Početna stranica » Svakomu biti bližnji

Svakomu biti bližnji

128 pregleda

U prošlom broju Svjetla riječi vidjeli smo kako evanđelist Luka koristi prispodobu o milosrdnom Samarijancu i epizodu o Marti i Mariji da bi objasnio Isusovu dvostruku zapovijed ljubavi (Lk 10,25-28). Sada ćemo detaljnije vidjeti kako milosrdni Samarijanac objašnjava ljubav prema bližnjemu, koja je jedini pravi oblik nasljedovanja Krista.

Podsjetimo se, Zakonoznanac je pitao Isusa što treba činiti kako bi baštinio vječni život, a Isus odgovara protupitanjem: „U Zakonu što piše? Kako čitaš?” (10,26).

Zakonoznanac, koji je očito dobro poznavao židovski Zakon koji je sadržan u Starom zavjetu kao i onaj koji je prenošen usmenom predajom, odgovara navodeći poznate riječi: „Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim” (10,27). To su riječi koje su na sličan način izrečene već u Ponovljenom zakonu (usp. Pnz 6,5). U nastavku ove zapovijedi kaže se da tim riječima treba poučavati potomke govoreći da ih treba vršiti „da bismo uvijek bili sretni i da živimo kao što je to danas” (6,24). Ovaj izraz „da živimo” u kasnijim je razdobljima bio čitan kao govor o životu vječnomu. Zakonoznanac je to dobro znao, pa je tako i odgovorio.

Osim toga, on dodaje i drugu starozavjetnu zapovijed koja je preuzeta iz Levitskoga zakonika: „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe” (Lev 19,18; usp. Lk 10,26). Zapovijedi Levitskoga zakonika završavaju blagoslovom u kojem se kaže: „Budete li živjeli prema mojim zapovijedima, održavali moje zapovijedi i u djelo ih provodili… u svojoj ćete zemlji živjeti u sigurnosti” (Lev 26,3.5). I ovdje je „život u sigurnosti” protumačen kao vječni život.

Zakonoznanac, dakle, izdvaja dvije zapovijedi iz starozavjetnoga Zakona, onu o ljubavi prema Bogu i onu o ljubavi prema bližnjemu, pri čemu je vjerojatno mislio na pripadnika vlastitoga naroda.

Jedna strana Zakona

Prispodoba koju Luka donosi u nastavku služi mu da izrekne upravo važnost ljubavi prema bližnjemu. Nakon što je Isus zakonoznancu odgovorio: „Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš” (Lk 10,28), zakonoznanac postavlja još jedno pitanje: „A tko je moj bližnji?” (10,29). Pritom je naglašeno da se htio opravdati. Htio je izbjeći dužnost ljubavi prema bližnjemu. Prispodoba koja slijedi zapravo odgovara i na to pitanje, ali i na ono prvo pitanje o tome kako baštiniti život vječni.

Isus nas najprije upoznaje s čovjekom koji je silazio iz Jeruzalema u Jerihon (usp. 10,30). To je bio uobičajeni hodočasnički put koji se s istoka, od Mrtvoga mora, uspinjao prema Jeruzalemu gdje je bio Hram. Pritom se prelazila i visinska razlika od gotovo 1400 metara. Zato je ovaj čovjek „silazio” iz Jeruzalema. Put kojim je silazio prolazio je kroz Judejsku pustinju, područjem koje nije bilo naseljeno, pa je i zbog toga bio prilično opasan. Ondje je dopao među razbojnike koji su ga opljačkali i ostavili polumrtva (usp. 10,30).

Nakon što je ovako postavljeno prizorište, počinje se pred našim očima odvijati drama. Najprije onim putem silazi svećenik (usp. 10,31). I on je, dakle, bio u Jeruzalemu. Ondje je zasigurno vršio svoju svećeničku službu, pa je zbog toga morao biti i obredno čist. U protivnom ne bi smio prinositi žrtvu u Hramu. Prema odredbi starozavjetnoga Zakona, tko bi se dotaknuo mrtva ljudskoga tijela… (…)


Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.