. Posebnim instrukcijama javljao se Krševan u snu i svetoj Stošiji, a glavnina čuda pripisuje im se nakon što su njihovi zemni ostaci preneseni iz okolice Akvileje u Zadar.

Nekoliko podataka koje je moguće razabrati iz legende o svetom Krševanu dio su i mnogih drugih svetačkih biografija, sa svim elementima trpljenja, pobožnosti i onostranih čudesnih javljanja drugim svetačkim likovima svog doba. Sve ostalo vezano za ovu priču naknadne su aktivnosti i zbivanja vezana uz Zadar, a govore o tome da se crk­va sa svečevim imenom spominje prvi put godine 918, da su u samostanu istog imena učinjena mnoga značajna djela i djelovali mnogi važni redovnici… Iz djela duha i prakse institucija koje su djelovale i još djeluju pod svečevim imenom pokušava se govoriti o svecu i njegovu značaju. Čini mi se to kao pokušaj da iz ispečenog kruha netko pokuša zamijesiti tijesto.

Dok tako pokušavam razmišljati o činjenicama da je zaštitnik grada Zadra sveti Krševan, da je najstarija sačuvana crk­va u Šibeniku posvećena istom svecu i da to sveto ime prati legenda koja malo što tvrdi i svjedoči bez dvojbe, sustiže vijest da je papa Benedikt proglasio prvu australsku sveticu, redovnicu Mary MacKillop. Njezina biografija uz datume (koji sežu u 20. stoljeće) sadrži i golema djela kao što su utemeljenje reda Svetog Josipa od presvetog srca, otvaranje i djelovanje na desetine škola, redovništvo posuto trnjem u kojem je ta istinoljubiva i vjerna duša preživjela i tako trnovite trenutke kao što je privremena ekskomunikacija i nje i njezina reda. Kad je ukazala na nedostojne postupke u okviru same crk­ve, kažnjavalo se nju a ne one koje je iz crk­ve trebalo udaljiti. Podsjeća taj put na one što ih prolaze tzv. zviždači u društvima punim korupcije. Na tom putu stradaju zviždači dok korumpirani i bahati imaju vlast, zaštitu institucija pa često i same crk­ve. Prepoznavanje je to po moći kojom su i crk­veni dužnosnici često impresionirani, bez obzira na prah koji tu moć rastače.

U ovo informatičko vrijeme podatke više nije lako pogubiti. Ali svece jest. Oni koji govore malo i općenito uvijek mogu biti utočište za priču koju je lakše izmisliti nego za stvarnost koju je teško nositi.