Početna stranica » Zaboravljena svetost

Zaboravljena svetost

504 pregleda

Završavam riječima ljetopisca samostana u Kraljevoj Sutjesci fra Mate Mikića, koji je o biskupu Miletiću zapisao: "Ovo samo velim, dok onakav među Bosance prelat stupi, mnogi će minut vjekovi"

Mjeseca srpnja 1804, nakon biskupskog posvećenja u Padovi, obavljenih konzultacija s papom u Rimu i carem u Beču, novoimenovani pomoćni biskup s pravom nasljedstva fra Augustin Miletić dolazi u župu Vidoše kraj Livna. Bila je to prva postaja njegove biskupske službe u Bosni. Nakon 27 godina pokorničkog, napornog, veoma aktivnog i iscrpljujućeg biskupskog djelovanja, na službenoj vizitaciji istoj toj župi u istom mjesecu doživjet će i dan svog umiranja i smrti pod križem 18. srpnja 1831. godine u Vidošima.

Vanjske okolnosti života i rada biskupa Miletića

Fra Augustin Miletić rodio se 16. veljače 1763. u Fojnici. Bio je jedini sin roditelja Augustina i Ivanke r. Kulier. Osnovno školovanje završio je u Fojnici, gimnaziju u Grazu, filozofsko-teološki studij u Padovi i Bresciji. Položivši profesorske ispite iz filozofije i teologije, deset godina je predavao na filozofsko-teološkim učilištima u Italiji. Biskupsko posvećenje primio je 12. lipnja 1803. u Padovi.

U Bosnu dolazis vlašću delegata Svete Stolice, a od 1805. postaje i delegatom Franjevačkog reda za Bosnu cum plenitudine potestatis (s punim ovlaštenjem). Nastanio se i rezidirao u fojničkom samostanu. Dopuštenjem apostolskog vikara preuzeo je brigu za župe fojničkog i kreševskog distrikta. Uspješno je radio na uspostavljanju poljuljanog mira i suradnje između biskupa Ilijića i Provincije. O tome će fra Lovro Karaula zapisati: Vješta ruka Miletićeva znade natopiti s pomasti milinja i blagosti zavoje da se ničija rana ne pozlijedi, da se ničije dostojanstvo ne povrijedi, da se svatko o svome poslu zabavi i da se za njega živa zajednički sklad nikad ne poruši.

Smrću apostolskog vikara Ilijića 1. ožujka 1813. biskup Miletić postaje njegovim nasljednikom. Susreo se s brojnim izvanjskim neprilikama i izazovima. Bilo je to vrijeme Prvog srpskog ustanka, Napoleonovih ratova, otpora muslimanskog stanovništva sultanovim reformama iz Carigrada, borbe bosanskih vezira protiv mostarskih prvaka. Bile su to, također, godine čestih nasilja i pljačkanja. Uz tako otežane političke okolnosti pojavljivale su se i razne bolesti, posebno kuga (1814-1817), koja je u svakoj župi odnijela u prosjeku 850 osoba. Kugu su pratile i gladne godine. Broj katolika se prepolovio. U Bosnu su kasnije dolazili imigranti. U jednom svom izvještaju za Rim iz 1819. godine, Miletić veli da su posebno u ovo vrijeme ovu nesretnu pokrajinu preplavile izbjeglice sa strane: Dubrovčani, Dalmatinci, Hrvati, Ličani, Slavonci, Madžari i drugi susjedi, koji su sa sobom donijeli svakovrsne mane i užasne psovke pa među ovaj sirovi narod šire bezvjerstvo… Taj opaki rod štite turski velikaši, kojima nije stalo do drugog nego da napuče svoje zemlje i povećaju zemaljske prihode. I sakralni prostori, ukoliko ih je i bilo, bili su veoma oskudni u cijelom Vikarijatu. Bijedne župne kolibe bile su podignute najvećim dijelom na zemljištu muslimana veleposjednika. Bogoslužje na svim drugim mjestima, izvan naselja gdje su bile navedene crkve i crkvice, obavljalo se vani, zimi i ljeti, po kiši i po žegi, po snijegu i po vjetru (I. Gavran).

 Miletićev odgovor na izvanjske izazove 

U političkim sukobima biskup Miletić svećenicima i puku savjetuje neutralnost. Opredijeliti se za jednu ili drugu stranu bilo bi kobno za katoličko pučanstvo. Njegovo odlučno stajalište bilo je tada odlučujuće za opstanak katoličkog puka u Bosni. Zbog gladi i oskudice, biskup Miletić moli Svetu Stolicu da u cijelom Vikarijatu dokine obvezu posta kroz godinu dana. Svećenicima i vjernicima preporučuje da post nadoknade dobrim djelima, posebno dijeljenjem milostinje siromasima. Kada je 1815. godine kuga morila i glad mučila, biskup Miletić i franjevci dijelili su desnom i lijevom, mnogi od njih isprodavaše zemlje, a najposlije i odjeću sa sebe da bi pomogli najsiromašnijima. Biskup Miletić također moli od Svete Stolice oprost od zavjeta, koji su, iz zahvalnosti Bogu što nisu prešli na islam i što ih je sačuvao u katoličkoj vjeri, položili bosanskohercegovački katolici da će se čuvati od smoka bijeloga u petke i subote preko sve godine. U svojoj oporuci napisat će: Četvrti dio milostinje određen za moju porabu neka se pohrani u kasu ubogih… te neka služi za odijelo i okrepu Isusovih siromaha, sirota udovica i dostojnu nagradu nevoljnih djevojaka. Neka služi također za bolesnike, tamničare i prosjake s koje mu drago strane nadošli na vrata ovoga samostana, tako da se nikad ni jedan siromah i nevoljnik žalostan i prazan ne otpušta.

Briga za svećenike i crkve

U Miletićevo vrijeme broj katolika u BiH kretao se oko 115.000. Godine 1819. bilo je 105 svećenika franjevaca i osmorica glagoljaša. U prosjeku je na jednog svećenika bilo oko 1.000 vjernika. U BiH je bilo 40 župa i 10 samostalnih kapelanija. Župe su bile nerijetko uzduž i poprijeko 50 do 100 km na vrlo teškom, brdskom i neprohodnom terenu. Uzme li se u obzir da je bilo mnogo starijih, bolesnih i iz drugih razloga nesposobnih za pastoralnu službu, te da su neki svećenici obavljali službe meštara i učitelja, razumljiva je biskupova zabrinutost zbog nedostatka svećenika. Upotrijebio je sve svoje veze i sposobnosti da se što veći broj bosanskih klerika pošalje na filozofsko-teološki studij po Italiji i Mađarskoj. Oživio je odredbu Kongregacije za širenje vjere da se svi bosanski klerici odmah po završetku studija vrate u BiH. Brinuo se, također, da se po bosanskim samostanima omogući đacima vrijeme za učenje, da se oslobode teških i neprikladnih poslova, da se u samostanima svakog mjeseca prikaže jedna misa za svećenički pomladak i da se u svim misama moli na tu nakanu.

U cijelom Vikarijatu postojale su samo tri samostanske crkve i dvije crkvice: u Podmilačju i Varešu. Za njih se osmanskim vlastima plaćalo toliki namet da se za te novce u vremenu jedne generacije moglo podići deset puta toliko velikih i lijepih crkava. Župni stanovi su bili obične seoske kolibe. Osmanske vlasti nisu dozvoljavale praviti čak ni male kapelice u kojima bi se moglo držati Presveto. Pokretni oltari i biskupova naredba da u svakom selu bude oltarska daska omogućavali su svećeniku da u kućama i pojatama mogu slaviti misu, posvećivati hostije i pričešćivati bolesnike. Misnice, misne knjige i druge potrebne stvari biskup je nabavljao iz Italije, plaćajući ih iz svoje skromne godišnje subvencije od 200 škuda. Samo je jednom kroz deset godina dobio subvenciju u novcu. Sve druge su išle za misno ruho i crkveni pribor.

Pastoralne aktivnosti biskupa Miletića

Požrtvovno, mudro i taktično pastoralno djelovanje glavna je odlika biskupa Miletića. Šest do sedam mjeseci u godini obilazio je svećenike i vjernike po župama. Odjeven u odijelo bosanskog seljaka, putovao je na konju ili pješice, noćivao po kolibama, pojatama ili stajama. Kroz tri godine obišao bi sve župe. U svakoj bi boravio po sedam dana. To su bili dani temeljne duhovne obnove cijele župe. Propovijedao bi, ispovijedao i poučavao vjernike i svećenike. Podjeljivao bi sakrament krizme i pazio da se drugi sakramenti propisno dijele prema uredbama Crkve i uputama apostolskih vikara. S velikom pozornošću dao se na iskorjenjivanje psovke, samodošlosti i vjerskog neznanja među bosanskim pukom. Širio je i pučke pobožnosti. Poštivao je i volio svoje svećenike, s njima se rado savjetovao. Mladim je svećenicima običavao govoriti: Rano ustaj, pazi starce, čuvaj se žena i ne plaši djecu.

Biskup je svjestan da je njegovo djelovanje na pojedinoj župi i odviše kratko da bi moglo donijeti trajnije plodove. Stoga se drugi dio godine u trajanju od pet do šest mjeseci u fojničkom samostanu bavio uz redovite poslove i pisanjem knjiga i poslanica. Zaključio je da bi bilo nužno izložiti vjerski nauk i najvažnije molitve u posebno pripremljenoj i tiskanoj knjizi. Da bi puk, koji je većinom bio nepismen, mogao vjerske istine iz knjige učiti, morao je prije toga naučiti čitati. Stoga je Miletić prije izlaganja katoličkog nauka napisao malu uputu u čitanje za nepismene, abecedarku, uz koju je sastavio i slogove za uvježbavanje čitanja. Da se prijeđe od slova i slogova na riječi, izabrao je ono što su vjernici već znali, tj. molitve Očenaš, Zdravo Marijo i Vjerovanje. Poučavanje se odvijalo lančano. Onaj tko nauči treba dalje poučavati one koji to još ne znaju. Tako je biskup Miletić postao i pisac prve latinske abecedarke i jedan od prvih boraca protiv nepismenosti u BiH. Prvo izdanje svoje knjige nazvao je Početak slovstva. Pojavila se u Splitu 1815. godine. Kasnije je odvojio silabarij (bukvar) i najobičnije molitve, iz kojih se praktično moglo vidjeti kako se što čita, od kršćanskog nauka te je u Rimu tiskao katekizam pod nazivom Istomačenje stvari potribitii nauka krstjanskog za uvižbavanje dice, i čeljadi priprostite u daržavi bosanskoj. Djelo je doživjelo tri izdanja. Nazivali su ga knjige Biskupovače. Miletić vrlo lijepo izlaže kreposti ljubavi prema Bogu i bližnjemu, dužnosti prema samome sebi i bližnjemu, Božje i crkvene zapovijedi, sakramente i drugo potrebno za vjerski život kršćanina. Posebno su istaknute dužnosti roditelja prema djeci i djece prema roditeljima, dužnost muža prema ženi i obratno, gospodara prema slugama i najamnicima, učitelja i majstora prema učenicima i obratno, te svagdanje dužnosti svakog kršćanina.

Biskup se također pobrinuo da i svećenicima u posebnoj knjizi dadne prikladne upute kako će vršiti svoje pastirske dužnosti. Napisao je Naredbe i uprave, tiskane u Splitu 1818. i u Rimu 1828. Izlaže načela i upute o držanju vjeronauka, dijeljenju sakramenata i o dobrom vjerskom životu puka i svećenika. Ostale su na snazi sve do uvođenja redovite crkvene hijerarhije u BiH 1881. godine. Njegove pastoralne poslanice zrače plemenitošću biskupske duše i pastirske brige za svećenike i puk.

Svetost biskupa Miletića

Današnja crkvena službena terminologija shvaća svetost kršćanina kao posjedovanje u herojskom stupnju teoloških i kardinalnih kreposti. To je za biskupa Miletića neprijeporno. Vjera, ufanje i ljubav, kao i ljubav prema bližnjemu, temelj su na kojemu je gradio i u herojskom stupnju izgradio svoj kršćanski, redovnički i biskupski život. Pokazao je to djelima. I svoj je apostolat temeljio na osobnoj svetosti. Ono što je propovijedao i naučavao životom je pokazivao. Svaku je reformu počinjao od sebe. Nije isticao svoju biskupsku vlast. Želio je da ga braća radije vole negoli da ga se boje, ali nije trpio ispraznih šala, nepristojnih riječi i govora. Poštivali su to ne samo svećenici i vjernici nego i inovjerci. Između njega i Provincije nikada nije dolazilo do sukoba ili nesporazuma. Svećenici su ga poštivali zbog njegovih vrlina. Izvršavali su ne samo njegove odredbe nego i njegove želje. Nikada ni u najmanjim stvarima nisu mu prigovarali niti mu se usprotivili. U njemu su prepoznali i doživjeli pobožna i sveta čovjeka, poniznog slugu Božjega, gorljiva pastira svoga stada, razborita i umna biskupa.

Njegov privatni život odisao je evanđeoskim i franjevačkim duhom. Hranio se jednostavno. Nikad nije dozvoljavao da mu se nešto posebno servira. Odijevao se, također, jednostavno i skromno. Kod kuće je nosio redovnički habit, a biskupsko odijelo oblačio je samo kad bi obavljao biskupske čine. Njegov sobni namještaj odisao je franjevačkom jednostavnošću. Na radnom stolu držao je simbol smrti, mrtvačku glavu, koja ga podsjećala na posljednje stvari čovjeka. Bio je to čovjek velikog unutarnjeg života – poniznosti, blagosti, siromaštva, molitve, posta, neumornog rada. Poslije svoje mise sudjelovao je na nekoliko drugih svetih misa na velikim koljenima. Petke je postio uzimajući samo jednom na dan kruha, a vrlo često ni to. Kroz zadnjih dvanaest godina nije dopuštao da mu se soba zimi grije. Ispunjen Božjim duhom, mogao je uspješno evanđeoske vrednote prenositi i na druge. Svojom blagošću razoružavao je nagle i naprasite, svojom nesebičnošću otvarao je srca i ruke, da je – u punoj mjeri – mogao biti duhovni pastir cijelog svog područja, čitave Bosne i Zapadne Hercegovine (I. Gavran).

Svetost njegova života potvrdili su mnogi crkveni velikodostojnici. Navodim samo riječi prefekta Kardinalskog zbora kardinala Pedicinija prigodom smrti biskupa Miletića: Nikad nije dao Kongregaciji neke znake zlovolje, nego je, naprotiv, kod svakog susreta izazivao udivljenje apostolskog muža, radi revnosti, nesebičnosti, razboritosti i ujedno svih kreposti, kojima je bio urešen. Njegove poslanice izgleda kao da su pisane u staroj Crkvi, toliko odišu preblagom svetošću, nauk izlažu divnom jednostavnošću, u kojima ne traži sebe nego naprotiv napredak vjere i slavu Božju.

I obični pobožni puk prepoznao je u njemu sveta čovjeka i moćna zagovornika kod Boga. Pokopan je na seoskom groblju u Rapovinama kraj Livna. Vjernici su s njegova groba uzimali zemlju, dijelove nadgrobnog spomenika i ploče, te nosili kućama. Na njegov grob dovodili su bolesnike ne samo katolici nego i inovjerci. Prenošenjem posmrtnih ostataka 1881. s groblja u samostansku crkvu na Gorici u Livnu, uklonjen je očima svijeta, i dugo vremena nije bilo moguće pristupiti njegovu novom grobu. Tek 1925. smješten je u posebno lijepo urađeni sarkofag u samostanskoj crkvi na Gorici pod korom. Tako je njegov grob ponovno postao vidljiv i dostupan svakome za hodočašćenje. No, nažalost, postao je zaboravljen.

Završavam riječima ljetopisca samostana u Kraljevoj Sutjesci fra Mate Mikića, koji je o biskupu Miletiću zapisao: Ovo samo velim, dok onakav među Bosance prelat stupi, mnogi će minut vjekovi.