Dok je još trajao I. svjetski rat, mogla se nazreti namjera o kažnjavanju ratnih zločinaca nad Armencima. Vidjelo se to već u izvještaju tadašnjeg američkog veleposlanika u Osmanskom Carstvu Henryja Morgenthaua Starijeg o armenskom otporu tijekom genocida u području grada Van, na što su sile Antante službeno upozorile vladu Osmanskog Carstva dopisom od 24. svibnja 1915. u kojem stoji: U pogledu tih (…) zločina Turske protiv čovječnosti i civilizacije (…) savezničke vlade javno objavljuju (…) da će držati osobno odgovorim (…) sve članove osmanske vlasti i njihove agente koji su upleteni u takve masakre.
To ipak nije zastrašilo počinitelje zločina te su oni nastavili s njima do potpunog istrebljenja Armenaca koji su živjeli u području uprave Osmanskoga Carstva. Saveznici su pak, na temelju tog upozorenja, a nakon zaposjedanja Carigrada, vršili pritisak na vlast da počne procesuirati odgovorne. Išlo je to veoma teško, uz brojne opstrukcije. Ipak, nešto kasnije se formirao niz vojnih sudova koji su se bavili problematikom suđenja za počinjene zločine.
Svršetak I. svjetskog rata
Dana 30. listopada 1918. potpisano je primirje između Osmanske vlade i Saveznika, kojim je okončano osmansko sudjelovanje u ratu. Dvije sile zastupali su ministar osmanske mornarice Rauf Orbay i admiral britanske flote Sir Somerset Gough-Calthorpe. Bilo je, dakle, potrebno da se oko milijun Osmanlija povuče s bojišta te da se obustave borbe malih razmjera koje su se još vodile u graničnim pokrajinama početkom studenog 1918. Upravo je tad Velika Britanija imenovala admirala Gough-Calthorpea Visokim povjerenikom u Carigradu, a admirala Richarda Webba njegovim pomoćnikom. Nedugo zatim, 12. studenog 1918., u Carigrad ulazi francuska brigada, a britanski vojnici stižu već sutradan. Početkom prosinca 1918. savezničke su postrojbe konačno okupirale Carigrad i uspostavile vojnu upravu.
Dana 2. siječnja 1919. admiral Gough-Calthorpe je zatražio od Vlade i Ministarstva vanjskih poslova da uhite i predaju sve koji su odgovorni za kršenja uvjeta primirja i sustavnog zlostavljanja Armenaca i Grka. Tada je, na ovaj njegov zahtjev, uhićeno između 160 i 200 osoba, a još je 60 osumnjičenih za sudjelovanje u pokolju Armenaca ostalo na slobodi.
Kako Sile pobjednice I. svjetskog rata svojevremeno ništa nisu poduzele da spriječe brojne ratne zločine u Osmanskom Carstvu, zgrožene učinjenim nedjelima, željele su kazniti počinitelja na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1919. Da se ne bi zaustavili samo na riječima, ova se problematika protegnula i na Mirovni ugovor u Sèvresu 1920. godine, gdje se razmatrala budućnost Osmanskog Carstva.
Neuspjeh osmanskih sudišta
Dok je Carigrad bio pod okupacijom Saveznika, tada veoma slaba osmanska Vlada organizirala je niz sudskih procesa za procesuiranje ratnih zločina, a zasjedali su tri godine. Sudovima su dostavljani brojni dokumenti iz arhiva u Carigradu, Londonu, Parizu i Washingtonu, ali nije bilo željenih rezultata. Sudu je bio onemogućen bilo kakav uspjeh, jer je radio netransparentno, pod velikim političkim pritiskom javnosti koji je uslijedio i u svjetlu brojnih nemira među turskim stanovništvom.
Procesi protiv ratnih zločinaca krenuli su u travnju 1919., a trajali su do ožujka 1920. Optuženo je nekoliko je bivših čelnika i dužnosnika za rušenje ustavnog poretka, ratno profiterstvo i masakre nad Grcima i Armencima, a prije svega to su bili pripadnici turskog Odbora jedinstva i napretka. Uskoro je postalo jasno da je sud kao takav olako zaključivao procese i izricao konačne presude, samo da bi se ublažile političke tenzije. Suci su tada osudili ratne vođe Osmanskog Carstva, prvu skupinu optuženika. Bili su to Enver-paša, Džemal-paša i Talaat-paša, kojima su izrečene smrtne kazne, ali su oni krajem rata već bili emigrirali u Njemačku i ondje živjeli. Njemačka, pak, ništa nije željela poduzeti po tom pitanju.
U to vrijeme je Osmansko Carstvo imalo je dvije konkurentske vlade: u Carigradu i Ankari. Vlada u Carigradu podržavala je osmanska suđenja s više ili manje ozbiljnosti. Ona u Ankari neovisno je istraživala nejasne zločine i sudjelovanje turskog nacionalnog pokreta u zločinima nad Armencima, ali bez suđenja. To je stanje u konačnici rezultiralo povećanjem potpore stanovništva Vladi u Ankari, ali i sukobom s pobjednicima, vojskom zemalja Antante.
Unatoč velikim naporima Sila pobjednica, osmanski sudski procesi za genocid nad Armencima bili su jedna velika predstava, s ciljem jačanja povjerenja međunarodnih čimbenika u Osmanskom Carstvu. Ipak, te presude nisu imale značaja, jer su brojni krivci ipak oslobođeni. Samo je nekoliko marginalnih političara, bez velikog doticaja s događajima vezanim uz genocid, bilo strijeljano ili obješeno. Među obješenima je bio i posljednji veliki vezir Ahmed Tevfik-paša, koji zapravo i nije imao udjela u zločinima. Pored osmanskih sudova, vlastitu istragu o ratnim zločinima provodilo je i britansko Ministarstvo vanjskih poslova. Oni su najprije pokrenuli pitanje mogu li se sudski postupci uopće voditi na osmanskim vojnim sudovima ili treba organizirati međunarodni sud.
(…)
Cijeli tekst o neuspješnom pokušaju formiranja Međunarodnog suda za ratne zločine nad Armencima pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.
