Neki znanstveno-fantastični filmovi naše mladosti kao da polako postaju stvarnost. Živimo u svijetu u kojem poduzeća kao Neuralink, Kernel, Snychron, Blackrock, BrainGate i slična već počinju provoditi u djelo direktnu ugradnju umjetne inteligencije u ljudsku osobu, provocirajući tako opravdana i nužna etička pitanja. Stvar postaje još složenija u svjetlu fenomena tzv. Collingridgeove dvojbe: uspješno kontrolirati novu tehnologiju i njezine nepredvidljive, neočekivane i nepoželjne posljedice dok je u početnim fazama razvoja (a time izgubiti njezin puni potencijal) ili razviti taj i takav tehnološki potencijal do kraja, ali tada riskirati gubitak kontrole? Ključno pitanje je ipak pitanje potencijala, integriteta i dostojanstva ljudske osobe: do koje granice se smije ići u terapeutskoj primjeni tehnologije bazirane na umjetnoj inteligenciji? Smijemo li uopće uzimati u obzir unaprjeđenje čulne, motoričke ili kognitivne dimenzije ljudske osobe umjetnom inteligencijom? Ono što nas ovdje specifično zanima jest na koji način nam filmska fikcija pomaže da promišljamo ovakav razvoj događanja u stvarnom svijetu. Riječ je o temama koje pozornost usmjeravaju ka reviziji starih i otkrivanju novih graničnih područja vjere, teologije, humanističkih i prirodnih znanosti, te zahtijevaju mnogo više prostora od nekoliko stranica filmskoga osvrta te prilog ozbiljnih i iskusnih stručnjaka. Ipak, s obzirom na to da je sedma umjetnost omiljeno mjesto dokolice (a time i antropologije i teleologije) većine zapadnjaka današnjice kao i odraz kulture i mentaliteta zajednice u kojoj živi i doprinosi, pokušat ćemo staviti u dijalog tek nekoliko crtica filmske fikcije i stvarnosti evanđelja, u nadi da će potaknuti neko ozbiljnije daljnje propitivanje ljudskoga kapaciteta za autentičnim održanjem a potom i autentičnim nadilaženjem samoga sebe.
U ovom trećem u nizu članaka na temu „Film i transhumanizam”, uzmimo opet kao primjer sagu „Terminator” (koja ove godine slavi 40. „rođendan”) i fiktivni zaplet utemeljen na srazu čovjeka, stroja i čovjeka-stroja, razabirući po scenarijima posljednja tri nastavka popularnoga serijala o borbi i suradnji čovjeka i umjetne inteligencije („Spasenje”, „Postanak”, „Mračna sudbina”) i pripadajućim filmskim likovima s „nad”ljudskim ili transljudskim obilježjima (Marcus, Connor, Grace).
„Anđeo – što je to?” – Filmski scenarij implicitno tako otkriva da je temeljno pitanje čovjeka današnjice pred izazovom transhumanizma potpomognutoga umjetnom inteligencijom zapravo: Što je čovjek?, Tko je on? i Što ga čini posebnim? U izvornom scenariju filma Terminator: „Spasenje” (autori John Brancato i Michael Ferris) svijet sutrašnjice očituje se kao mjesto u kojem oni koji danas imaju moć nad primjenom umjetne inteligencije, žele čovjeka pretvoriti u „anđela” (eng. akronim ANGEL: „Advanced Nexus of Genetic and Electronic Lifeforms”): u „gradu anđela” (Los Angeles) filmskoga protagonista (Marcus; on, zanimljivo, dolazi iz mjesta zvanoga Corpus Christi), „raztjelovljuju” od tijela obilježenoga „ugljikohidratnim” sastavom i neuralnim impulsima kako bi ljudskom mozgu omogućili „superiorniju” podršku tijela sastavljenoga od nanotehnologije, plastičnih i polimimetskih metalnih masa, digitalnih impulsa i omogućili mu život u nekoj maloj postapokaliptičnoj ovozemaljskoj „rajskoj” koloniji nekolicine privilegiranih hibrida čovjeka i umjetne inteligencije; život „oslobođen” od krhkosti, smrtnosti, ograničenja prostora, vremena, naravnih zakona i nagona.
Stvarnost evanđelja u kojoj živimo, s druge strane, otvara nam mnogo ljepše horizonte, jednu potpunu suprotnu logiku. Onaj koji je daleko uzvišeniji od anđela (usp. Heb 1) nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom (usp. Fil 2) nego je u čovjeku vidio nešto tako vrijedno da je odlučio postati ljudima sličan, obličjem čovjeku nalik, utjeloviti se u tu krhkost, učiniti je svojstvenom, kako bi, između ostaloga, svakom čovjeku dao šansu da se suobliči Njemu (Rim 8) bude uznesen na nebesa (usp. Ef 2) gdje će anđeli služiti onima koji imaju baštiniti spasenje po Isusu Kristu (usp. Heb 1). Sveci poput Kolbea i Kowalske primjećuju da kad bi anđeli bili sposobni zavidjeti nam, bilo bi to zbog čovjeku bogomdane sposobnosti da primi svetu pričest i pati kako bi se sjedinio s Bogom u Kristu.
„Vezni sklop prepoznaje bijes, tugu i očaj i stimulira lučenje pozitivnih endorfina kao odgovor. Hvala Bogu, život bi inače bio nepodnošljiv, zar ne?” – filmski protagonist ipak odbija ovakvu logiku i odlučuje se za standardni ljudski život obilježen patnjom. Živimo u stvarnosti u kojoj doživljavamo da je čovjek biće čija sposobnost i učestalost patnje višestruko nadilazi sposobnost i učestalost uživanja. To nam daje naslutiti da se u patnji nalazi veći dio sustvaralačkoga, razvojnog potencijala čovjeka. Stvarnost evanđelja (usp. Iz 53; Heb 5) podsjeća nas da ljudsko savršenstvo kao suobličenje Kristu uključuje mnogo patnje koja nas osposobljava za slušanje. Papinska enciklika Spasonosno trpljenje potiče: „Patnja kao da pripada čovjekovoj transcendenciji: to je jedna od onih točaka u kojima je čovjek u izvjesnom smislu ‘predodređen’ da nadiđe samoga sebe, a na to je pozvan na tajanstven način” (br. 2). Imajući ovo u vidu, život bi zapravo bio nepodnošljiv bez patnje, zar ne?
„Što nas čini ljudima? To je snaga ljudskog srca. To nije nešto što možete programirati. Ne možete to staviti u čip. Svatko zaslužuje drugu priliku.” Ove zaključne riječi konačnoga scenarija filma „Terminator: Spasenje” u kojem čovjek „unaprijeđen” umjetnom inteligencijom daje drugome novu životnu priliku donirajući svoje srce kroz kiruršku transplantaciju podsjećaju nas na stvarnost evanđelja u kojoj svaki čovjek ima novu priliku za život primajući Presveto Srce onoga koji je umro da bismo mi živjeli (usp. 2 Kor 5) u otajstvu Euharistije. Podsjeća nas to i na ovogodišnju poruku pape Franje o važnosti mudrosti srca kad je u pitanju razvoj i primjena umjetne inteligencije.
„Ne postoji sudbina osim one koju sami sebi stvorimo. Budućnost nije određena.” Ova filmska krilatica kojom završava svaki od nastavaka u filmskom serijalu „Terminator” kao da želi staviti naglasak na ljudski potencijal slobode od tehnološke singularnosti kao kraja povijesti kakvu poznajemo. Stvarnost evanđelja u kojoj živimo potvrđuje da je to itekako moguće; ali ne u diktaturi relativizma, tiraniji individualizma, jarma pesimizma i zabludi nihilizma koja opet nanovo vodi u kulturu smrti i neki novi oblik transhumanizma, već u civilizaciji sustvaralaštva i autentične ljubavi prema Bogu i čovjeku u kojoj je konačni cilj da Bog po Kristu bude sve u svima (usp. 1 Kor 15) oslobodivši čovjeka od ropstva smrti i grijeha.
„Nexus točka (hrv. „čvorište”) je događaj u vremenu od takve važnosti da dovodi do znatno drugačije budućnosti” – scenarij filma „Terminator: Postanak” očituje jednu od glavnih preokupacija filmskoga i stvarnoga transhumanizma: psiho-fizičko putovanje kroz prostor-vrijeme kako bi čovjek promijenio tijek prošlosti (a time i budućnosti). Filmski scenarij videći dinamiku između biološkoga oca, majke i njihova ljudskoga potomka (likovi Sarah, Reese, John) kao ključni događaj za tijek (filmske) povijesti podsjeća nas na stvarnost evanđelja i presudno događanje za tijek svjetske povijesti: dinamiku odnosa unutar Svete nazaretske obitelji. Pashalno otajstvo koje smo nedavno u stvarnosti proslavili iznova nam doziva u pamet da je sveta misa „čvorište” neba i zemlje, odgađaj koji nadilazi vrijeme i prostor i uvijek iznova zahvaća u našu prošlost, sadašnjost, budućnost te im daje joj smisao, svrhovitost i usmjerenje.
„Neka netko drugi neko vrijeme bude Majka Marija” –narativ filma „Terminator: Mračna sudbina” sugerira da je utroba koja može roditi (spasitelja ljudi) opterećenje, a istinska snaga žene u sposobnosti da se bori, obrani i oslobodi mačevima, toljagama i oružjem. Stvarnost evanđelja u kojoj živimo poziva nas na izlazak iz ovakve redukcije ženskoga genija kao bogomdanoga kapaciteta da primi, njeguje, podržava, brani i razvija ljudski život fizičkim i duhovnim majčinstvom. Po primjeru Vojske Bezgrešne i posredništvu Kraljice svete krunice, koja svakom čovjeku daje mogućnost da nadiđe krvoprolića i postane sposoban da stavi na sebe bojnu opremu Božju i postane spreman za duhovno ratovanje (usp. Ef 6).
Milost gradi na naravi. Ova pronicava primjedba crkvenih otaca toliko je znakovita i danas kada postoji napast da čovjek pokuša nadomjestiti učinke milosti umjetnom inteligencijom kao surogatom. Filmski lik Grace (eng. milost) odraz je idealiziranja (a time i idoliziranja) čovjeka „unaprijeđenih” čulnih, motoričkih i kognitivnih sposobnosti u službi zaštite ljudi. Stvarnost evanđelja nudi nam dalekosežniju i poželjniju perspektivu: zaštitu Žene koja je „puna milosti” (usp. Lk 1). Svjetlo Božje riječi podsjeća nas tako da etička načela autonomnosti, neškodljivosti, dobročinstva i pravednosti kad je u pitanju bilo kakav pokušaj terapije ili unaprjeđenja čovjeka treba uzeti u obzir njegovo puno dostojanstvo kao stvorenja koje po krštenju na poseban način postaje dijete Oca, dio Tijela Kristova i Hram Duha Svetoga. Pozorno čitanje dokumenta Međunarodne teološke komisije o „čovjeku kao slici Božjoj” (Zajedništvo i namjesništvo, 2004.) nužno je štivo svakome tko promišlja odnos čovjeka i umjetne inteligencije.
(don Danko Kovačević)
