Izvorno značenje te riječi je međutim sasvim drugo. Njezino je podrijetlo u staroj Grčkoj, a skovana je od dvije različite riječi: fileîn (ljubiti, voljeti) i sofía (mudrost). Filozofija bi dakle u prijevodu bila ljubav prema mudrosti. Iako današnja filozofija još uvijek govori o mudrosti, o ljubavi je već odavno prestala govoriti. Jedan od najznačajnijih francuskih filozofa današnjice, Jean-Luc Marion, tvrdi kako je filozofija s pravom prešla u šutnju o ljubavi jer mi danas zapravo više i nemamo riječi niti pojmova kojima bismo je oslovili i mislili, kao ni snagu kako bismo je ispravno vrjednovali. Ipak, Marion ustrajava na temi ljubavi jer se, prema njegovu mišljenju, čovjek definira ponajprije po ljubavi. Ono što čovjek ljubi, što voli, to ga najviše i definira, uvjeren je. Danas je međutim o ljubavi vrlo teško govoriti, jer više poznajemo njezina izobličenja negoli nju samu. Što se sve danas s tom stvarnošću ne poistovjećuje! Sentimentalnost, tjelesna privlačnost, uzbuđenost, emocionalnost, pa čak i seksualna nastranost. Osim izobličenja, ljubav poznaje i mnoge patologije (oboljenja) ljubavi. Jedna od najprisutnijih je narcisoidnost. Po jednoj teoriji cvijet narcis je dobio ime po svojim narkotičkim svojstvima (grč. narkaein – gubitak čula, ukočenost, pospanost). Na hrvatskome jeziku narcis se zbog toga još naziva drimavac i sunovrat. Po drugoj teoriji narcis je dobio ime prema istoimenome grčkom mitu. Postoji nekoliko inačica mita o Narcisu, ali gotovo svaka ima isti ishod. Narcis je bio prelijepi, ali i oholi i bezosjećajni mladić, koji je grubo i prezrivo odbio sve svoje udvaračice. Bogovi su ga zbog toga kaznili prokletstvom opčaranosti vlastitim odrazom u vodi. Jednom je naišao pokraj vode i, vidjevši u njoj vlastiti odraz, ludo zavolio sebe samoga.
Psihogram narcisoidne osobnosti
Otkako je Alfred Binet 1887. godine izraz narcizam po prvi put primijenio na ljudsko ponašanje kako bi opisao pretjeranu ljubav prema samome sebi, postao je jedan od temeljnih pojmova psihoanalize. Temeljne odlike narcisoidnosti su: prenaglašen doživljaj važnosti vlastite osobnosti (tzv. osjećaj vlastite grandioznosti), nedostatak empatije (suosjećanja), rezistentnost na kritiku, sklonost manipulaciji, fantaziranje o uspjehu, ljepoti, briljantnosti, inteligenciji, jedinstvenosti svoje osobe. Narcisoidna osoba podliježe fatalnoj iluziji kako je divljenje isto što i ljubav. Danas dominira mišljenje kako je narcistički poremećaj osobnosti karakterističan za osobe koje pretjerano vole same sebe. Nemali se broj psihologa međutim približava Pauzanijevoj inačici mita i sukladno tomu smatra kako je stvar sasvim drugačija, kako naime narcizam nije opčinjenost sobom već predstavom o samome sebi, svojom projekcijom, dakle, ne onim što netko jest, već onim kakvim se prikazuje, što misli da jest ili što želi biti. Narcisoidna osoba ustvari premalo sebe voli, nema osnovno samopouzdanje i jer ne prihvaća samu sebe, sebe konstruira i čini ovisnim o divljenju drugih. Iako se na prvi pogled čini kako je puna samopouzdanja, jer suvereno nastupa, ostavlja dojam, fascinira, zauzima pozerska držanja, želi zadobiti pozornost, ipak dublji pogled otkriva difuzan identitet i unutarnju prazninu. Površno gledano čini se… (..)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]