Sveta Monika (331. Tagaste – 387. Ostia) bila je majka poznatoga kršćanskog sveca i naučitelja svetoga Augustina. On je zahvaljujući njoj postao kršćaninom, a to je kasnije i opisao u svom najpoznatijem djelu „Ispovijesti”.
Monika se rodila u Tagasti (Sjeverna Afrika), u kršćanskoj obitelji. Dobar vjerski odgoj primila je od svoje majke i stare sluškinje. Unatoč tome u ranoj mladosti bila se odala alkoholu. To je kasnije priznala svome sinu. Kada bi je roditelji slali u podrum po vino, ona je „iz neke djevojačke obijesti požudno ispijala pune čaše.” Jednom zgodom sluškinja ju je nazvala „pijanicom” i to ju je tako snažno pogodilo da se odmah ostavila toga poroka.
Kao djevojka udala se za nekog maloposjedinika Patricija, kojemu je rodila troje djece, dva sina i jednu kćer. Najstariji sin Augustin nakon burne mladosti postat će kasnije istinski kršćanin i biskup Hipona. Augustin je bio oštrouman mladić koji se zanimao za filozofiju i retoriku. U jednom trenutku približio se manihejskoj dualističkoj sekti i postao njezinim članom. Tada su počele muke njegove majke, svete Monike, 16 godina ustrajno je molila za njegovo obraćenje. Njezina ustrajna molitva Bogu i mnoge suze koje je prolila za sina nisu bile uzaludne. Sina je slijedila na njegovu putovanju u Rim. Na moru je doživjela strašnu oluju ali nije odustajala. Kada je došla u Rim nije uspjela pronaći sina pa je krenula put Milana. Tu je susrela sina slobodna od manihejskih zabluda ali još uvijek neodlučna pred kršćanskom vjerom. Nije ga napuštala dok nije bila sigurna u njegovo obraćenje. Augustin je primio krštenje 24. travnja 387. godine i s majkom se uputio u rodni kraj. Došavši u ostijsku luku gdje su čekali svoj brod Monika se razboljela i umrla. O tome događaju Augustin sjetno piše u „Ispovijestima”:
“Kad se približio dan u koji je imala otići iz ovoga života – taj si dan Ti znao, a mi nismo znali – dogodilo se, vjerujem, po Tvojoj tajanstvenoj odluci, da smo ona i ja sami stajali naslonjeni na jedan prozor s kojeg se vidjelo u vrt unutar kuće u kojoj smo stanovali. To je bilo u Ostiji na ušću Tibera. Ondje smo, daleko od buke mnoštva, poslije napora od dugog putovanja skupljali snage za plovidbu morem. Razgovarali smo, dakle, sami, veoma ugodno i, zaboravljajući prošlost, a upirući pogled u ono što je pred nama pitali smo se pred licem Istine, a to si Ti: kakav će biti vječni život Svetaca, kojega ni oko nije vidjelo, ni uho čulo, niti je u srce ljudsko ušao. Mi smo otvorenih usta srca svoga hlepili za nebeskim vodama Tvoga izvora, izvora života koji je od Tebe.
Tako sam govorio, ako i ne upravo na taj način i istim riječima, ipak Ti znaš, Gospodine, kako je onoga dana kad smo tako razgovarali i kad nam je ovaj svijet za toga razgovora omrznuo sa svim svojim užicima, moja majka tada rekla: ’Sine, što se mene tiče, ništa me više u ovom životu ne veseli. Što da još radim ovdje i zašto sam još ovdje, ne znam. Više se ničemu ne nadam od ovoga svijeta. Jedino je bilo zbog čega sam željela još jedno vrijeme ostati u ovom životu: da tebe vidim kao kršćanina katolika prije nego umrem. To mi je u još obilnijoj mjeri udijelio moj Bog: vidim te kao njegova slugu pošto si prezreo zemaljsku sreću. Što još radim ovdje?’”
Što sam joj na to odgovorio, ne sjećam se pravo. Međutim, ona je jedva nakon pet dana ili ne mnogo više legla u postelju bolesna od groznice.”
Sveta Monika zagovornica je odlutalih od vjere i zaštitnica majki, obitelji i udovica.
