Suvremeni kršćani kao da su izgubili iz vida jednu važnu istinu, odnosno bitnu odrednicu duhovnosti: vjernik neprestano mora biti pripravan na borbu, svojevrsno ratovanje. Ponajprije protiv lukavosti đavla koji želi čovjekovu propast za vječnost, a onda i protiv samoga sebe, odnosno boreći se s vlastitim nagonima koji nas tjeraju zemaljskim užicima i odvraćaju od puta posvećenja Bogu. Kako biti pripravan za ovu borbu najbolje je objasnio sv. Pavao: „Opašite bedra istinom, obucite oklop pravednosti, potpašite noge spremnošću za evanđelje mira. U svemu imajte uza se štit vjere: njime ćete moći ugasiti ognjene strijele Zloga. Uzmite i kacigu spasenja i mač Duha, to jest Riječ Božju” (Ef 6,14-17).
Ovakav uvod čini mi se prikladnim jer ovaj put želim progovoriti upravo o svecu vitezu i vojskovođi, nacionalnom heroju Portugala koji je svojim životom zaslužio da ga Crkva stavi svima kao uzor kršćanskoga života. Papa Benedikt XV., nakon stoljetnoga procesa beatifikacije, dopustio je liturgijsko čašćenje „svetoga maršala” 1918. godine, a papa Benedikt XVI. uvrstio ga je 2009. u zbor svetih riječima kako ga je Bog pozvao „ostaviti iza sebe ratno oružje kako bi posve živio od njegove riječi ljubavi i mira”. Njegovo ime je Nonius (Nuño) Álvares Pereira.
Budući da mu je otac bio veliki prior viteškoga Reda ivanovaca, Nuño je odmalena pokazivao sklonost prema viteškim idealima te primivši vojnički odgoj postaje vitez na dvoru portugalske kraljice. Kada su godine 1383. za Portugal nastupili teški dani, mladi vitez će ubrzo pokazati svoju hrabrosti i karizmu iznimnoga vojnoga stratega. Naime, nakon smrti portugalskoga kralja Ferdinanda I. koji nije imao muškoga nasljednika, kastiljski kralj Ivan I. želi Portugal podložiti sebi. Portugalsko plemstvo imenuje Ivana od Avisa, izvanbračnoga polubrata pokojnoga kralja, „zaštitnikom domovine” i ubrzo započinje rat. U bitki kod Atoleirosa 1384. portugalska vojska pod zapovjedništvom mladoga vojskovođe Pereire odnosi pobjedu nad Španjolcima. Španjolski kralj se ne miri s porazom i godinu kasnije podiže golemu vojsku te dolazi do čuvene bitke kod Aljubarrote. Ova bitka će učiniti Nuña Álvaresa nezaboravnim junakom portugalske povijesti. Zahvaljujući njegovoj genijalnosti ratnoga stratega daleko malobrojnija portugalska vojska potukla je Španjolce. Nakon bitke novoimenovani kralj Ivan I. portugalski proglasio je Pereiru maršalom i grofom.
Sve navedeno moglo bi nas odvesti u pogrešnom smjeru da pomislimo: Pa što je tu posebnoga – zar nisu toliki vojskovođe tijekom povijesti, zahvaljujući svojoj hrabrosti i umješnosti, izvojevali i mnoge veće i značajnije pobjede? Odgovor na ovo pitanje dobivamo kada zavirimo u dušu ovoga neobičnoga sveca i otkrijemo motive i izvore snage za ono što je činio.
Kako bismo upoznali njegov život u kratkim crtama dovoljno je iznijeti samo nekoliko vlastitih riječi i konkretnih djela. Ponajprije, cijeli svoj život povjerio je Božjoj volji. Po svjedočenju očevidaca znao je moliti na koljenima usred bojnoga polja. Svetu misu redovito je pohađao i bio je strastveni štovatelj Blažene Djevice Marije. Nedolično ponašanje vojnika običavao je prekoravati sljedećim riječima: „Vojnik je toliko hrabriji koliko pobjeđuje svoje strasti i tko ne ljubi ovu anđeosku krepost, kada stupi u boj, već je svome neprijatelju darovao polovicu pobjede.” O važnosti euharistije kao izvoru snage na bojištu zapisao je ovako: „Tko me u borbi želi vidjeti pobijeđenim, neka me odijeli od ove Svete gozbe u kojem nam sam Bog, Kruh jakosti, podjeljuje snagu.”
Kada mu je umrla supruga, konačno je odlučio posvetiti se Bogu i Mariji živeći u čistoći. Sve do 1422. godine ostao je vrhovni zapovjednik portugalske vojske te jamčio unutarnji mir u zemlji. Bio je veliki dobrotvor siromaha te osnivao mnoge crkve i samostane, kao što je prelijepi samostan i crkva Gospe od Pobjede u mjestu Batalha. Konačno 1423. godine, na blagdan Uznesenja BDM, skinuo je sa sebe maršalsku odoru te kao redovnik stupio u karmelićanski samostan kod Lisabona koji je sam osnovao. Oblačenje redovničkoga odijela popratio je riječima: „Maršal je mrtav, sahranjen je u svetištu!” Na njegovu vlastitu želju obavljao je conde santo (grof svetac), kako ga je narod još za života nazivao, najjednostavnije samostanske poslove. Primanje svećeničkoga reda ponizno je odbio i posve se posvetio brizi za siromašne.
Umro je u samostanu na Uskrs 1. travnja 1431. godine, a pobožni puk ga je odmah počeo štovati i zazivati kao sveca. Na njegovu ukopu okupio se cijeli kraljevski dvor i nebrojeno mnoštvo naroda. Pronicljivi papa Benedikt XVI., itekako svjestan da je današnjoj Europi – posrnuloj u protukršćanskom bezboštvu i neprijateljstvu prema Crkvi – ponovno potrebna „borba” pod barjakom ljubavi, pravednosti i istine, s pravom je ovoga portugalskoga vojskovođu i redovnika uzdignuo na čast oltara i stavio ga kao uzor istinskoga Kristova borca.
