Dokazi izneseni na suđenjima o krivnji i o vraćanju časti Ivani Arškoj jasno i u pojedinostima izlažu njezinu čudnovatu i lijepu povijest. Među mnogim životopisima koji opterećuju police svjetskih knjižnica jedino je ovom životopisu valjanost potvrđena prisegom.[1] On pruža živu sliku osobe i djelovanja tako izuzetnog značenja da nas sili da je prihvatimo kao stvarnu, već i zbog toga što je izvan dosega izmišljanja. Javni dio Ivanina djelovanja obuhvaća samo trenutak, traje samo dvije godine – ali kakvo je bilo to djelovanje?! Osobu koja ga je omogućila treba sa strahopoštovanjem proučavati, ljubiti i njoj se diviti, ali ju ne možemo sasvim shvatiti i protumačiti makar je najupornije proučavali.
Kad je Ivani Arškoj bilo 16 godina, od nje se nije moglo očekivati ništa posebno: živjela je u zabitnu seocetu na rubu uljuđenoga svijeta; nikamo nije išla i ništa nije vidjela. Poznavala je samo jednostavne seoske ljude; nikad nije vidjela kakvu važnu osobu. Jedva je znala kako izgleda vojnik, nikad nije jahala konja, niti je u ruci imala kakvo ratničko oružje. Nije znala ni čitati ni pisati; znala je samo presti i šiti. Znala je jedino svoj katekizam i molitve, te maštovite pripovijesti o svecima. I to je bila sva njezina učenost.
To je bila Ivana sa 16 godina. Što je ona znala o pravu, o sudskom dokazivanju, o sudovima i odvjetničkom poslu, o pravnom postupku? Ništa! Ovako, potpuno opskrbljena neznanjem, otišla je na sud u Toul (Tul) da pobije lažnu optužbu da je prekršila obećanje da će se udati. Sama je vodila svoju obranu, bez ičije pomoći ili savjeta, bez ičije prijazne naklonosti. Ipak je pobijedila tužitelja služeći se sasvim uspješno vlastitim svjedočenjem. Sudac je bio začuđen pa je odbacio optužbu, a nju je nazvao ovo divno dijete.
Otišla je iskusnom zapovjedniku Vaucouleursa (Vokulér) i zatražila vojničku pratnju, rekavši mu da mora otići u pomoć kralju Francuske, jer je Bog šalje da kralju povrati njegovo izgubljeno kraljevstvo i da ga okruni. Zapovjednik je rekao: Što? Zar ti? Pa ti si tek dijete! Preporučio je da je vrate u njezino selo i da je išćuškaju. No, rekla mu je da ona mora poslušati Boga i da će opet doći, i onda ponovno, i ponovno, i da će konačno dobiti vojnu pratnju. Rekla je istinu. S vremenom, on je popustio: nakon što je to mjesecima odgađao i odbijao, dao joj je vojnike; skinuo je svoj mač i dao ga njoj s riječima: Hajde, pa nek’ bude što hoće. Obavila je svoje dugo i pogibeljno putovanje kroz neprijateljsku zemlju, govorila s kraljem i uvjerila ga. Onda je bila pozvana pred Sveučilište u Poitiersu (Poatjé) da bi dokazala da je zbilja šalje Bog a ne Sotona. I svakog dana, kroz tri tjedna, ona je neustrašivo stajala pred učenim skupom. Prikladno je odgovarala na njihova duboka pitanja iz svoje neznalačke ali sposobne glave i iz svoga jednostavnog i poštenog srca. I opet je pobijedila i time izazvala čuđenje i divljenje onoga visokog skupa.
I sada, kad joj je bilo 17 godina, ona je postala vrhovni vojni zapovjednik; pod svojim zapovjedništvom imala je princa iz kraljevske kuće i iskusne francuske generale. Na čelu te vojske, prve koju je ikada vidjela, ona je krenula na Orléans (Orleán). U tri beznadna borbena nastupa na juriš je osvojila istaknute neprijateljske tvrđave i za deset dana oslobodila Orléans od opsade, koja je dotada prkosila francuskoj vojnoj sili kroz sedam mjeseci.
Nakon mučnog i besmislenog odgađanja zbog kraljeva kolebljivog značaja i izdajničkih savjeta njegovih ministara, njoj su ipak dopustili da ponovno krene u borbu. Na juriš je zauzela Jargeau (Žaržó), zatim Meung (Man), a Beaugency (Božansí) je prisilila na predaju. Zatim je na otvorenom bojnom polju zadobila snažnu pobjedu kod Pataya (Paté) nad Talbotom, engleskim lavom, i prekinula Stogodišnji rat. Bio je to pothvat koji je trajao samo sedam tjedana, ali su političke posljedice bile tolike da on ne bi bio preskupo plaćen i da je trajao pedeset godina. Patay, ta neopjevana i sad odavno zaboravljena bitka, za englesku je vlast u Francuskoj značila isto što i Moskva za Napoleona: od udarca zadanog toga dana Engleska se nikad neće oporaviti. To je bio početak kraja tuđega gospodstva nad Francuskom, od kojega je ona trpjela, s prekidima, kroz tristo godina.
Zatim je došlo veliko ratovanje uz rijeku Loaru, osvajanje grada Troyes (Tróa) na juriš i pobjednički pohod u Reims (Rens) mimo gradova i tvrđava koji su se predavali. Ondje u njegovoj katedrali Ivana je stavila krunu na glavu svoga kralja, usred pomamnoga radovanja puka: njezin stari otac, seljak, bio je ondje da sve to vidi i da – ako može – povjeruje svojim očima. Ona je povratila krunu i izgubljenu neovisnost. Kralj je konačno u svom bijednom životu ovaj put bio zahvalan i zatražio od Ivane da za sebe zatraži nagradu pa da je i dobije. Nije tražila ništa za sebe, ali je zamolila da se zauvijek oproste porezi njezinu rodnom selu. Molba je uslišana i obećanje su održavali kroz tristo i šezdeset godina. Tada su ga prekršili i krše ga sve do danas. U ono vrijeme Francuska je bila vrlo siromašna, a sad je vrlo bogata, ali je ona ubirala one poreze kroz više od stotinu godina.
Ivana je zatražila još jednu milost: sad kad je njezino poslanje završeno, željela je da joj dopuste da se vrati u svoje selo, ponovno skromnom životu s majkom i dragim ljudima iz svog djetinjstva; nimalo nije uživala u ratnim okrutnostima, a pogled na krv i patnju trgao joj je srce. Ponekad u borbi, ona ne bi izvukla svoj mač da se, mahnita od zanosa, ne bi zaboravila i njime oduzela nekom neprijatelju život. Na suđenju u Rouenu (Ruán), u jednom od najčudnijih njezinih nastupa, poteklom iz njezina nježnog djevojačkog srca, naivno je primijetila da nikad nije nikoga ubila. Njezinoj molbi da je puste natrag da uživa mir i odmor u svom seoskom domu nisu udovoljili.
Onda je poželjela da se odmah krene na Pariz, da ga zauzme i otjera Engleze iz Francuske. Sprječavali su je na svaki način što su ga izdajstvo i kraljeva kolebljivost mogli izmisliti, ali se ona konačno probila do Pariza; u tom uspješnom napadu na jedna od gradskih vrata ona je pala teško ranjena. Naravno, njezini su ljudi odmah izgubili srčanost – ona je bila jedino srce koje su imali. Uzmaknuli su. Molila je da ostane na bojištu, rekavši da je pobjeda sigurna. Zauzet ću Pariz sada ili ću umrijeti! Nasilu su je odstranili s bojišta a kralj je naredio uzmak i zaista raspustio svoju vojsku. Prema lijepom starom vojničkom običaju Ivana je ostavila kao zavjet svoj srebrni oklop i objesila ga u katedrali sv. Dioniza. Veliki dani toga oklopa bili su završeni.
Zatim je po zapovijedi pratila kralja i njegov lakomisleni dvor i kroz neko vrijeme podnosila zlatno sužanjstvo. Kad god bi joj taj nerad postao neizdrživ, ona bi sabrala nekoliko vojnika pa bi odjahala i napala neku utvrdu i osvojila je.
Napokon, pri jednom napadaju na neprijatelja, iz Compiègnea (Konpjénj), 24. svibnja (kad je ona navršila osamnaest godina), nakon junačke borbe bila je i sama zarobljena. To je bila njezina posljednja bitka: više neće ići za bubnjevima.
Tako se završilo najkraće epohalno vojničko djelovanje koje povijest poznaje. Trajalo je samo godinu i mjesec; ono je zateklo Francusku kao englesku pokrajinu, a ono i danas objašnjava zašto je Francuska još uvijek Francuskom, a ne više neka engleska pokrajina. Trinaest mjeseci! Bilo je to zaista kratko djelovanje. U stoljećima koja su otada protekla živjelo je i umrlo petsto milijuna Francuza, koji su bili usrećeni dobročinstvima što ih je ono donijelo i dokle god bude postojala Francuska, taj će golemi dug rasti. Francuska je zahvalna, to često čujemo. Ali je i štedljiva: ona još ubire poreze u Domrémyju.
2.
Ivani je bilo suđeno provesti ostatak svog života iza zasuna i rešetaka. Bila je ratna zarobljenica, a ne zločinka, pa je njezino zarobljeništvo priznato kao časno. Prema ratnim pravilima, ako bi se ponudila zatražena poštena cijena, nju je neprijatelj morao prihvatiti, i ne bi je smio odbiti. Ivan Luksemburški pokazao je da Ivanu u punoj mjeri poštuje kad je za nju zatražio kneževsku otkupninu. U ono vrijeme taj izraz predstavljao je određenu svotu – 61.125 franaka. Pretpostavljalo se da će ili kralj ili zahvalna Francuska, ili oboje, poletjeti s novcem i osloboditi svoju lijepu mladu dobročiniteljicu. To se nije dogodilo. Kroz pet i pol mjeseci ni kralj ni zemlja nisu maknuli prstom niti ponudili ikoju paru. Ivana je dvaput pokušala pobjeći. Jednom je vješto načas uspjela i za sobom zaključala tamničara, ali su je otkrili i uhvatili; u drugom slučaju spustila se s kule, visoke 18 metara, ali je uže bilo prekratko, pa je pala, onesposobila se i nije mogla pobjeći.
Napokon, Cauchon (Košón), biskup Beauvaisa (Bové), platio je taj novac i otkupio Ivanu – prividno za Crkvu – da joj sude što nosi muško odijelo i za druge nevaljale čine – ali stvarno za Engleze, od čijih je ruku jadna djevojka tako uporno bježala. Sad su je zatvorili u tamnicu ruanskog dvorca i čuvali u željeznoj krletci s rukama, nogama i vratom vezanima za stup. Od toga vremena, kroz čitavo razdoblje njezina tamnovanja sve do konca, više je surovih engleskih vojnika noću i danju stražarilo nad njom, i to ne izvan njezine sobe nego u njoj. Bilo je to sumorno i gadno tamnovanje, ali ju ono nije svladalo; ništa nije moglo slomiti njezin nepobjedivi duh. Od početka do kraja bila je utamničena godinu dana; zadnja tri mjeseca sudili su joj na život i smrt pred golemim brojem crkvenih sudaca. Ona se s njima borila stopu po stopu, centimetar po centimetar, sa sjajnom vještinom i neustrašivom borbenošću. Taj prizor osamljene djevojke, ostavljene i napuštene, bez odvjetnika ili savjetnika, bez pomoći i vodstva, bez bilo kakva prijepisa optužbi koje su iznosili protiv nje, i pregleda opsežnog svakodnevnog sudskog ispitivanja s ciljem da ona promijeni svoj iskaz, nametao je ubitačan napor njezinu zadivljujućem pamćenju. Ona je vodila tu dugotrajnu bitku vedro i hrabro protiv neusporedivo jačih; stajala je veličanstveno sama izložena svojoj opasnosti. Njoj nema niti je bilo ravna ni u stvarnim ljetopisima, ni u izmišljenim pripovijestima.
A kako su lijepe i velike bile stvari koje je ona svakog dana izricala, kako svježe i jasne, a ona tako tjelesno iscrpljena, tako izgladnjela, umorna i izmučena! Njezine su patnje prelazile čitavu ljestvicu čuvstava i izražaja, od prezira i prkosa, izraženog vojnički vatreno i otvoreno, pa sve do izraza povrijeđenog dostojanstva, koje bi ona zaodjenula u plemenit, uzvišen izraz. Kad bi njezino strpljenje bilo iscrpljeno dosadnim kopkanjem, pipkanjem i traženjem njezinih progonitelja, da bi otkrili kakvom li je đavolskom čarolijom probudila ratnički duh kod svojih strašljivih vojnika, ona bi planula: Evo što sam im rekla: Jurnite na te Engleze! pa sam to i sama učinila! Kad su je uvredljivo upitali zašto je njezina zastava bila smještena prigodom kraljeve krunidbe u katedrali u Reimsu, dok zastave drugih kapetana nisu tamo bile, ona je dirljivo odgovorila Ona je podnijela teret, ona je zavrijedila i čast. Ta izreka izišla je iz njezinih usta bez razmišljanja, ali bi njezina zanosna ljepota i jednostavna draž znatno postidjele sve jezične vještine.
Iako joj se sudilo na život ili smrt, ona je bila jedini svjedok s obiju strana; jedini svjedok pozvan da svjedoči pred brojnim porotnicima koji su imali određen zadatak: proglasiti je krivom bila kriva ili ne. Nju valja osuditi iz njezinih vlastitih usta, jer se drukčije to nije moglo izvesti. Svaka prednost koju učenost ima nad neznanjem, zrela dob nad mladošću, iskustvo nad neiskustvom, izvrtanje nad prostodušnošću, trikovi i stupice, zlobne zamke i lukavost oštroumnih umova, uvježbanih u podmetanju klopki neopreznima – sve su to bestidno upotrijebili protiv nje. I kad je ona sve te majstorije divnom pronicavošću svog budnog i prodornog duha pobijedila, i biskup Cauchon spustio se do krajnje niskosti da se to ljudskim govorom ne da opisati: prokrijumčarili su u njezinu ćeliju nekog svećenika koji se pravio da dolazi iz njezina rodnog kraja i da je njezin samilosni prijatelj koji joj želi pomoći u ljutoj nevolji. On je zlorabio svoju svetu službu da bi kradomice zadobio njezino povjerenje. Njemu je ona povjerila stvari koje su njezini glasovi zabranili da ih oda, a koje su njezini tužitelji tako dugo uzalud pokušavali varkom izvući. Jedna tajna udružena skupina sve je to zapisala i predala Cauchonu. On je Ivanine tajne, tako dobivene, upotrijebio da je uništi.
Za vrijeme suđenja, što god je ova već unaprijed osuđena osoba zasvjedočila, sve je bilo – kad je to bilo moguće – iskrenuto od svog pravog značenja i upotrijebljeno da govori protiv nje. A kad god se njezin odgovor nikako nije mogao iskrenuti, nisu dali da se unese u zapisnik. Jednom takvom kasnijom prilikom ona je ovako svečano prigovorila Cauchonu: Ah, Vi zapisujete što god je protiv mene, a nećete da zapišete ono što je za mene.
Da je neuvježbani genij ovog mladog bića u svom ratovanju bio divan i da se njezino vojničko vodstvo može izjednačiti sa zrelim postupcima prokušanih i izvježbanih vojskovođa, o tome imamo pod zakletvom zabilježeno svjedočanstvo dvojice njezinih iskusnih podređenih časnika: jedan je vojvoda d’Alençon (d’Alansón), a drugi je najviši francuski general onog vremena, Dunois (Dinóa), zvani Orleanski Bastard. Da je njezin genij bio jednako velik – a možda i veći – u finom pravničkom ratovanju, za to svjedoče zapisnici ruanskog suđenja; tu je ona uspješno izdržala dugo umno mačevanje s vrhunskim umovima Francuske. Da je njezina moralna veličina bila jednaka njezinu umu, za to se ponovno pozivamo na ruansko suđenje. Ono svjedoči o snazi kojom je strpljivo i nepokolebljivo izdržala dvanaest tjedana ispitivanja uz iscrpljujuće sužanjstvo, uz lance, osamljenost, bolest, tamu, glad, žeđ, studen, sramoćenje, psovke, vrijeđanje, prekidanje sna, varanje, nezahvalnost, zamorno salijetanje unakrsnim ispitivanjem sve do prijetnje mučenjem, a mučilo i krvnik bili su postavljeni pred njom. Ipak, nikad se nije predala, nikad nije molila da se smiluju onoj jadnoj ruševini koja je preostala od nje. Ona je ostala neosvojiva do zadnjeg dana kao što je bila nepobjediva duha onoga prvoga dana.
Ma kako mnogostruko velika inače bila, ona je čak i najveća u ovim uzvišenim, netom spomenutim stvarima: u svom strpljivom podnošenju, u svojoj postojanosti, u svojoj granitnoj hrabrosti. Ne smijemo se nadati da ćemo joj lako naći ravna ili srodna u ovim divnim odlikama. Kad uzdignemo svoje oči do najvišega, nalazimo samo čudan i neobičan kontrast – u zarobljenom orlu koji udara svojim slomljenim krilima o stijenu Svete Helene.
3.
Suđenje se završilo osudom. Ali, budući da ona ni u čemu nije popustila, ništa nije priznala, to je bila njezina pobjeda, a Cauchonov poraz. No, njegova dosjetljivost u zlu još se nije iscrpila. Nagovorili su je da svojim znakom potvrdi neki dokument od neznatne važnosti, a onda su joj podmuklo podmetnuli drugi dokument, koji je sadržavao opoziv i detaljno priznanje svega za što je bila na suđenju optužena, a što je ona nijekala i uporno odbijala kroz tri mjeseca; i taj lažni dokument ona je u neznanju potvrdila. To je bila pobjeda za Cauchona: on je željno vrebao i nemilosrdno joj postavio stupicu koju ona nije mogla izbjeći. Kad je to opazila, napustila je dugu borbu, optužila ih za vjerolomstvo koje su počinili protiv nje, odbacila ono lažno priznanje, ponovno potvrdila istinitost svoga svjedočenja pred sudom i krenula na svoje mučeništvo, u miru s Bogom u svom izmučenom srcu i toplim riječima na svojim usnama za onu mrcinu koju je bila okrunila i za naciju nezahvalnika koju je spasila.
Kad se plamen podigao oko nje, a ona zamolila da joj dadnu da svojim umirućim ustima poljubi križ, nije se našao neki prijatelj, nego neprijatelj, nije to bio Francuz, nego stranac, ne sudrug u oružju, nego engleski vojnik, koji je uslišao ovu potresnu molbu. On je slomio štap preko svoga koljena, svezao dijelove u obliku simbola koji je ona toliko ljubila i dao ga njoj. Ovaj plemeniti čin nije i neće biti zaboravljen.[2]
Mark Twain
(Preveo: fra Ignacije GAVRAN)
Crkva, povjesničari i književnici o Ivani Arškoj
Mnogi čitatelji vjerojatno poznaju blistavog američkog pisca Marka Twaina, tvorca sjajnog djela Pustolovine Toma Sawyera (Sojer) i čitavog niza drugih knjiga. Iznenadio sam se kad sam među njegovim Sabranim djelima od 25 svezaka naišao na članak o sv. Ivani Arškoj. Čudno mi je bilo da taj pisac, koji nije katolik, a pogotovo nije neki pobožnjak – jer se ponekad zna našaliti pa i narugati na račun vjernika, da upravo on piše o katoličkoj svetici. Pročitao sam taj članak (koji smo upravo ovdje donijeli) pa onda i Twainov roman u dva sveska o toj svetici. U članku i u tome romanu pisac oduševljeno govori o ovoj svojoj junakinji.
Ipak, valja se zapitati kako li drugi ljudi, povjesničari i književnici, o tome misle. Zbog toga sam onda krenuo da upoznam kako stvari stoje. Ovdje ću o Ivani Arškoj izložiti kakvom je smatra Crkva, što se o njoj iznosi u povijesti i kako je prikazuju neki književnici.
Ivana – kakvom je smatra Crkva
Ivana d’Arc rođena je godine 1412. u selu Domrémy, u Lotaringiji, a umrla je u Rouenu (Ruán) 1431. u svojoj 20. godini. Već od rane dobi (od 13 godina) doživljavala je viđenja svetaca, a osobito je često čula njihove glasove. Oni su je uputili da oslobodi Francusku od engleskih zavojevača i da okruni kralja. U velikoj mjeri ona je i izvršila tu životnu zadaću, ali je to i skupo platila: Englezi su je, uz pomoć svojih francuskih suradnika, živu spalili na lomači. Njezine tri posljednje riječi bile su riječi vjere i predanja: Isuse, Isuse, Isuse! – Njezin pothvat za oslobođenje Francuske uskoro je nakon njezine smrti uspješno okončan.
Iako su je u njezinoj domovini već od njezine smrti častili, ona je tek 1909. godine proglašena blaženom, a 1920. svetom; ona je druga zaštitnica Francuske.
Povijest o Ivani
Istinitu, kritičku povijest moguće je pisati tek na temelju pouzdanih izvora. Nažalost, prošlo je više od četiri stoljeća od Ivanine smrti prije nego je povjesničar Jules Quicherat (Žil Kišrá) objavio spise o njezinim suđenjima; izdani su od 1841. do 1849. u pet svezaka. Prvo suđenje Ivani bilo je od veljače do svibnja 1431. u Rouenu; na njemu je Ivana osuđena kao krivovjerka i pogubljena, živa spaljena. Drugo suđenje naredio je, nakon ostalih, i papa Kalist III. 1455. godine u gradu Reimsu (Rens). Usporedno s tim drugim suđenjem ispitali su i brojne svjedoke (njih 115). Suđenje je završeno 1456. i Ivani su povratili čast. Kasnije su ispitani i objavljeni i mnogi drugi spisi pa su se tako pojavili i brojni životopisi; ovdje navodim samo jedan od njih iz 1912. godine u četiri sveska, svaki po 600 stranica.
Najvažnije pitanje bilo je: što treba reći o onom prvom suđenju iz 1431, koje je dovelo do Ivanine osude na smrt. Nakon objavljivanja spisa i uspoređivanja obaju suđenja postalo je jasno da je ono prvo suđenje bilo nepravedno. Iza njega je stajao engleski interes i engleski novac. Naredio ga je engleski namjesnik, vojvoda Bedford. Bilo je naizgled crkveno suđenje, no kršilo je crkvene propise u mnogim točkama. Ovdje je radi kratkoće dovoljno navesti samo jednu stvar: Ivana je osuđena kao krivovjerka jer, navodno, ne sluša Crkvu, a upravo se ona više puta, osobito 17. 3. 1431, pozvala na papu. No, njezin priziv nisu uvažili. Prikaz Ivanina života, a osobito njezina suđenja, može se pročitati na hrvatskom jeziku u knjizi C. J. Abegg: Ivana Orleanska – Sveta luč.
Kako Ivanu prikazuju neki književnici
Ivana Arška bila je osobito zanimljiva književnicima.
Već je W. Shakespeare u svojoj drami Henrik VI, Prvi dio, prikazao Ivanu kao jednu od glavnih osoba toga djela. Ivanin je lik ocrtan dvojako: dijelom lijepo, a dijelom očima njezinih ljutih protivnika – Engleza. Za njih je ona vještica koja opći s đavlom, njega priziva i nudi mu svoju krv, a ujedno nastupa kukavički i podlo.
Daleko se bezdušnije prema Ivani 1762. godine ponio Voltaire u svom epu La pucelle d’Orléans (Orleanska djevica). To je parodija (izvrgavanje ruglu) jednog pohvalnog epa u Ivaninu čast, što ga je sastavio tada priznati pjesnik J. Chapelain (Šaplén). I Voltaire je napisao svoj ep od dvadesetak pjevanja, u kojemu je Ivana ocrtana kao pokvarena i razvratna žena. Glavna Voltaireova meta ipak je Katolička crkva. Ovaj razvučeni pjesmotvor služi na sramotu svome piscu: on, Francuz, povlači ovaj divni francuski ljiljan po blatu!
Schillerova tragedija Orleanska djevica (Die Jungfrau von Orleans) zanosno uzdiže Ivaninu duševnu veličinu, ali pjesnik postupa vrlo slobodno s podacima iz njezina života. On ih mijenja i dodaje svoje dopune; na taj način on slaže kitu cvijeća ali, uz prirodne, umeće i umjetne, izmišljene cvjetove. Ivana već od početka svoga javnog nastupanja kod Schillera postiže sjajne uspjehe, sve do krunidbe kralja u Reimsu. Tada je, prilikom nekog okršaja, Ivana osjetila samilost i sklonost prema svladanom uglednom engleskom časniku Lionelu. Zahvatila ju je strahovita grižnja savjesti jer se, eto, iznevjerila svom zadatku. Zbog toga onda – kao u svakoj pravoj tragediji – dolazi i kazna: svi se njezini pristalice i prijatelji odmeću od nje i ona, odbačena, odlazi u progonstvo. Tamo je zarobe Englezi i svežu. No, i Francuzi bez nje nemaju uspjeha, gube u odlučnom času borbe, pred sam poraz, Ivana se nekako istrgne s lanca i pritekne svojima u pomoć. I sama pritom pogine, no Francuzi s njom pobijede i raskajano priznaju svoj grijeh prema svojoj junakinji. Tako je ovaj pjesnik slikovito spojio u jednu cjelinu i Ivaninu osudu u Rouenu i povraćanje njezine časti na suđenju u Reimsu, 25 godina kasnije.
U novije vrijeme zanimaju nas posebno dva književnika: Mark Twain i Bernard Shaw (Šo).
U svom romanu (Osobna sjećanja na Ivanu Aršku, I. i II. sv., New York 1896) Mark Twain ima riječi najvećeg divljenja za Ivanu. To je djelo on napisao tobože kao da je prijevod uspomena Ivanina osobnog tajnika L. de Conte (Kont), ali je Twain stvarno iskoristio podatke s dvaju suđenja. Najprije je opisao Ivanino djetinjstvo, kako se s drugom djecom igra oko vilinskog stabla i zdenca, zatim njezine napore da ostvari dobiveni zadatak – da oslobodi Francusku i okruni kralja, i napokon završava djelo s prikazom prvog suđenja i s pogubljenjem. On se divi genijalnosti, ljudskoj plemenitosti, ratničkoj vještini i zadivljujućoj sposobnosti pokazanoj na suđenju. S druge strane, on zorno žigoše niskost kraljeva dvora i podlost suda u Rouenu.
Drugo istaknuto djelo o Ivani napisao je nobelovac Bernard Shaw pod nazivom Sveta Ivana. Zanimljivo je da djelu prethodi dug predgovor od 53 stranice! U njemu je pisac pokušao obrazložiti svoj neobični stav prema Ivaninim suđenjima: za njega je prvo suđenje (1431) bilo valjano, a drugo, iako donosi mnogo pojedinosti, pristrano! Naravno, ni on ne odobrava njezino pogubljenje na lomači, ali smatra da su je sudili prema shvaćanju i propisima onoga vremena i da je suđenje bilo pošteno.
S takvom se ocjenom povjesničar i častan čovjek ne može suglasiti. Ako usporedimo zapisnike jednog i drugog suđenja, postaje nam očigledno da je ono prvo suđenje iz 1431. bilo samo naizgled crkveno, a zapravo je služilo engleskoj politici, njihovom nastojanju da se riješe neugodna protivnika.
Ovdje sam prikazao stavove samo petorice pisaca. To je izbor između mnogih književnika vjernika i nevjernika, a preskočio sam mnoge druge, npr. Andrewa Langa, Anatolea Francea, Julesa Micheleta, Charlesa Péguya, Paula Claudela. A koliko bi trebalo navesti drugih kada bismo iznosili pohvalna mišljenja pojedinaca, npr. maršala Focha i Winstona Churchilla.
Literatura
- – – Bibliotheca Sanctorum, Roma, 1966, vol. VI. s. v. Giovanna d’Arco
- d’Alès, Alexandre – redacteur: Dictionnaire apologétique, tome II, Paris 1924. s. v. Jeanne d’Arc, col. 1213-1254
- – – Kindlers Literatur Lexikon, Bde. I-VIII, Weinheim 1982.
- Shakespeare, William: The Complete Works, Oxford 1928.
- Schiller, Friedrich: Werke,Tempel-Klassiker, Berlin s. a.
- Mark Twain: The Writings of M. T., vol. I-XXV, New York 1918. Vol. XVII-XVIII: Personal Recollections of Joan of Arc by Sieur Louis de Conte Vol. XXII, Literary Essays, posebno članak Joan of Arc, pp 363-383
- Shaw, Bernard: Complete Plays with Prefaces, vol. II, 263-462 New York 1967.
- Kovačič, S. M. Simforoza: Devica Orleanska – Sveta Ivana d’Arc, Celje 1939.
- Abegg, Carl Julius: Ivana Orleanska – Sveta luč, (prevedeno s njemačkog), Đak. Selci 1991.
[1] Službeni zapisnik suđenja i povraćanja časti Ivani Arškoj najznačajniji je povijesni prikaz na bilo kojem jeziku. Pa ipak, malo ima na svijetu ljudi koji mogu o sebi reći da su ga čitali; u Engleskoj i Americi za njega su jedva čuli.
Prije tristo godina Shakespeare nije poznavao pravu pripovijest o Ivani Arškoj; u njegovo vrijeme ona je bila nepoznata čak i u Francuskoj. Kroz čitavo stoljeće ona je postojala više kao prilično mutna priča nego kao točna i istinska povijest. Prava pripovijest ostala je zakopana u službenim arhivima Francuske, sve od povraćanja Ivanine časti g. 1456. do vremena kad ju je Quicherat (Kišrá) iskopao i objavio pred dvije generacije, na jasnom i razumljivom francuskom jeziku. To je pripovijest koja nas duboko očarava. U cijelosti je možemo naći u Službenom suđenju i u Povraćanju časti. M.T.
[2] Ovdje sam, nažalost, izostavio četvrto poglavlje, koje izlaže Ivaninu veličinu u poredbi s drugim velikanima. Učinio sam to zbog nedostatka prostora.
Ovaj članak uzet je iz Sabranih djela, sv. XXII (Literary Essays), str. 363 i sljedeće.
