Prije nekoliko godina (svibanj 2017.) se navršilo 500 godina od razdvajanja Reda manje braće na opservante (opslužitelje) i konventualce (samostance). Posljedica je to stoljetnih razilaženja shvaćanja ideala sv. Franje Asiškog. Njegov je način života bio dinamičan, stvorio je širok svjetski pokret, privlačio je ljude.
Nema područja u crkvenoj povijesti koje bi se obrađivalo s toliko revnosti kao život sv. Franje. Pregled literature o ovom svecu postao je skoro nemoguć, a od početka nije bilo jedinstvenog shvaćanja. Prikazi o sv. Franji često su različiti, čak i oprečni, posebice od 19. stoljeća kad su počela intenzivnija istraživanja. Povijesna je činjenica da su se i među franjevcima, samo nekoliko godina poslije smrti Utemeljitelja, pojavila različita mišljenja o prvotnom franjevačkom idealu. Na to su utjecale i vanjske okolnosti, primjerice pojava joakimizma. Franji je Bog objavio da treba živjeti prema evanđelju. Zbog naglog povećanja broja braće Franjo je bio zadivljen, ali često i prestrašen. Morao je proširivati djelokrug vodstva, mijenjati odredbe Pravila, način života prilagođavati mjestu i vremenu.
Fratri izigrali sv. Franju?
Postojale su dvije mogućnosti kojima je Franjina zajednica mogla krenuti u budućnost. Prva je da ostane mala zajednica evanđeoskog života, živeći u potpunom siromaštvu i poniznosti, izvan crkvenih zbivanja. U tom slučaju morali bi trajno ostati mala zajednica jer karizmatici nisu masovna pojava. Druga je mogućnost razviti se u veliki crkveni red, u svoj život i rad unijeti elemente apostolata, evangelizirati i karitativno djelovati među ljudima. Na taj bi se način sudbina Franjine zajednice izjednačila sa sudbinom cijele Crkve. Iako je Franjo bio naklonjen prvoj mogućnosti, zajednica je ipak krenula drugim putem.
Franjo je bio oruđe Božje providnosti, potpuno se povjerio Bogu da ga vodi i nadahnjuje. Rješenje je dolazilo samo od sebe putem povijesnog razvoja. Franjo sluša Božji glas preko Crkve. U svojim se dvojbama obraća Crkvi, prihvaća njezine sugestije. On je shvatio da ga Crkva upravlja prema svojim planovima, to smatra voljom Božjom i zato ih prihvaća.
Osim Franjine zajednice pojavljuju se tada i drugi redovi koji se opredjeljuju za nasljedovanje Krista, trajno živeći u potpunom siromaštvu, u bratskom zajedništvu, prolazeći svijetom bez bilo kakve financijske sigurnosti, uzdržavajući se radom i milostinjom. Po tome su nazvani prosjačkim redovima (franjevci, dominikanci, augustinci, karmelićani). I za Crkvu je takav način redovničkog života novost. Među redovnicima se ustalio monaški način života, tj. živjeti i raditi na svojim samostanskim imanjima. To se pokazalo održivim i učinkovitim. Nije čudno da i Franjina zajednica, kad se odlučila aktivno uključiti u misiju Crkve, prihvaća neke oblike takvog života. Franjo se priklanja monaškom shvaćanju poslušnosti, unosi u Pravilo odredbu o molitvi časoslova, a u Pismu kapitulu jasno govori o samostanskim propisima i redovničkoj disciplini. I papinska se kurija istinski trudila da novosti koje donosi Red manje braće prihvati i usmjeri tako da dobiju svoje pravo mjesto, da ih uključi u organski život i organizacijsku uredbu Crkve.
Početak podjele među fratrima
Franjo je u Pravilu napisao: „Braća ne smiju ništa primiti u vlasništvo, ni kuće, ni mjesta, ni bilo koje stvari. ‘Kao stranci i putnici’ u ovom svijetu služeći Gospodinu u siromaštvu i poniznosti, neka s pouzdanjem idu u prošnju…“ Ipak, praksa je pokazala da moraju imati neke nastambe i materijalna dobra kojima će se služiti, da bi mogli izvršiti zadaću koju im Crkva namjenjuje. Radi stvarnih potreba mnoštva braće, bolesnika i studenata, Franjo je dopustio prilagođavanje stvarnosti u pogledu kuća, crkava i studija u Redu.
Još za njegova života, u Red su stupili brojni studenti i profesori sa sveučilišta u Bologni, Parizu i Oxfordu. Primao je u bratstvo učene ljude koji će se i dalje baviti studijem kao nužnim sredstvom da se dođe do plodonosnih propovijedi kojima će pridobivati ljude. Studij zahtijeva veće kuće i opremljenije prostore. Život u samostanima više nije problem. Ali kako ostati vjeran Pravilu da braća ne smiju ništa primiti u vlasništvo? Tu je Franjo nepopustljiv. Otuda i početak podjele među braćom: na one koji žele opsluživati odredbe Pravila (opservare Regulam = opservanti), da ništa ne posjeduju, i one koji bi poput monaha željeli živjeti na svojim samostanskim imanjima (conventus = konventualci). Svi su prihvatili papinsko tumačenje Pravila da sve čime se braća služe nije njihovo vlasništvo, nego im je dano na uporabu. Konventualci su se pravnim sredstvima nastojali izboriti za svoja samostanska dobra i posjede. Tu je srž problema stoljetnih borbi između konventualaca i opervanata koji će dovesti do podjele Reda. Problem će pravno konačno riješiti Tridentski sabor 1563. odredbom: svi samostani prosjačkih redova izuzevši kuće braće sv. Franje kapucina i onih koji se zovu manja braća opservanti mogu posjedovati nepokretna dobra.
Pape u raspravama oko siromaštva
Prema papinskim tumačenjima Pravila, braća su mogla živjeti u prostranim samostanskim zdanjima, siromaštvo prilagoditi blažem i zakonski uređenom obliku života. Takav način života prihvatila je većina bratstava. Ali i dalje je bilo onih koji su bili zagovornici one gorljivosti i žara kakvi su bili u početku Reda. Očituju to povlačenjem u osamu, u obavljanju duljeg razmatranja i misaone molitve, življenju u siromašnijim kućama i jednostavnim liturgijskim slavljima, u isposništvu i siromaštvu. Takvo razilaženje među braćom prerast će u sukob.
Problem je pokušao riješiti i papa Ivan XXII. poslije žučne raspre 1321. u Narboni, gdje su franjevci zastupali slijedeću tezu: Krist i apostoli odbili bi svako pravo na vlasništvo pojedinca i u zajednici, i u tome se sastoji najviši oblik savršenstva. Papa je na javnu raspravu dao pitanje: Treba li držati heretičnom nečiju upornu tvrdnju da naš Gospodin Isus Krist i apostoli nisu imali vlasništva ni pojedinačno ni kao zajednica? Papa to, dakle, podiže na razinu vjere. A i Generalni kapitul franjevaca čini to isto, šaljući dvije okružnice svijetu u kojima tvrde da je zdrav katolički nauk vjerovati da Krist i apostoli nisu imali nikakva vlasništva.
Papa je zastupao tezu dominikanaca da se evanđeosko siromaštvo u biti sastoji u ljubavi. Odricati se dobara ničemu ne služi ako je čovjek i dalje zaokupljen njima, inače je to lažno odricanje. Ivan XXII. konačno je 1323. bulom Cum inter nonulos proglasio franjevačku tezu heretičnom. Red se, nažalost, pobunio protiv njega. Stoga Sveti Otac generalnog ministra Reda proglašava svrgnutim i daje upute tko treba biti izabran za novog generalnog ministra. Na generalnom kapitulu 1329. izabran je fra Gerard Odonis. Franjevce je podržavao car Ludovik Bavarski koji naprotiv Papu proglašava svrgnutim te imenuje papom franjevca Nikolu V. Dotadašnji general Mihael od Cesene ne priznaje svoje svrgnuće, pa i dalje obavlja službu. Tako je nastao raskol u Redu: neki priznaju Papu, a drugi Protupapu, jedni zakonitog a drugi nezakonitog generalnog ministra.
Raskol je okončan podvrgavanjem Protupape i smrću kolovođa pobune u miru s Crkvom, a pečat Reda predali su zakonitom generalnom ministru. Raspra se, dakle, vodila oko vanjskog siromaštva, a nažalost, zanemarena je briga oko nutarnjeg, evanđeoskog siromaštva, odnosno oko toga da ne budu privezani uz materijalna dobra. U taj se problem Red tako zapleo da se, i pored mnogobrojnih pokušaja, nije moglo naći zajedničko rješenje. Nesuglasice će konačno dovesti do raspada zajedništva.
Novi generalni ministar Reda Gerard Odonis bio je sklon laksantnijem načinu franjevačkog života. Nakon više pokušaja ublažavanja propisa Pravila, koje je odbio Generalni kapitul, uspio je 1336. od pape Benedikta XII. isposlovati nove Konstitucije po kojima se uvodi niz monaških uredaba koje pristaju bogatim monasima, ali ne i siromašnom stanju manje braće. Benediktove su konstitucije naglašavale monaške oznake života: časoslov u koru, studij, klauzura, samostanska disciplina, uzdržavanje od mesa. Siromaštvo, zabrana novca i druge karakteristične oznake franjevačkog života nisu uopće spomenuti. Odredbe Ivana XXII. i Benedikta XII. čine pravni temelj i moralno opravdanje konventualizma u Redu manje braće. To se nikad više nije moglo prevladati.
Znači li propisno isto što i vjerno?
Kao reakcija na konventualizam u svim prosjačkim redovima nastaje opservantizam koji teži povratiti Red prvotnom idealu Utemeljitelja. Tumačenja Pravila dovela su do formalizma bez granica, osobito kada je riječ o korištenju novca. Opsluživanje Pravila prema papinskim tumačenjima jest propisno opsluživanje, ali je li ono ujedno i vjerno opsluživanje? To je pitanje koje su postavljali opservanti. Za njih opsluživati Pravilo prema papinskim tumačenjima koja su u zajednici službeno prihvaćena, nije u skladu s prvotnim idealom sv. Franje. Žele se vratiti izvorima. Zajednička im je težnja živjeti u mirnim, zabačenim mjestima, u manjim skupinama gdje bi mogli bolje živjeti bratstvo i posvetiti se kontemplaciji koja ima temeljnu važnost u duhovnosti cijelog pokreta.
Reakcija opservanata protiv konventualaca nije bila usmjerena samo protiv slabog opsluživanja siromaštva, nego i protiv pretjeranog monaškog i obrednog redovništva u kojem nema dovoljno mjesta za osobnu pobožnost. U Redu manje braće zajednica je odmah u početku opservantskog pokreta reagirala naredbom generalnog ministra: „Ako bi koji brat zastupao mišljenje da pojedincu nije moguće opsluživati Pravilo po duhu i slovu u zajednici Reda, neka ga se baci u tamnicu kao persekutora Pravila, lažljivca i dvoličnjaka.“ To je još više udaljilo opservante od konventualaca, tj. one koji bi se htjeli vratiti cjelovitom opsluživanju Pravila od onih koji se dobro osjećaju u prilagodbama koje je potvrdila najviša crkvena vlast. Sukob će potrajati oko 200 godina. Opservanti su imali podršku najboljih predstavnika Reda i naroda koji se oduševio njihovim evanđeoskim načinom života.
Bosna za vjerno opsluživanje Pravila
Opservantizam se javio najprije u Italiji, Španjolskoj, Francuskoj i Bosni. Opći crkveni sabor u Konstanzu 1415. dopustio je da se u svim provincijama Reda u opservantskim samostanima izabere jedan provincijski vikar, a trojica provincijskih da biraju generalnog vikara. Provincijalu zajednice ostalo je samo pravo potvrđivanja izabranog vikara koji upravlja opservantskim samostanima. Time su opservanti dobili samostalnost u upravi i bili zapravo praktično odijeljeni od glavnine Reda. Poslije Privilegija iz Konstanza, opservantski se pokret proširio uglavnom u cijelom Redu. Opservanciji su se priključili četvorica poznatih propovjednika, učenjaka i svetih franjevaca: Bernardin Sijenski, Jakov Markijski, Ivan Kapistranski i Albert od Sarteana. Oni su nazvani stupovima opservancije kojoj će dati njezin konačni oblik. Isticali su da je apostolsko djelovanje bitno za Red i da dušobrižništvo spada na poslanje Reda. To je glavni razlog zašto su samostani preseljeni u gradove. Prava i učinkovita propovijed nije moguća bez znanosti. Da bi propovjednik stekao potrebnu naobrazbu, potreban mu je studij, veće kuće, više vremena za proučavanje. Stupovi su opservancije zagovornici vjernog opsluživanja Pravila prema papinskim tumačenjima, ali bez štetnih povlastica. To je upravo ono što je naglašavao i zastupao još sv. Bonaventura (1221. – 1274.). Opservanti su se 1415. naselili u Porcijunkulu, kolijevku Reda.
Međutim, među opservantima postojala su još uvijek gorljiva braća, revni i idealistički nastrojeni franjevci koji su naginjali prvotnom čistom idealu. Stoga žele tumačiti Pravilo u svjetlu Franjina života i njegove Oporuke te posebice ostati vjerni idealu Utemeljiteljeva siromaštva, koje treba nasljedovati i u izvanjskom obliku. Dolazi do daljnjih reformi među opservantima koje nazvane su reformama stroge opservancije. Franjevci opservanti tako se razdvajaju u posebne skupine, pa nastaju koletanci, amadeiti, klareni, diskalceati, reformati, rekolekti… Oni svoj status rješavaju dopuštenjima koja dobivaju od papa. One koji su se udaljili od opservancije smatraju popustljivcima. Opservanti su, dakle, međusobno podijeljeni na one koji zastupaju redovnu opservanciju i one kojima to nije dostatno te teže za još strožim načinom života.
Jedni prevareni, drugi ogorčeni
Ni konventualci ni opservanti zapravo nisu željeli podjelu Reda. Tražilo se rješenje koje bi prihvatili i jedni i drugi. Kompromis je postignut na generalnom kapitulu u Asizu 1430. kojim je predsjedao Papin izaslanik kardinal Juan de Cervantes, nazvan reformator Reda manje braće. Glavni predstavnik opservanata, sv. Ivan Kapistranski, predložio je, a svi su drugi prihvatili, srednje rješenje između laksantnosti i strogosti. Opservanti će se odreći svojih vikarija i pristati da se svuda postave sindici (upravitelji materijalnih dobara), pod uvjetom da konventualci pristanu da se otuđi njihovo vlasništvo na sve nekretnine, a zapovijed o zabrani novca strogo obdržava. Iako je sve te odredbe potvrdio papa Martin V., a general se zakleo da će ih se držati, ipak se nisu provele. Vjerojatno je general uvidio da većina franjevaca to ipak ne prihvaća te da je manje zlo prikloniti se većini i od Pape zatražiti novo rješenje. Papa Martina V. dao mu je 23. kolovoza 1430. bulu Ad statum. Po toj se buli dopušta manjoj braći posjedovati dobra, imati stalne prihode i ubuduće ih stjecati. Ove odredbe čine prekretnicu u razvoju Reda. Bula je magna charta konventualizma. Konventualci se nisu mogli pomiriti s tim da se odreknu legitimno postignutih ublažavanja Pravila, a opservanti s tim da im se pokore.
Opservanti su se osjetili prevarenim. Otada rade na tome da dobiju svoju samostalnost, odnosno neovisnost od konventualaca. Papa Eugen IV. bulom Fratrum Ordinis Minorum 1. srpnja 1443. uspostavlja za opservante dva neovisna generalna vikarijata, jedan za cismontansku a drugi za ultramontansku obitelj (s ovu i s onu stranu Alpa). Da se sačuva jedinstvo Reda, Papa određuje da izbor jednog i drugog opservantskog vikara treba potvrditi general Reda. Prepirke i svađe ni dalje nisu prestajale. Stoga Papa saziva izvanredni kapitul u Rimu 1445. te 11. siječnja 1446. izdaje novu bulu Ut sacra Ordinis Minorum religio po kojoj dva generalna vikarijata opservanata ostaju trajna uredba. Opservanti sami biraju vikare, sami sazivaju generalne kapitule. General Reda više nema nikakva utjecaja na opservante osim formalnog potvrđivanja njihovih generalnih vikara. Time je opservanciji osiguran nesmetan samostalan razvoj. Konventualci su bili ogorčeni, jer im je i dalje bilo dopušteno prelaziti opservantima, dok je obrnuto bilo zabranjeno kaznom ekskomunikacije (Esser). Uzaludni su bili svi pokušaji ponovnog ujedinjenja početkom 16. stoljeća. Zbog nepopustljivih stavova jedne i druge strane, jedinstvo nije bilo moguće postići.
Konačan rasap Reda
U svim prosjačkim redovima svađe između konventualaca i opservanata bile su na vrhuncu početkom 16. stoljeća. To je štetilo i državi i Crkvi. Umiješali su se i svjetovni knezovi. Car Maksimilijan obratio se za pomoć papi Leonu X. (1513. – 1521.) koji je odlučio srediti prilike barem među Manjom braćom. Papa saziva generalni kapitul u Rimu o svetkovini Duhova 1517. i poziva sve koji imaju pravo glasa, opservante i konventualce, ali također i sve predstavnike reformiranih ogranaka. Kapitulom je predsjedao sam Papa. Na početku je postavio pitanje: „Jeste li pripravni za volju jedinstva svi zajedno živjeti na isti način, pod istim zakonima i jednako se odijevajući?“ Opservanti su izrazili pristanak uz uvjet da konventualci prihvate reformu, život u zajednici i da ovog puta jedan opservant bude generalni ministar. Nakon razmišljanja, konventualci su odbili, jer su ionako po papinskim privilegijima mogli udobno živjeti.
Uvjerivši se da ne može doći do sporazuma, Papa odlučuje sam riješiti problem. Smjenjuje generalnog ministra konventualaca i naređuje mu da preda pečat Reda. Opservantima naređuje da sami nastave generalni kapitul i izaberu generala. Kad su izabrali fra Kristofora, dotadašnjeg generalnog vikara cismontanskih opservanata, Leon X. potvrđuje ga i daje mu naslov Generalni ministar cijelog Reda manje braće. Tako su opservanti postali zakoniti ogranak Reda kojemu je pripala precedencija. Papa je 29. svibnja 1517. izdao bulu Ite vos in vineam meam koja je ujedno bila bula konačnog razdvajanja i ujedinjenja. Njome se ujedinjuju sve skupine opservanata i reformiranih konventualaca u jedan Red manje braće, svi se moraju odreći svojih posebnih privilegija i obilježbi, zabranjuju se ubuduće podjele među njima. Zadržana je podjela na cismontanske i ultramontanske obitelji, a naizmjenično će se iz jedne obitelji birati generalni ministar, a iz druge generalni komesar.
Status nereformiranih konventualaca Papa je riješio dokumentom Bulla concordiae 14. srpnja 1517. godine. Konventualci biraju generalnog magistra, njegov izbor potvrđuje generalni ministar cijelog Reda, a provincijalnog magistra konventualaca potvrđuje provincijalni ministar opservanata. Tako se tad sve preokrenulo. U svom upravljanju generalni i provincijalni magistri bili su neovisni od opservanata, kao što su bili neovisni od konventualaca prijašnji generalni vikari opservanata. Pojedini samostani konventualaca mogli su prijeći opservanciji ako su braća u samostanu dvotrećinskom većinom za to. Konventualci su u međuvremenu izabrali svog novog generalnog ministra, a Papa ga je potvrdio kao generalnog magistra. Razumljivo je da su konventualci bili uznemireni, nezadovoljni s ovakvim rješenjem. Leon X. ostao je uporan, štoviše zaprijetio je 1518. da će ih uz pomoć svjetovne vlasti podložiti opservantskom ministru (Esser). Konventualci su se ipak pomirili s Papinom odlukom. Od 1587. ponovno biraju svog generalnog ministra. U 17. stoljeću doživjeli su potrebnu reformu pod papom Urbanom VIII. (1623. – 1644.) i postali čvrst i plodan Red, jedan od brojnijih i angažiranijih u Katoličkoj Crkvi.
Sukob iscrpio obje strane
Zbog dugogodišnjih borbi oko vanjskog siromaštva obje su strane oslabile. Bilo je to vrijeme kad im je sloga bila najpotrebnija. Upravo te godine započinju protestantizam i vjerski ratovi. Obje skupine franjevaca izgubile su potreban nutarnji mir, a opservante je ponovno razdirala nesloga. Oživjele su reformirane skupine koje će tek 1897. papa Leon XIII. ujediniti u jedan Red opservanata, a ostat će ujedinjeni do danas. Ujedinjenjem nisu obuhvaćeni kapucini koji su postali potpuno samostalan franjevački red koji od 1619. bira vlastitog generalnog ministra. Otada pa sve do danas postoje tri prva franjevačka reda: opservanti (OFM), konventualci (OFMConv) i kapucini (OFMCap).
Međusobne odnose među njima ponovno je 1909. ozakonio papa Pio X. motuproprijem Septimo iam kojim određuje da su sve tri obitelji ogranci plemenitog stabla čiji je korijen sv. Franjo. Među tim zajednicama nema izrazitih razlika, jer su na isti način nastale iz Pravila sv. Franje. Generalni ministri triju obitelji ravni su po dostojanstvu i vlasti kao zastupnici, stoga i kao pravi nasljednici sv. Franje u svojim obiteljima i među članovima svog Drugog i Trećeg reda. Sva trojica s pravom vode neprekinuti slijed svojih prethodnika od sv. Franje.
Povratak idealu sv. Franje
Danas nam se čini nerazumljivim i neopravdanim da su se franjevci tako žučno i toliko dugo prepirali oko načina opsluživanja Pravila, posebice siromaštva. Možda će nam, ipak, postati malo jasnije ako shvatimo da je sv. Franjo gospođu Siromaštinu držao svojom životnom suputnicom. Život u siromaštvu za njega je značio konkretizaciju evanđeoskog života Isusa Krista i obnovu načina života Pracrkve.
Siromaštvo, malenost, bratstvo i apostolska zauzetost bitne su oznake franjevačke karizme. Kad bi prestala potreba vraćanja tim evanđeoskim vrednotama, značilo bi da je Red na izmaku snaga. Činjenica je da su u povijesti Crkve pojedini redovi nastajali i nestajali. Ostali su oni koji su se znali reformirati. Drugi vatikanski sabor poziva sve redovnike da se reformiraju tako da se vrate izvorima, tj. Kristu i svome Utemeljitelju. Upravo su opservanti u Franjevačkom redu bili oni koji su zahtijevali reformu, povratak idealu sv. Franje koji se u najvećoj mogućoj mjeri približio životu Isusa Krista. Imali su podršku crkvenih sabora, papa i naroda. I to je jedan od razloga da su i danas daleko najbrojniji među tri prva Reda manje braće.
