Jedan od takvih bio je i Winfried Bonifacije, misionar, utemeljitelj, reformator, otac Zapada i mučenik. Čini se korisnim zaviriti u njegov život i djelovanje, jer današnja Europa, koja se sve više udaljava od Krista i okreće poganskom načinu života,
Kada je ovaj Anglosaksonac, rođen na britanskom otoku, odlučio djelovati kao misionar među germanskim plemenima na kopnu bio je već u petom desetljeću života. Misionarski žar zahvatio ga je uronjenog u knjige u tišini benediktinskog samostana. Ta ljubav prema pisanoj riječi, učenju i prenošenju znanja drugima pratit će ga sve do smrti. U trenutku svoga mučeništva, proboden od nevjerničkog mača, na glavu je kao zaštitu položio knjigu. Mnogi će reći kako je njegova osoba utjelovljivala savršenu harmoniju antike, germanskog čovjeka i uzvišenosti kršćanske vjere.
Njegov prvi misionarski pohod na prostoru današnje Frizije prošao je neslavno, ali to ga nije pokolebalo. Odlazi u Rim i od pape Grgura II. prima papinsku punomoć za misionarsko poslanje. Ovaj korak je znakovit jer u ono vrijeme papinstvo nije uživalo veći ugled. Papa mu piše slijedeće riječi: Gospodin je došao donijeti oganj na zemlju. Taj spasonosni oganj gori u tebi. Mi ti naređujemo da s njime pođeš k narodima koji su još zarobljeni zabludom nevjere. U ovom dokumentu Winfried se po prvi put naziva Bonifacijem. Uzimanje imena rimskoga mučenika od toga trenutka značilo je njegovu duboku povezanost s rimskom Crkvom kojoj će Bonifacije ostati vjeran do smrti.
U svome nastojanju oko temeljite obnove, kao što je to često bivalo kroz povijest, Bonifacije je najviše suparnika i neprijatelja našao u crkvenim ljudima koji su se opirali njegovim reformama ustrajavajući u nedoličnom životu i licemjerju
Bonifacije je shvatio važnost pridobivanja onodobnih vladara za kršćanstvo. Stoga i stupa u kontakt s karolinškim knezom Karlom Martellom o kojem će sam napisati: Bez franačkog kneza ne mogu upravljati kršćanskim pukom i ne mogu zaštititi svećenike, redovnike i redovnice. Ako se ne pozovem na njegovu riječ i ako ga se narod ne boji, neću biti u stanju među Germanima potisnuti poganske običaje i idolopoklonstvo. Božja je providnost bila povezati se s takvim vladarom, jer će upravo Karl Martell biti onaj koji će kod Poitiersa zaustaviti najezdu Islama i spasiti kršćanstvo u Europi.
Sveti Bonifacije je također znao da je najbolji način za ucjepljenje naroda u kršćanski život, odricanje od poganskih praksi i reforma cijeloga društva bilo u osnivanju samostana. Tako je nastao njegov prvijenac u Fuldi, u srcu Njemačke, koji s vremenom postaje rasadnik vjere i kulture odakle će nicati novi samostani diljem Njemačke. Čini se da je kršćanska Europa, koja lagano nestaje pred našim očima, zaboravila da svoju kulturnu, gospodarsku, znanstvenu, književnu, glazbenu, odgojnu i svaku drugu baštinu duguje upravo ovim samostanima koje su osnivali sv. Bonifacije i brojni drugi kršćanski misionari. Nije li možda za današnje redovnike jedno od rješenja za novu evangelizaciju prihvatiti sličan model?
U svome nastojanju oko temeljite obnove, kao što je to često bivalo kroz povijest, Bonifacije je najviše suparnika i neprijatelja našao u crkvenim ljudima koji su se opirali njegovim reformama ustrajavajući u nedoličnom životu i licemjerju. Tako u pismu jednoj opatici piše slijedeće: Neprijateljstvo lažne braće gore je od zloće nevjernih pogana.
Na koncu, sud jednog evangeličkog povjesničara o Bonifaciju: Sve što je u Njemačkoj kasnije izraslo na političkom, crkvenom i duhovnom polju stoji na temelju kojeg je položio Bonifacije… On nam je dao više od svih naših careva i kraljeva.
