Početna stranica » Poniznost iscjeljuje čovječanstvo

Poniznost iscjeljuje čovječanstvo

203 pregleda

„Ovo je Immaculee Ilibagiza, preživjela je genocid u Ruandi”, predstavi mi visoku i lijepu ženu organizator konferencije na kojoj smo obje nastupile. „Preživjela je genocid u Ruandi sakrivena u malu kupaonicu s još sedam žena.”

Predstavim se i ja njoj: „Drago mi je, ja sam Tajči.” „I meni. Imaš prekrasan glas”, odgovori mi uz čvrst stisak ruke i topao osmijeh. Kombinacija njezine snage i nježnosti, ponosa i poniznosti ostavile su me na trenutak bez riječi. Nezamisliva mi je bila patnja kroz koju je prošla i hrabrost da se u toj strahoti nije predala strahu i očaju, nego odlučila vjerovati u ljubav. Osjetila sam kako zrači bezuvjetnom ljubavi i moći opraštanja o kojima piše i govori u svojim prezentacijama.

Puno godina kasnije sjedim s prijateljicom Clemmie Greenlee koja je tri desetljeća bila žrtva trgovine ljudima. Osim što je oprostila počiniteljima, Clemmie danas pomaže ljudima koji su ubili njezina sina u okršaju banda na ulicama Nashvillea. Uvijek nasmijana, za svakoga nađe ohrabrujuću riječ. I ona veli da su bezuvjetna ljubav i moć opraštanja ono što je iscijelilo njezine duboke rane.

Imaju li samo oni koji su prošli kroz ogromne traume sposobnost zaista postati ljudima kakvima smo stvoreni – na Božju sliku i priliku? Je li jedini način do spoznaje da smo u stanju bezuvjetno voljeti i opraštati, kroz patnju? Je li moguće ponizno prepoznati tu Božju sliku u sebi i drugima bez tragedija?

Odmak i prisnost

Sredinom 90-ih putovala sam Amerikom nastupajući sa svojom glazbom. Kroz pjesme sam dijelila i djeliće svojega životnog puta. Kako sam tada tek bila na početku duhovnoga buđenja, glavni mi je cilj bio prodrijeti u dubinu svoje duše i otkloniti sve što me je sprečavalo da se suočim sa svojim strahovima i budem hrabra i jaka kakva sam željela biti.

Na tim putovanjima upoznavala sam Ameriku i način života u toj zemlji koja je puno drukčija od bivše Jugoslavije u kojoj sam odrasla. Prvi put sam vidjela uredna naselja s brižno njegovanim travnjacima i kućicama koje su sve jednake i opremljene kojekakvim aparatima koji čine živote lakšim i učinkovitijim. Doživljavala sam ono što Ameriku čini zemljom obilja, bogatstva i punom prilika za dobar život, i razočaravala se kontrastom stotina beskućnika i ljudi narušenoga mentalnog zdravlja koji neumorno stoje na gradskim uglovima, potpuno nevidljivi svijetu oko njih.

Tih godina internet još nije bio izvor vijesti. Događaji poput rata na Balkanu ili genocid u Ruandi pojavili bi se na vijestima, ostali u svijesti i razgovorima ljudi do nekoga drugog zanimljivog događaja. Mnogi bi reagirali i poduzeli nešto da pomognu tek onda kad bi se u njihovoj sredini pojavio netko tko bi osobno donio imena i priče iz života nastradalih.

Sjedila bih u dvoranama ispunjenim tisućama ljudi i gledala ih kako brišu suze dok slušaju nekoga poput Immaculee. „Mi smo zaista podareni blaženstvom da živimo u Americi”, čula sam žene i muškarce u pauzama između govornika, u redovima za ručak i na odlascima pri završetku konferencija. Inspirirani prezentacijama, ispunjeni molitvama i podignuti pjesmom, prisutni bi ustajali na poziv da u svijetu budu promjena koju žele vidjeti, da uistinu postanu ruke, oči i tijelo Krista. Prihvaćajući Božju milost i ljubav u svojim životima, obećali su sebi i Bogu da će živjeti s više poniznosti i više hrabrosti.

Ali već na izlasku čula bih negativne primjedbe, grube riječi i neosnovane kritike. Primjećivala bih kako se većina tih ljudi brzo vraća u svoje uobičajene mentalne rutine – u kojima uvijek traže krivca za sve što nije po njihovim željama i što ih smeta i ljuti. Mentalnih narativa u kojima je svijet oko njih loš i pokvaren i gdje im razum govori da su nemoćni pred problemima društva i čovječanstva.

Poniznost i čovječanstvo

U prosincu 2017. našla sam se na zabavi za ljude iz svijeta filma i glazbe koji se svojim radom zalažu za pozitivne promjene u svijetu. Svatko od njih ima priče u kojima ih je patnja naučila da nisu nemoćni, nego da je na njima samima da prihvate poziv Krista i donesu u svijet bezuvjetnu ljubav i oprost. (…)


Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.