Početna stranica » Snaga biblijske riječi

Snaga biblijske riječi

205 pregleda

Isus je razumljiva i prihvatljiva Božja poruka čovjeku. Na čovjeku je hoće li se otvoriti i prihvatiti Isusa ili će Božju poruku odbaciti kao besmisao

Da riječ može biti ispražnjena i depersonalizirana, krilatica bez dubljega značenja i učinka, pokazuje zorno naše vrijeme. Riječ je u njemu izgubila svoju nutarnju snagu, lišena je svoga nutarnjega naboja i sadržaja i postala sredstvom uvjeravanja, prisiljavanja, lažnoga obećavanja i površnog prikazivanja doživljaja, pa čak i religijske stvarnosti.

Stvarnost stvorena riječju

Biblijska riječ je Božja i ljudska riječ istodobno. Ona je samo izvana ljudska, ali njezini sadržaji i nutarnja snaga nose Božju stvaralačku energiju. Početak biblijskih izvještaja o stvaranju (Post 1–3) ističe da Bog, za razliku od drugih bogova, stvara svijet riječju prema obrascu: I reče Bog: Neka bude… i: I bi tako (Post 1, 6.9.11. 14-15.20.24). Tu su povezana dva glagola reći (āmar) i biti (hājāh) čime se izriče činjenica da izrečena Božja riječ odmah postaje stvarnost što iz kaosa stvara red, a iz ničega stvara uređenu stvarnost. Zbog toga u hebrejskom jeziku pojam dābār znači istodobno i riječ i stvar i događaj.

Božja riječ nije svrha samoj sebi nego je usmjerena na druge, čak i u svojoj materijalnoj stvarnosti. Božja riječ ne stvara ništa za sebe nego za druge, za čovjeka. Čovjek je vrhunac stvaranja, pa njemu teži svekoliko stvaranje opisano u šestodnevnom Božjem djelovanju. Božja riječ stvara za čovjeka, ali također stvara i čovjeka.

Od neprocjenjive je važnosti činjenica da je svijet sagrađen riječju i da se u temeljima svekolike stvarnosti nalazi riječ. Ako riječ znači otvorenost, usmjerenost i okrenutost prema drugome, prema ti, onda i stvarnost, koja se temelji na toj riječi, nosi u sebi njezine bitne odrednice: stvarnost je u sebi okrenuta prema drugome i prema posve Drugome, ona je u sebi otvorena i u otvorenosti čeka da dobije odgovor izvan sebe. Osim toga, stvarnost je u biti interpelacija, govor koji očekuje odgovor da bi taj odnos prešao u raz-govor.

U svekolikoj stvarnosti čovjek nailazi na inteligibilnost, na mogućnost spoznatljivosti, na dijalog koji osigurava međusobno shvaćanje, a u konačnici i prihvaćanje. Stvarnost u kojoj čovjek živi i ostvaruje svoj život nije nipošto čovjeku neprijateljska stvarnost u kojoj bi bio izgubljeni stranac, nego čovjek posvuda nailazi na tragove koji su mu unekoliko poznati, on svuda nailazi na riječ kao poziv, koja ga oslovljava i koja mu u konačnici daje smisao. Upravo je riječ, prvenstveno Božja riječ ali i ljudska, ona koja osmišljava stvarnost, a onda i čovjeka. Božja riječ kao snaga stvaranja okuplja u nerazdvojnu cjelinu zemlju i svemir, svemirska prostranstva i bezbroj zvijezda zajedno s čovjekom.

Biblijska je riječ sveta

Hebrejski pojam dabarriječ je povezan s pojmom debir, a debir je opet nutarnji dio Salamonova hrama. Slična riječ je i midbarpustinja. Bilo je pokušaja dovesti u svezu te tri hebrejske riječi i u toj povezanosti potražiti njihova pojedinačna značenja. Debir bi prema tome značio zadnji dio, a ujedno i tajnoviti dio hrama. U tom kontekstu midbar bi značio pozadinu, zemlju iza, a dabar – ono što se nalazi iza stvari, značenje, smisao. Moguće je također zaključiti da preko dabar i Bog i čovjek izražavaju dio svoje biti.

Osobito je Gospodnja riječ prisutna kod proroka i ona govori o samome Bogu, jer taj Bog nije nijemi Bog koji šuti i ne progovara nego Bog koji govori i tako komunicira sa svijetom. Proroci predviđaju da će novo stvorenje biti osposobljeno za intiman razgovor između Boga i čovjeka: Vikneš li, Jahve će ti odgovorit, kad zavapiš, reći će: ‘Evo me!’ Ukloniš li iz svoje sredine jaram, ispružen prst i besjedu bezbožnu, dadeš li kruha gladnome, nasitiš li potlačenog, tvoja će svjetlost zasjati u tmini, i tama će tvoja kao podne postati, Jahve će te voditi bez prestanka, sitit će te u sušnim krajevima. On će krijepit kosti tvoje, i bit ćeš kao vrt zaljeven, kao studenac kojem voda nikad ne presuši (Iz 58,9-12). Upravo po tome što Bog Izraelov govori, on se razlikuje od drugih bogova, koji imaju usta a ne govore (Ps 115,5; 135,16; Jr 10,5).

Božja riječ izražava Božju volju koja se preko te riječi obznanjuje u svijetu. Zbog toga što Božja riječ izražava Božju volju, onda se ona može susresti u raznim područjima i u raznim oblicima. Zanimljivo je da su deset Božjih zapovijedi zapravo deset riječi. Jahve daje riječ, koja izražava njegovu volju – zato je ta riječ već zapovijed.

Isus je Riječ

Oslanjajući se na sve što je bilo skupljeno u teologiji riječi u Starome zavjetu, Ivanovo Evanđelje na svom početku iznosi novu teologiju Utjelovljene vječne Riječi i na taj način postavlja točku na svekoliki razvitak takve teologije u Starome zavjetu. Time je ponovno potvrđena i posve nanovo obrađena tema s prvih stranica Biblije o stvaranju svega pomoću Božje riječi.

U svom Evanđelju Ivan označava pojam riječ grčkom riječju Logos, koji znači riječ, ali i smisao. Riječ, kao što smo već rekli, ima značenje otvorenosti prema drugome, jer riječ i može biti upućena samo prema drugome, štoviše, riječ ima smisao samo ako je upućena prema drugome. Upućenost riječi prema drugome čini zapravo njezinu bit. Ali i drugi koji sluša tu riječ treba također u njoj tražiti svoj smisao. Ukoliko je riječ izričaj unutarnjosti osobe, onda je i Isus kao Logos, kao Utjelovljena Božja Riječ izraz Božje unutarnjosti i Božje otvorenosti prema čovjeku i stvarnosti. Bog čovjeku u Isusu postaje utjelovljeni Logos, što će reći da čovjek može u njemu naći i Riječ i Smisao života. Zato himan Ivanova Evanđelja i veli da je u Logosu život, da je Logos svjetlo koje rasvjetljuje svakoga čovjeka. Drukčije rečeno, svaki čovjek može u njemu naći svoj smisao i može naći Božju riječ upućenu čovjeku (Iv 1).

Riječ i mi

Ako je svijet stvoren Božjom Riječi, ako je Božja Riječ u njemu bila smisao i izraz Božje usmjerenosti prema čovjeku, komunikacijske povezanosti s čovjekom, onda se opravdano pitamo kako to da imamo svijet ovakav kakav jest – pun zla, neistine, nepravde i laži. Odgovor na to pitanje sadržan je također u proslovu Ivanova Evanđelja gdje se veli da se taj svijet temelji na slobodnim čovjekovim odlukama, a to znači da iskvarenost ne potječe od Boga nego od čovjeka. Prvotni, izvorni svijet bio je dobar svijet. Čovjek se svojim slobodnim odlukama odlučuje protiv Riječi. Iako je ona došla kao Svjetlo na svijet, ipak je ljudi ne poznaju i ne prihvaćaju jer više vole tamu od Svjetla, zatvorenost od otvorenosti, besmisao od smisla. Tu je zacijelo temelj čovjekove tragedije.

Odsada je u Isusu Bog nazočan, jer je on vidljivo mjesto Božje nazočnosti u ovome svijetu i tko god želi susresti Boga neće moći mimoići Isusa nego će morati zauzeti stav spram njega. Zbog toga ne prihvatiti Isusa znači ne prihvatiti Boga koji je na djelu, vidljiv, u Isusu. Osim toga, Isus je razumljiva i prihvatljiva Božja poruka čovjeku. Na čovjeku je hoće li se otvoriti i prihvatiti Isusa ili će Božju poruku odbaciti kao besmisao.

Zbog toga Isus ne pokazuje samo tko je Bog i kakav je Bog nego i tko je čovjek i kakav je čovjek. On je razdjelnica između stvarnosti koja nosi u sebi Božji smisao, Božju riječ i stvarnosti koja tu riječ ne prihvaća i u njoj ne nalazi svoj smisao – jasno na svoju odgovornost, snoseći sve posljedice takve odluke. Isus je tako postao s jedne strane autentični Objavitelj Boga, Božje samopriopćenje, kako bi rekao K. Rahner, a s druge autentični Objavitelj čovjeka i njegova smisla.

Ostaje pitanje što je naša riječ, odaje li ona dio naše biti, donosi li smisao i sreću drugome, ili svojom prazninom čini drugoga nesretnim i praznim? Zatvara li nas pred drugima i pred Drugim ili ljudima donosi smirenje, nadu, utjehu, vjeru, ljubav i radost? Čovjek je doista u sebi riječ, komunikacija, osobni odnos, otvorenost. Ali i Bog isto tako!