Početna stranica » Svetac zaštitnik

Svetac zaštitnik

6 min

… ali ulogu svoga zaštitnika ne bih nikada mijenjao ni za jednog drugog sveca jer što god ga molim to mi isprosi

Povijesni pregled čašćenja svetaca u Katoličkoj crkvi, od najranijeg kulta iskazivanoga mučenicima prvih stoljeća do suvremenih svjedoka ljubavi i milosrđa Božjega, bio bi preširoka i prezahtjevna tema. U ovom se članku nećemo baviti teološkim ili povijesnim prikazom razvoja čašćenja svetaca, nego ćemo pokušati antropološkim pristupom vidjeti kako i zašto zajednica i pojedinac biraju i ustrajavaju u čašćenju svoga osobnog sveca zaštitnika. Sveci su u katoličkoj duhovnosti prihvaćeni kao model uzoritosti i nasljedovanja, kao zagovornici kod Boga ili kao zaštitnici i pomoćnici u raznovrsnim područjima ljudskog života. Crkva stavlja naglasak na model uzoritosti i nasljedovanja svetaca dok je na razini pučke pobožnosti uočena dominantna zaštitnička uloga i uloga pomoćnika svetaca u svakodnevnim problemima pojedinaca i zajednice.

Svetac zaštitnik bira se određenoj zajednici ili sama zajednica zbog nekog događaja odlučuje staviti se pod zaštitu određenog sveca. Noviji primjeri izbora patrona kod novoutemeljenih župa, kao zaštitnika zajednice, pokazuju da se za nove župne crkve i zajednice, uglavnom, biraju novoproglašeni blaženici i sveci. Svježi primjer je iz župe Čemerno gdje su dvije područne crkve posvećene dvama novim blaženicima: Ivanu Merzu i Majci Tereziji. Patron ove župe bio je i ostao sv. Ilija, prorok.

Zaštitnika jednoj zajednici može birati i predlagati mjesni ordinarij vođen željom da se neka novoproglašena dogma Crkve ili novi naglasak u čašćenju jedne od triju božanskih osoba slavi na području njegove biskupije. Ovakav način biranja je jasan kada se radi o novoutemeljenoj zajednici, međutim drugačija je situacija kada već postoji patron župe i umjesto njega se uzima novi zaštitnik. Takvi primjeri su često dovodili do pojava u kojima novoproglašeni zaštitnik ostaje samo na razini titularenja i nakon dugoga vremena nije zaživio u pobožnosti zajednice. Primjera je u Bosni puno, ali ovdje ću uzeti samo jedan iz svoje rodne župe Cer gdje se svečano slavio sv. Rok (16. 08.), a kao patron župe slavi se Krist Kralj. Tisuće ljudi se ranije okupljalo ali i danas, iako prognani, dolaze sa raznih strana svijeta na proslavu sv. Roka dok je broj vjernika prisutnih na svetkovinu Krista Kralja, i prije rata, bio približan broju posjetitelja svake nedjelje. Niti danas nije drugačije: malobrojni su koji dolaze na Cer slaviti prvotni patron. Ovakvi primjeri pokazuju važnost svetaca zaštitnika za zajednicu i osobnu pobožnost koja se prelijeva iz pobožnosti zajednice.

Kazivanja puka o svecima su istinu zanimljiva i, čini mi se, da ih se može promatrati kao točku stjecišta cjelovitoga religiozno-kulturnog miljea u kojemu čovjek živi i vjeruje jer osobna pobožnost u doživljaju svetaca baca svjetlo na vjernički doživljaj samoga Boga i njegova odnosa prema ljudima i ljudi međusobno. Ovdje se mora pripomenuti o razlici u utjecanju i stavljanju pod zaštitu Blažene Djevice Marije i sveca zaštitnika. Naime, i u službenom stavu Crkve razlikuje se štovanje Marije (cultus hiperduliae) zbog njezine uloge u povijesti spasenja i od čašćenja svetaca (cultus duliae). U dosadašnjim istraživanjima primijetio sam da se Marija ne bira kao osobni zaštitnik jer se njezino štovanje već nalazi u obitelji, odnosno nju zatičemo rađanjem kao zaštitnicu i zagovornicu u katoličkoj obitelji. Život katolika u Bosni i Hercegovini – mislim da se može povući paralela i za cijeli hrvatski puk – snažno obilježava marijanska prisutnost. Zato, vjernici kazuju da je najprije Marija, pa onda svi sveci. Molim se svim svecima, ali opet najviše Gospi.

Iako je marijanski kult kod hrvatskog katoličkog življa dominantan, mora se primijetiti i čitava četa svetaca kojima se s jednakim žarom utječe za zagovor i pomoć. U tom cijelom koru svetaca, ipak pojedinci jednom od njih daju osobitu važnost, odnosno njega zovu svojim svecem. Biranje i ustrajavanje u stavljanju pod zaštitu osobnog sveca zaštitnika mora imati osobne razloge i opravdanje jer u pučkoj pobožnosti svaka pojava mora biti objašnjena. Naravno, način biranja osobnog sveca zaštitnika može biti različit, ali u dosadašnjim kratkim istraživanjima ove problematike može se reći da određeni događaj na sam dan proslave sveca ima najjači utjecaj. Moj otac je vozio sijeno na sv. Antu i prevrnuo se voz. Jedva je ostao živ. Kaže, spasio ga sv. Anto i od tada nikada više u našoj kući nitko nije radio toga dana. Otac je postio trinaest utoraka sv. Anti i obećao tako do kraja života, jedan je od primjera kako se određeni događaj veže uz sveca i njegovu pomoć. Zanimljivo je kako se osobni svetac zaštitnik može birati i kada se o njegovu životu ništa ne zna. Zapravo, iako na prvi pogled izgleda čudno, uistinu vjernik ništa ne zna o životu sveca ili svetice ali svakodnevnim se molitvama utječe i svecima: Ma, sve mi bude što molim. Mala Terezija je moja svetica. Ovaj slučaj ispričala mi je jedna vjernica iz okolice Tomislavgrada na pitanje što zna o Maloj Tereziji, odgovorila je da ne zna ništa. Čula je propovijedi kako je Terezija snažno ljubila Isusa i obećala s neba ispuniti svima želje bacajući ruže tako da od tada moli njezin zagovor. Obećala je svaki dan izmoliti molitvicu ovoj svetici koja se nalazi uz sliku ove svetice, a uzela ju je one nedjelje kada je bila u crkvi.

Među rijetkim radovima koji se bave problemom osobnog sveca zaštitnika je rad Marijane Belaj, etnologinje iz Zagreba, o osobnom svecu zaštitniku. Profesorica Belaj je na primjeru jednog mladića i njegove obitelji uočila da su u odabiru sveca zaštitnika kao i u oblikovanju njegove pobožnosti uopće, sudjelovala tri čimbenika: tradicija štovanja u zajednici, tradicija štovanja u obitelji i događaj s elementima čudesnoga.

Sva tri elementa mogu biti zastupljena zajedno ili samo neki od njih, ali unutar ovoga okvira događa se biranje sveca zaštitnika. Dva već izložena primjera potvrđuju da se odabir događa između svetaca poznatih u štovanju zajednice (primjer Male Terezije) i događaju kojemu se pripisuje čudesnost zbog dešavanja u određeni dan (primjer sv. Ante) svetac zaštitnik veoma često biran iz tradicije štovanja u obitelji. Primjer koji želim izložiti je primjer pučkog sveca koji nije kanoniziran. Radi se o Petru Barbariću čije su posmrtne ostatke komunisti sklonili u sjemenišnu crkvu u Travniku, ali puk je nastavio hodočastiti na mjesto gdje je ranije bio njegov grob. Baka je zavjetovala svoju unuku i dok je još bila djevojčica doživjela je čudesno izlječenje na grobu ovoga Sluge Božjega. Poslije je, kao odrasla djevojka, doživjela mnoge čudesne znakove, kako sama naziva događaje vezane za četvrtak, dan kada se u Travniku slavi spomen ovoga Božjeg ugodnika. Zato je on njezin osobni svetac zaštitnik.

Odnos i komunikacija s osobnim svecem zaštitnikom ostvaruje se u nekom obliku zavjeta, najčešće doživotnog. Zavjeti posvećeni osobnom svecu zaštitniku imaju osobitost da ne uspostavljaju uvjet u slučaju pozitivnog ishoda neke molitve nego su zahvala za intervenciju u važnom događaju gdje se iskusila pomoć toga sveca. Zato se i ne sumnja da svetac zaštitnik neće pomoći: jednom je to učinio, čini i dalje čuvajući da se ne dogodi neki neželjeni događaj. Kod vjernika koji imaju svoga osobnog sveca zaštitnika primjećuje se da se utječu i zagovoru drugim svecima u pojedinim potrebama, ali ulogu svoga zaštitnika ne bih nikada mijenjao ni za jednog drugog sveca jer što god ga molim to mi isprosi. Ova izjava potvrđuje da se na području osobne pobožnosti dokida ustaljena diferencijacija svetaca prema ulogama, odnosno ne postoji specijalizacija svetaca nego se svecu zaštitniku utječe u svakovrsnim potrebama: moli ga se za zdravlje, vlastito ili člana obitelji, gospodarski uspjeh ili drugu životnu potrebu.