442
Surovi valovi ništavila blijedog
razbiše brodovlje poniznosti moje
na pustog otoka obnažene hridi
što bludne na rubu besmisla stoje.
Skršeni jarboli sklonište su sada
za slomljeno tijelo i promrzlu dušu
a strgana jedra postelja im gruba
pod bičem vjetrova okrutno što pušu.
Netragom iščezle sve bi moje nade
koje nad bezdanom zadnje sate broje
da grijesima shrvan lutajući žalom
stope u pijesku ne prepoznah Tvoje.
Otkad smjerno slijedim tragove spasenja
svjetlo Tvoje riječi posvuda me prati
i ne da smrtnoga grijeha čudovištu
u kandže beznađa hladnog da me vrati.
Ivica Kesić
