Početna stranica » Srce zna

Srce zna

115 pregleda

„Kad stanem ispred Marije, točno znam što ću joj reći”, uzbuđeno mi govori moj desetogodišnji sin Evan na putu prema Međugorju. Moj suprug, naša tri sina, moja majka i ja stižemo u Majčino selo kasno navečer. Umorni smo, ali se veselimo susretu s dragim prijateljima.

Dok ljubim svoju djecu za laku noć, šapćem molitvu zahvale. Dugo smo se spremali na ovaj put. Nakon nekoliko godina krize u braku, problema i moje borbe s anksioznošću, obiteljsko putovanje i posjeti nekim dragim mjestima daju nam osjećaj zajedništva. Prošli smo kroz krizu i sada smo jači i bliskiji. Ovaj fizički put je na neki način simbol puta koji je iza nas, ali i prilika da napunimo baterije za sve što nas još čeka.

Znam da ćemo ovdje doživjeti nešto što će nas duboko dotaknuti i promijeniti. Ne mislim na nadnaravno čudo ili krunice pretvorene u zlato, nego na preobrazbu koja se dogodi kada bez straha otvorimo dušu i srce.

Bez opterećenja svakodnevnice, bez interneta i stalnih poruka na pametnom telefonu, već drugo jutro osjećam promjenu. Osjećam kako nervoza, koja je postala uobičajena u današnjem svijetu, popušta tijekom dana, ali skroz polako i tvrdoglavo – kao kofein na koji se organizam navikne i od kojega se polako odvikavamo. Trebalo bi mi nekoliko tjedana za potpunu detoksikaciju, ali kako imam samo nekoliko dana, odlučujem se usredotočiti na ono što imam, a ne na ono što nemam ili što bi trebalo biti. Uz to, pokraj djece koja me u novoj sredini još više trebaju, ne mogu se potpuno opustiti. No prihvaćam kao dar i to što sam primijetila nervozu i spoznala kako mi krade najljepše životne trenutke.

U kasnim popodnevnim satima, kada vrućina popusti, spremamo se na Brdo ukazanja. U zadnji čas pozvana sam da otpjevam jednu pjesmu na večernjoj misi, ali kako se sutradan spremamo dalje na put, ne preostaje nam drugo nego popeti se na Brdo predvečer. Kasno je i spušta se mrak. Djeca poput malih kozlića skaču s jednoga kamena na drugi dok ja strahujem da se ne ozlijede. Moj suprug ih pazi, a moja mama podržava riječima: „Ne smije se djeci ukazati na strah jer će izgubiti sigurnost i tek tada pasti.”

Napokon stigosmo do Marijina kipa. Nebo je sasvim prekriveno zvijezdama. Sjedam na neki kamen, duboko udahnem i postajem svjesna boli u prsima. Osjećam kako suze kao rijeka skupljaju brige, boli i strahove iz dubina u koje sam ih pohranila i nose ih na površinu. Tu ih ostavljam i predajem Ljubavi – onoj Ljubavi čiju veličinu i moć osjećam dok sjedim sama na kamenu ispod zvijezda. Hvala ti, Bože, za ovaj trenutak, pomislim, zahvalna za spoznaju koja me mijenja.

„Mama!” Evan skoči do mene i zagrli me.

„Jesi li rekao Mariji što si htio?” pitam ga.

„Da… ali zaboravio sam baš sve za što sam htio moliti. Ničega se nisam mogao sjetiti.”

„Što si onda napravio?”

„Pustio sam da srce moli umjesto mene”, objasni mi Evan jednostavno, mudrošću djeteta koje još nije zaboravilo kako slušati Istinu ispisanu u njegovoj duši.

Disciplina tišine

Nemir se vrati u trenutku u kojemu zaboravimo na veličinu i moć Ljubavi. U trenutku u kojemu uporno pokušavamo gospodariti životom, u kojemu ispisujemo listu primjedbi, želja i molitava i prinosimo ih Bogu tražeći njihovo ispunjenje točno prema našim očekivanjima. Ako se ne dogode, postajemo razočarani, sumnjičavi i odlučujemo još ozbiljnije uzeti stvari u svoje ruke.

Neobično je moći se vratiti u svakodnevnicu i zadržati duboki mir. Nemir je lako dostupan, poput instant kave koja nam na brzinu vrati kofein. Čeka nas na svakom koraku – od jutarnje gužve na cestama, kašnjenja u školu, praznoga hladnjaka za vrijeme doručka, do obiteljskih nesporazuma, neplaćenih računa i loših vijesti iz svijeta oko nas. Uz to što je destruktivan, daje nam osjećaj stalne zaposlenosti i lažne važnosti.

„Nemam vremena za šetnju ili meditaciju”, tuži mi se poznanica nakon nedjeljne mise. „Imam užasno puno posla. Ako stanem, uzrokovat ću lančanu reakciju i sve će se poremetiti.”

Instinktivno je gotovo nemoguće stati kada smo preopterećeni poslom ili svakodnevnim brigama. Naučeni smo u stresnim situacijama potegnuti jače, gurati više i raditi teže dok nas neka viša sila ne zaustavi ili se organizam sam ne pobuni nekom fizičkom boli.

Nemir je nešto o čemu možemo postati ovisni jer nam daje osjećaj da se nešto ipak događa, da ipak mi sami možemo kontrolirati život i sve u njemu. Čak nam ponekada povećava osjećaj vrijednosti jer ne shvaćamo kako je moguće u isto vrijeme biti produktivan i predan Božjoj ljubavi. Prihvaćamo stanje današnjega svijeta u kojemu su tišina i mir luksuz namijenjeni godišnjem odmoru ili rijetkom putovanju na hodočašće, dok stres polako postaje mjera uspjeha.

Naša duša se buni protiv takve poluegzistencije, traži mir i povezanost sa Stvoriteljem, ali mi je uporno (i često uspješno) ignoriramo. Postajemo tužni, s vremenom nesretni i depresivni. Tijelo pod stalnim stresom gubi kemijsku ravnotežu, a nemir se pretvara u anksioznost, strahove i paniku. Umjesto da stanemo, koristimo kojekakva sredstva koja nas na brzinu osposobe da guramo dalje.

(…)


Cijeli tekst iz rubrike O radosti življenja pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.