Početna stranica » Misionar Katoličke Crkve

Misionar Katoličke Crkve

154 pregleda

Kristova Crkva od samoga svog osnutka ima misijski karakter. Isus Krist je još za svoga zemaljskoga života slao pred sobom svoje apostole i ostale učenike da mu priprave put u mjestima u koja je sam namjeravao doći (usp. Mt 10,5-15 i par.; Lk 10,1-12). Prije svoga uzašašća na nebo on ih je poslao da idu po svem svijetu i da sve ljude učine njegovim učenicima te da ih krste u ime Oca i Sina i Duha Svetoga (usp. Mt 28,19).

Crkva je kroz cijelu svoju povijest vršila to svoje poslanje na razne načine. Misijsko djelovanje u već pokrštenim narodima vršile su njezine „redovne snage”, uglavnom dijecezanski kler, a širenje kršćanstva je najčešće bilo povjeravano „specijalnim snagama” Katoličke Crkve, tj. redovništvu. Redovnici i redovnice, kao Bogu posvećene osobe i kao zajednice koje nastoje izbliza nasljedovati Isusa Krista i u njegovu načinu života, i u djelovanju, redovito su bili uspješniji od drugih u širenju kršćanstva diljem svijeta.

Naša Franjevačka provincija sv. Križa, Bosna Srebrena, stoljećima je bila misijska zemlja – a i danas je! No, uza sve svoje poteškoće i ona je davala Crkvi svoje misionare, koji su nekad djelovali po cijelom europskom dijelu Osmanskoga Carstva, a u posljednje vrijeme skoro na svim kontinentima svijeta. Najpoznatiji od njih je svakako naš mučenik fra Vjeko Ćurić, koji je bio istodobno i redovnik Franjevačkoga reda i naše provincije Bosne Srebrene, i misionar Katoličke Crkve.

Iako sam imao sreću barem nakratko skupa s pokojnim fra Vjekom studirati na našoj Franjevačkoj teologiji u Sarajevu (1980., do svoga odlaska na Kosovo), iako sam kasnije zadivljeno slušao njegove priče o njegovim vjernicima u Ruandi, te iako sam u Albaniji preko Radio Vatikana saznao za njegovu pogibiju, pa ga odmah smatrao našim suvremenim mučenikom – možda ipak ne bih nikad posjetio njegovo polje rada da mi nije bila dužnost da kao provincijal posjetim našu braću u Africi. Zahvaljujući Božjoj Providnosti, prigodom tog posjeta doživio sam mnogo toga što se ne da izreći riječima, a važno je za poznavanje pokojnoga fra Vjeke, njegova djela i njegove žrtve.

Dvadeset godina je prošlo od njegove pogibije, a sve više i više u nama raste uvjerenje da je fra Vjeko bio pravi redovnik i misionar Kristove Crkve, te na kraju pravi mučenik. Nitko od njega nije tražio da se odrekne vjere, ali on se nije htio odreći ni ljubavi

Posjetio sam župu Kivumu, koju je on godinama služio i gdje je sahranjen; biskupiju Kabgayi u kojoj je bio ravnatelj biskupijskoga Caritasa; glavni grad Ruande Kigali i mjesto gdje je naš mučenik ubijen. Imao sam sreću vidjeti i Kibeho, mjesto u kojem se Blažena Djevica Marija godinama ukazivala ruandskim studentima i studenticama (1981. – 1989.), pozivajući preko njih Božji narod Ruande na molitvu obraćenje i pomirenje, te najavljujući strašni genocid koji će pogoditi njihovu zemlju ukoliko se narod zaista ne obrati, što se onda i ostvarilo 1994. godine, pa su u genocidu stradali i neki vidioci. Imao sam prigodu posjetiti i mjesto Mbare, na kojem je sveti papa Ivan Pavao II., prigodom svoga posjeta Ruandi 1993. godine, pozivao narod, državne vlasti i sve odgovorne na međunarodnoj sceni da gaje i čuvaju mir te da poštuju druge i drukčije – da se ne bi dogodilo ono što je Gospa u Kibehu tako snažno najavila. Ali, nažalost, Ruanda je samo za par mjeseci odgodila početak oružanoga sukoba, koji se uskoro nakon Papina odlaska dogodio, iznenadivši svojom žestinom i najpesimističnije prognostičare.

Vrijeme nemira u Ruandi

Godinu dana prije fra Vjekine pogibije, u Albaniji, gdje sam ja u to vrijeme služio, izbili su teški nemiri, tako da ni vojska, ni policija, a pogotovo ne civilne vlasti – nisu imale nikakva utjecaja na razvoj događaja. Bilo je to gore od rata, jer u ratu se zna barem tko je „naš”, a tko „njihov”, tko te napada, a tko te brani. A tu se ništa nije znalo: nije bilo uniformirane vojske, nije bilo nikakvih obilježja, nije se znalo ni tko napada, ni koga će napasti. Znalo se samo da je svakome bila glava u torbi i da je glavni cilj bilo rušenje, uništavanje i pljačka – pa makar i uz cijenu nevinih života. Tu sam mogao koliko-toliko naslutiti kako je tako moralo izgledati u Ruandi 1994. godine, u vrijeme bezočnoga i bezumnoga pokolja. Tu sam mogao naslutiti i što znači svećenik u svojoj župnoj zajednici. On je bio kao otac među zastrašenom djecom: bio je jedino naizgled „sigurno” utočište, jedini čovjek u kojega se možeš pouzdati, jedina nada – iako je i sam bio bespomoćan. (…)


Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.