Početna stranica » Sv. Filip Neri (1515. – 1595.) Poniznost – temelj svetosti

Sv. Filip Neri (1515. – 1595.) Poniznost – temelj svetosti

3 min

Živimo u vremenu ludila. Poželjno je biti otkačen te svojom pojavom i neobičnim nastupom fascinirati i privući pozornost drugih. Skupiti lajkove i prijatelje.

O tome svjedoči organiziranje talent-showova diljem svijeta gdje se novače buduće zvijezde koje će postati uzor drugima. I sve te nove zvijezde i zvjezdice na estradnom nebu su kao neki sekularni nadomjestak za svetačke likove dezorijentiranom čovjeku današnjice koji – izgubivši moralni kompas i osjećaj za sveto – prazninu u duši ispunjava tražeći uzore u ispraznim idolima.

Nešto slično se događa i na polju duhovnosti. Vjeru se svodi na good feeling. Traži se konekcija s nadnaravnim i instant-rješenje životnih problema. Vlada pomama za ekstazama, mističnim darovima i nadnaravnim doživljajima. Množi se broj vjernika koji komuniciraju sa svim nebesnicima, a onda – uvjereni u autentičnost vlastitih doživljaja – nerijetko ne dopuštaju podvrgnuti svoja iskustva zdravoj prosudbi drugoga, pa ni sudu Crkve. Najbrži put do sektaštva!

Kao i svi pravi mistici, Neri je bio jako nepovjerljiv i vrlo oštar prema svima koji su tvrdili da imaju viđenja i objave, znajući da nadnaravni fenomeni nikada ne dokazuju svetost osobe. Stoga je posebno naglašavao potrebu poniznosti

Na tragu rečenoga veoma je korisno pozabaviti se neobičnim svecem iz 16. stoljeća koji se zvao Filip Neri. Živeći u vremenu humanizma i renesanse, pokretâ koji su ispunjenje čovjekovih čežnji pronalazili u ljepoti humanističkih znanosti i oživljavanju klasičnih ideala stare Grčke i Rima te u vremenu kada je protestantizam prijetio Crkvi izvana, a svjetovni život klera iznutra, osjetio je ovaj mladić kako svojim životom mora svjedočiti da je Bog središte svega i dati doprinos reformi Crkve. Nakon što je napustio rodnu Firencu, a onda se odrekao i nasljedstva svoga ujaka, došao je u Rim i započeo obilaziti bolnice, trgovine, trgove i sva mjesta na kojima su se okupljali ljudi. Njegovao je bolesnike, tješio, pomagao, savjetovao. Jednostavno činio ono na što ga je poticao Duh Sveti. Tek s 36 godina na nagovor ispovjednika pristao je postati svećenikom. Bio je neumorni ispovjednik ispovijedajući i do petnaest sati dnevno, a Bog mu je udijelio milost da su se po njegovim riječima obraćali i najtvrdokorniji grešnici. Svojom šaljivom naravi znao je nasmijati svakoga. Kada su ga sažalijevali zbog toga što ispod njegova prozora galame djeca ne dajući mu počinka govorio je: Što se mene tiče mogu na mojim leđima cijepati i drva, samo ako ne griješe!

Njegov vlastiti život bio je ironično ismijavanje idolatrije bogatstva, znanosti i ljudske slave jer je – suprotno mišljenju svojih suvremenika koji su bili opijeni veličinom čovjeka – Filip Neri naučavao kako čovjek može biti dobar i sretan jedino Božjom milošću i snagom. Iz tog razloga je i skrivao mistične darove koje mu je Bog dao, znajući da su ljudi skloni iskazati štovanje ne Bogu od kojega dolaze svi darovi, nego čovjeku koji ih prima. Svjestan duhovne opasnosti kod mističnih iskustava običavao je govoriti: Tko je iskusio što su ekstaze neće poželjeti da ih ima. Uostalom, Neri je bio, kao i svi pravi mistici, jako nepovjerljiv i vrlo oštar prema svima koji su tvrdili da imaju viđenja i objave, znajući da nadnaravni fenomeni nikada ne dokazuju svetost osobe. Stoga je posebno naglašavao potrebu poniznosti. Zbog njegove razboritosti papa Grgur XIII. mu je često povjeravao ispitivati takve slučajeve koje je svetac rješavao čudnim metodama. Kao u slučaju neke redovnice u okolici Rima koja je tvrdila da je od Boga primila čudesne darove te se pronio glas o njezinoj svetosti i čudesima. On se po nevremenu zaputio u samostan gdje je živjela redovnica i rekao poglavarici da ju pozove na razgovor. Kada je ušla u sobu, svetac je, bez prethodnoga pozdrava, od nje zatražio da mu s nogu skine blatnjave čizme. „Sveta” redovnica je užasnuta ustuknula natrag ljutito mu rekavši da je ona Božja službenica, a ne sluškinja svakoga tko bi došao u kuću i od nje tražio tako nešto. Svetac je istoga trenutka ustao i vratio se Papi – začuđenom što ga vidi tako brzo, jer ispitivanja ovakvih slučajeva znala su potrajati jako dugo – i rekao mu da je slučaj riješen: Ona nije nikakva svetica, niti može činiti čudesa. Nedostaje joj glavna osobina: poniznost!