Utjelovljenje Boga, koje slavimo na Božić, Ivanovo Evanđelje ushićeno naziva svjetlom koje nas je posjetilo, došlo u svijet. Znamo iz iskustva da se svjetlo širi svima: ako ga ne skrivamo, ono se trudi doprijeti dokle god ima snage. Tako slika svjetla i određenje mjesta, u svijet, navodi na tumačenje da se tekst odnosi na sve ljude. Zato veselje koje u božićno doba zahvati javni prostor ima nešto autentično u sebi kada u njemu uživaju svi, bili kršćani ili ne, išli u crkvu ili ne. Svi se s pravom osjećaju dionicima radosti.
Veliki ruski pisac L. N. Tolstoj, koga smatramo ocem nenasilja, poziva se upravo na spomenuti tekst iz Evanđelja po Ivanu (1, 9) tumačeći evanđeosko nenasilje kao suštinu Kristove poruke. U svom djelu U što vjerujem Tolstoj piše: “Osnova vjere, po Kristovu učenju, jest svjetlo” (107). Kršten kao dijete, Tolstoj se tek u zreloj dobi oduševljava za Kristovo evanđelje shvativši da ono nije neostvariva želja nego efikasno djelovanje. Živimo li tako da svjetlost bude boja našeg života, donoseći to svjetlo i drugima, pokazujemo da je Kristov dolazak na ovaj svijet istinit. Istinu pak Tolstoj ne vidi kao neku doktrinu ili teoriju. Istina se ispovijeda djelom: “Da bih je pokazao, nemam drugog puta nego da sam odbijem sudjelovati u zlu, dakle da istinu ispovijedam na djelu” (154). Nenasilje Tolstoj tumači na više načina, a ovdje ćemo pokazati kako to čini u kontekstu odnosa prema neprijatelju.
Živeći u kontekstu nepomirenih društava zemalja bivše Jugoslavije nemamo drugog vremena i prostora osim svoga sada i ovdje da se unatoč svim otvorenim jamama, nestalima i mrtvima upitamo kako istinito slaviti Božić, blagdan svjetla. Kako postupiti? Tolstoj drži da se “istina može posvjedočiti samo djelom (…), čineći dobro svim ljudima, bili oni takozvani neprijatelji ili svoji” (154). Tu novost donosi nenasilje evanđelja, a obilježavamo je svjetlom Božića. Tolstoj je uvjeren da je nasilje “djelo zabludjelih ljudi, lišenih istine. (…) Kršćanin može predati istinu jedino tako da se sam suzdrži od zablude u koju su pali oni koji mu čine zlo, jedino tako da na zlo uzvrati dobrom. U tome je životni poziv kršćanina i jedini životni smisao, koji ni smrt ne može uništiti” (155).
U nenasilnom kodu, dakako, ne očekuje se da iskorak napravi onaj tko je kriv: mir je stav iz kojeg se čita stvarnost i djeluje prema drugima, uključujući i protivnika. Izjave koje se često čuju u javnosti poput “jesam za mir, ali ne zaboravljam” ili “jesam za oprost, ali ne bianco; prvo neka se pokaju oni koji su zločin počinili” vode se nekom drugom matricom: iako se načelno pozivaju na kršćanski/katolički svjetonazor, ipak ne odgovaraju kriteriju kršćanskoga kako ga je opisao Tolstoj niti mogu pokrenuti nenasilno ponašanje. Ovakvi uvjeti, koji se gomilaju na putu do mira, ne unose kriterij svjetla ni istinu u djelatnom smislu kao aktivan otpor zlu. Dapače, struktura rečenice “ako najprije drugi nešto…, onda ću i ja” sugerira da je duhovnost mira roba oko koje se treba cjenkati ili je što bolje prodati. Nenasilju je stran stav koji čeka da drugi učini ono što ja želim pa ću tek onda ja povući svoj potez. To je pasivan princip, jer tako ovisim o drugome, a iskustvo pokazuje da se mir ne čeka, nego stvara.
Pozivajući na aktivan otpor zlu, Tolstoj govori kakav nam je primjer za to Bog dao svojim utjelovljenjem: prvi je povukao potez i sišao među nas usprkos našem grijehu, kako piše sv. Pavao. I nije pobrkao definicije što je pravednost, a što mir, jer bez očiju koje traže mir nema ni pravednosti. Dakle, ne treba se bojati da ćemo oskvrnuti pravednost ako prvi zagovaramo aktivan mir, inicijativu za suživot sa svakim, pa i s onim tko nam je nanio zlo; ako vjerujemo da za svakog ima mjesta u duhovnosti koja nas uči ništa nismo zaslužili nego nam je sve darovano. Možemo se veseliti jer imamo priliku dalje dijeliti. Kao SVJETLO što se dijeli, dok god ima snage. SVAKOME.
