Sakrament svete ispovijedi u velikoj je krizi već pola stoljeća iako se situacija pomalo popravlja zahvaljujući Međugorju. To je posljedica još dublje krize vjere i morala suvremenoga društva i Crkve. Kad se izgubi osjećaj za sveto i grešno, onda se gubi i potreba za ispovijedanjem. Zato zadnja trojica papa uporno pozivaju i svećenike i laike da ožive ovaj dragocjeni sakrament koji nam daruje oslobođenje i ozdravljenje. Papa Ivan Pavao II. kaže: „Želim nadalje obnovljenu pastoralnu hrabrost kako bi svakodnevna pedagogija kršćanskih zajednica znala na uvjerljiv i učinkovit način ponuditi slavlje sakramenta pomirenja.” Papa Benedikt XVI. naglašava prigodom Svećeničke godine (2010.): „Nužno je vratiti se ispovjedaonici, kao mjestu u kojem se slavi sakrament pomirenja, ali također kao mjestu u kojem se treba češće ‘zadržavati’ da bi vjernik mogao pronaći milosrđe, savjet i utjehu, osjetiti da ga Bog ljubi i razumije, te iskusiti prisutnost Božjega milosrđa, uz onu stvarnu prisutnost u euharistiji.” Poput svojih predšasnika, i papa Franjo poziva sve biskupe i svećenike da ponovno otkriju i ožive sakrament pomirenja kako bi vjernici pronašli milosrđe i ljubav, savjet i utjehu, ohrabrenje i snagu za rast u svetosti. Prilikom proglašenja izvanredne Jubilarne godine milosrđa (2016.) ističe: „Stavimo odlučno sakrament pomirenja ponovno u središte jer omogućuje ljudima izravan doticaj s veličinom Božjega milosrđa. To će za svakoga pokornika biti izvor pravoga duševnoga mira. Ne ću se nikada umoriti u inzistiranju na tome da ispovjednici budu vjerodostojan znak Očeva milosrđa.”
Ispovjednik
Ponovno otkrivanje i oživljavanje sakramenta pomirenja najviše ovisi o ispovjednicima, o njihovu stavu i služenju tim sakramentom. Papa Franjo, kao iskusni pastoralac, neumorno naglašava važnost apostolata uha, sposobnost saslušati drugoga, posebno u ispovijedi i duhovnomu savjetovanju. Upravo su ove dvije osobine ispovjednika najvažnije za plodnu ispovijed: imati sućuti i ljubavi prema pokorniku i imati strpljivosti saslušati penitenta. Potaknuta, pored ostaloga, i Papinim pozivom na pastoral uha, Uprava provincije Bosne Srebrene osnovala je 2019. Franjevački duhovno-pastoralni centar u Visokom.
Dobri su ispovjednici prije svega i dobri pokornici. Sami imaju duboko iskustvo Božjega praštanja i milosrđa u osobnoj ispovijedi, pa stoga mogu uvjerljivo i učinkovito prenositi Božje milosrđe na druge. Dobar ispovjednik i duhovnik svjestan je svoje grešnosti pa nikada prvi ne baca kamen osude, moli da mu Gospodin podari uho spremno saslušati drugoga u potrebi. On stalno moli za milost dobroga srca pa strpljivo i nježno sluša i savjetuje pokornike, trudi se biti sličan Bogu u njegovu milosrđu; trudi se biti poput milosrdnoga Samarijanca iz Isusove prispodobe, trudi se biti sličan milosrdnomu Ocu. Crkva je u svojoj dugoj povijesti imala puno izvrsnih ispovjednika, koji su bili i dobri pokornici, od kojih se ističu trojica, kao uzori svim današnjim ispovjednicima i duhovnim vođama: sv. Ivan Marija Vianney, sv. Leopold Bogdan Mandić i sv. Pio iz Pietrelcine. Oni su bili izvrsni i uspješni ispovjednici jer su istovremeno bili i dobri i ponizni pokornici. Zato se i sami ispovjednici trebaju redovito ispovijedati i tako rasti na svome putu svetosti.
Kao kršćani svjesni smo da smo istovremeno i ljubljena djeca Božja i grešnici. Ne smijemo potiskivati ili nijekati svoje grijehe. Potisnuti osjećaji i grijesi rađaju krivnju i patnju, bolest i muku. Ljudi, psiholozi i psihijatri, mogu nam pomoći u našim problemima i bolestima, ali ne mogu nas osloboditi od grijeha i osjećaja krivnje. To može samo Bog. On zapravo i čezne za našim povratkom iz grijeha u slobodu i mir. Bog i njegovi anđeli jako se raduju kad se izgubljeni sin ili kći vrati u Očev dom. Sakrament ispovijedi ili pomirenja jest povratak „izgubljene i mrtve” djece u Očevu kuću istine i života. Dakle, da bi nas Milosrdni Otac ispunio darom svoje bezuvjetne ljubavi i beskrajnoga milosrđa, trebamo uočiti svoju prazninu, svoju bijedu, svoju grešnost; trebamo biti ponizni; trebamo imati povjerenja u Božju ljubav; trebamo se obraćati i kajati. Milosrđe primaju samo oni koji se kaju. Sve se to može besplatno dobiti u sakramentu ispovijedi. Bacimo sada svoj pogled na sam sakrament ispovijedi i njegovu važnost za naše duhovno zdravlje i vječno spasenje.
Zašto se ispovijedamo?
Trojedini Bog pozvao nas je u život preko naših roditelja. On nas – po vjeri i sakramentima – prihvaća za svoju djecu i obasipa mnogim darovima. Želi da nakon zemaljskog hodočašća dođemo u Njegov vječni dom na nebesima (usp. 2 Kor 5,1). Ovaj darovani život nosimo u krhkome tijelu pa smo stalno podložni patnji, bolesti i smrti. Štoviše, taj milosni život djeteta Božjega svojim grijehom možemo uprljati, oslabiti ili čak izgubiti (KKC 1420). Kada griješimo, narušavamo ili prekidamo svoj odnos sa svojim nebeskim Ocem. Nakon pada naših praroditelja u grijeh, cijela je ljudska povijest borba između dobra i zla. I mi smo uključeni u tu duhovnu borbu, bili svjesni toga ili ne. Naša duhovna borba nije protiv „tijela i krvi”, nego protiv demonskih sila (usp. Ef 6,10-17), te svjetovnih i tjelesnih požuda koje nas navode na grijeh. Grijeh je, dakle, naš najveći neprijatelj jer nas odvaja od Boga. Naši grijesi ne umanjuju Božju ljubav, nego nas odvajaju od Očeve ljubavi. A bez Očeve ljubavi ne možemo živjeti. Otac nas čeka raširenih ruku i otvorena srca da mu se vratimo kad odlutamo, kad sagriješimo. Uvijek je spreman oprostiti nam grijehe i iscijeliti rane. Budući da sami ne možemo izići iz svoga grešnoga stanja (usp. Rim 7,14-24), Otac nam šalje svoga Sina kao spasitelja od grijeha i smrti. Isus izričito kaže: „Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju” (Iv 10,10). Zahvaljujući Isusovoj muci, smrti i uskrsnuću možemo se spasiti od grijeha i vječne smrti. Milosrdni Otac nudi oproštenje grijeha svakomu čovjeku koji se kaje jer je njegov Sin otkupio svijet. Otac je ovlastio Sina da otpušta grijehe svijetu, a Sin je dao tu istu ovlast svojim apostolima rekavši: „Kao što je mene poslao Otac, i ja šaljem vas. To rekavši dahne u njih i kaže im: ‘Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im‘” (Iv 20,22-23). To je prvi dar Uskrsloga cijeloj Crkvi. Apostoli, snagom Duha Svetoga, prenose tu ovlast na svoje nasljednike biskupe, a biskupi na svećenike. Sakrament ispovijedi, kao i ostali sakramenti, potječe izravno od Isusa. Ispovjedivši svoje grijehe svećeniku ili biskupu, mi se kajemo za njih i donosimo odluku da ćemo se popraviti i da nećemo više griješiti, te dajemo zadovoljštinu za te grijehe. Po odrješenju grijeha koje izgovara svećenik, mi dobivamo oproštenje grijeha od Boga i izmirujemo se s Crkvom koju smo ranili svojim grijesima. Ovaj sakrament ima još nekoliko naziva koji pokazuju njegove različite vidove: sakrament pokore, pomirenja, oproštenja, obraćenja (KKC 1422-1424). Uz sakrament bolesničkoga pomazanja, ispovijed je i sakrament ozdravljenja. Dakle, Krist, liječnik naših duša i tijela, odlučio je da njegova Crkva, snagom Duha Svetoga, nastavi njegovo djelo liječenja i spašavanja svojih članova preko dva sakramenta ozdravljanja – preko pokore i bolesničke pomasti (KKC 1421).
Što se zbiva u sakramentu ispovijedi?
U ispovjedaonici, u sudištu milosrđa, susrećemo Presveto Trojstvo koje nas uskrisava na život. U isto vrijeme iz neba nas promatraju anđeli i raduju se zbog našega kajanja, obraćenja srca i odluke da promijenimo svoj život. U ovomu osobnomu susretu s Presvetom Trojicom naša nutarnja promjena uma i srca dopušta Kristu da nas po snazi Duha dovede natrag Ocu koji nam obnavlja dostojanstvo djece Božje (Lk 15,1-32).
Nisu naši grijesi pravi problem, nego naše srce. Naše grešno ponašanje izvire iz našega grešnoga srca, iz naših pogrešnih stavova. Stoga nije dovoljno samo primiti odrješenje grijeha u ispovijedi pa se vratiti staromu načinu života. Grijesi ostavljaju trag u našemu životu, ostavljaju ranu, zbunjenost i slabost. Potrebno nam je također iscjeljenje i posvećenje. Posvetna milost pomaže nam da budemo što sličniji Ocu. Ispovijed nam omogućava da promijenimo svoj stav, svoj odnos prema Bogu. Poziva nas da tražimo Boga svim srcem, da slušamo njegov glas i da činimo što god nam On rekne.
Da bismo došli do nužnoga obraćenja srca, jako je korisno razmatrati muku Kristovu. Tu zorno vidimo kako je i naš osobni grijeh uzrok Kristove muke i smrti. Tako je i naš sv. Franjo, nakon susreta s Kristom u agoniji, išao okolo plačući i govorio kako Ljubav nije ljubljena. Tek kad shvatimo da i mi svojim grijesima pojačavamo, a svojim dobrim djelima ublažavamo Kristovu patnju, doći ćemo do pravoga obraćenja – do promjene uma i srca. Dakle, svaki moj grijeh sada povećava agoniju Krista, koji živi u vječnomu sada.
Tek kad se obratimo, možemo primiti oproštenje grijeha i novi život. Bog ne želi uliti novo vino svoje ljubavi u naša stara, grešna srca jer će tako propasti i vino i mješina. Novo vino, Isusov život i svetost, ulijeva se u nove mješine, u nas koji smo postali novi ljudi, obraćeni ljudi (usp. Mk 2,22).
Tijek ispovijedi
Kako postajemo nove mješine? Nužna su tri koraka: kajanje, ispovijed grijeha svećeniku te odluka da ćemo izvršiti pokoru (KKC 1491). Ova tri koraka su zapravo glavni dijelovi pokorničkoga slavlja. Prvo, trebamo smisliti sve svoje grijehe, ispitujući savjest kod kuće ili u crkvi prije samoga čina ispovijedi. Savjest ispitujemo uglavnom prema Dekalogu ili Blaženstvima. Ako želimo obaviti temeljitu (životnu) ispovijed, onda bi bilo dobro koristiti neki detaljni ispit savjesti, koji se može naći i na internetu.
Kada smo ispitali savjest, potrebno je da se u srcu pokajemo za grijehe. Naše pokajanje može biti nesavršeno – iz straha od vječne smrti, ali je ipak dovoljno za odrješenje grijeha. No ako želimo pomoću ispovijedi rasti u svetosti, potrebno nam je savršeno kajanje – iz ljubavi prema Bogu. Kajanje iz straha pokazuje da smo usredotočeni na sebe, da sebe volimo, dok je drugo kajanje usmjereno na Boga i pokazuje našu ljubav prema njemu.
Slijedi treći korak: čvrsto odlučujemo da nećemo više griješiti. Ova je odluka jako važna. Bez toga nema promjene života. Ali zapamtimo da ovu odluku ne možemo ostvariti bez Božje pomoći, bez svakodnevne molitve. Da bi ispovijed bila valjana, pokornik treba ispuniti sva tri uvjeta: priznanje grijeha, kajanje zbog njega i odluka da ga se više neće činiti. Primjerice, ako pokornik ispovijeda grijeh bluda, ali nema namjeru iseliti se iz stana osobe s kojom bludno griješi, ispovijed ne zadovoljava sve uvjete (odluka o prestanku grijeha) jer ostaje u grešnoj prigodi i sablažnjava druge. Stoga mu ispovjednik tada ne može dati odrješenje od grijeha. Ako to ne zna jer mu je pokornik zatajio pa svećenik dadne odrješenje, a pokornik se pričesti, svetogrdno se pričešćuje (kao i kada je svjesno prešutio neki grijeh).
Nakon ove nužne pripreme pristupamo svećeniku i ispovijedamo (govorimo) svoje teške i lake grijehe. Ispovjednik je dužan na čuvanje ispovjedne tajne. Ako bi on namjerno i izravno otkrio nečije grijehe, bio bi samim činom isključen iz Crkve. Samo ga papa može primiti natrag u Crkvu, u novije vrijeme i misionari milosrđa. Zato se ne bojmo da će ispovjednik otkriti nekomu naše grijehe.
Nakon što nas ispovjednik posavjetuje i zada nam pokoru (da izmolimo neku molitvu ili učinimo neko djelo milosrđa), glasno izgovaramo molitvu pokajanja: Kajem se od svega srca što sam uvrijedio Boga najveće i najmilije dobro. Mrzim na sve svoje grijehe i čvrsto odlučujem da ću se popraviti i da neću više griješiti. Ono što smo prije u svome srcu odlučili (pokajati se, ispovjediti se i donijeti odluku da ne griješimo), sada javno izgovaramo pred ispovjednikom. Zato svećenik treba saslušati naše riječi pokajanja.
Nakon toga svećenik ozbiljno i dostojanstveno izgovara divne riječi odrješenja koje pokazuju da je ovdje prisutno Presveto Trojstvo: milosrdni Otac, izvor svakoga oproštenja, po Pashi svojega Sina i daru svoga Duha te po molitvi i služenju Crkve, dariva pomirenje pokorniku. Dakle, ispovjednik glasno i svečano govori: Bog, milosrdni Otac, pomirio je sa sobom svijet smrću i uskrsnućem svoga Sina, i izlio je Duha Svetoga za otpuštenje grijeha. Neka ti po služenju Crkve on udijeli oproštenje i mir. I ja te ogrješujem od grijeha tvojih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Na koncu slijedi zahvala za Božji dar mira i radosti. I ispovjednik i penitent izgovaraju riječi zahvale i slavljenja Boga zbog njegova dara praštanja.
Nakon blagoslova i pozdrava izlazimo iz ispovjedaonice kao novi ljudi – koji su doživjeli malo uskrsnuće duše. Temeljita i kvalitetna ispovijed pravo je liturgijsko slavlje koje mijenja i posvećuje grešnike, o čemu danas svjedoče mnogi kršćani koji su ponovno otkrili ljepotu ispovijedi u najvećoj ispovjedaonici svijeta – u Međugorju. Naravno, u svakoj ispovjedaonici, ako se ispune svi traženi uvjeti, možemo dobiti velike milosti.
U ispovjedaonici se, dakle, rađa istinski mir koji je svijetu potreban; u njoj se može zadobiti milost obraćenja, temeljne promjene života. U sudištu milosrđa čistimo se od najubojitijega smoga koji ugrožava cijelo čovječanstvo – od grijeha. Kardinal Mauro Piacenza, viši pokorničar, tvrdi da se u ispovijedi „zbiva najradikalnije ekološko djelo koje se može učiniti”.
Na koncu, poslušajmo samoga Milosrdnoga Isusa što nam poručuje preko prve svetice trećega tisućljeća – sv. Faustine Kowalske: „Ja sam tri puta svet i gadi mi se i najmanji grijeh. Ne mogu ljubiti neku dušu okaljanu grijehom. Ali čim se ona pokaje, nema granica mojoj velikodušnosti prema njoj. Moje je milosrđe obuzima i brani. Svojim milosrđem pratim grješnike na svim njihovim putovima i kad mi se vrate raduje se moje srce. Gorčinu kojom su napunili moje srce zaboravljam i radujem se njihovu povratku. Reci grješnicima da nitko ne može izbjeći mojoj ruci. Kad bježe pred mojim milosrdnim srcem, upadaju u moje pravedne ruke. Reci grješnicima da uvijek čekam na njih, da čujem otkucaje njihova srca kada počinje za mene kucati. Piši da im govorim po grižnji savjesti, po neuspjesima i mukama, olujama i munjama, po glasu Crkve. Ali ako dopuštaju da se sve moje milosti, uništavaju, počinjem se ljutiti i prepuštam ih samima sebi dajući im što žele.” (Dnevnik sv. Faustine, br. 1728).
