Ovaj tekst bih želio započeti pričom o njezinu nastanku. Naime, izradio sam više idejnih rješenja te sam ih odnio fra Marijanu kako bismo odlučili koja će skulptura biti izvedbena. Odabrali smo jedno rješenje te zaključili da ga još malo doradim. Ali, nakon što sam došao u Zagreb, na ulasku u atelje, kip mi je ispao iz ruku. U panici sam pomislio da se u potpunosti razbio i da ću ga morati ponovno izraditi. Međutim, kad sam bolje pogledao, skulptura je bila neoštećena, osim ljiljana koji je iz ruke sv. Ante završio u naručju maloga Isusa. I upravo taj detalj, ljiljan u rukama djeteta Isusa učinio mi se putem ka najboljem rješenju, dao je potrebnu autentičnost i razlikovnost skulpturi. Taj trenutak, za mene znakovit a ne slučajan, učinio je skulpturu posebnom.
Još nešto bih pojasnio: izradi kipa pristupio sam izrazito studiozno, u želji da bude što ljepša i duhovnija, zanimljivija i upečatljivija. Uložio sam mnogo truda, ali nikako nisam bio zadovoljan, jer sam i sam štovatelj svetoga Ante i njegova me svetost prati od djetinjstva. Sada sam si postavljao pitanja, kako napraviti skulpturu koja će biti vizualno dojmljiva, istovremeno tradicionalna i aktualna, ali da se i ne ponavlja. Naime, naše crkve i svetišta prepuna su kipova sv. Ante i kao da nam se njegova vizualnost tipizirala i automatizirala.
Kada je cvijet ljiljan završio u rukama Isusovim, za mene to nije bila slučajnost, nego intervencija samog Duha Svetoga koji je dao ovoj skulpturi novi identitet i novo značenje. Skulptura kao da se otvorila, a sv. Ante s djetetom Isusom i s ljiljanovim cvijetom u Isusovim rukama dodao je još i jedan element u razumijevanju njegove pobožnosti. Naime, vjernici se mole pred skulpturom, a ova intervencija kao da je produbila međusobno razumijevanje vjernika i sveca. Ljiljan, simbol nevinosti u rukama Otkupitelja svijeta, u naručju sveca Zaštitnika učinio mi se kao jedan mogući koncept komunikacije i otvorenosti, a da bude nositelj svakodnevnosti i posebnosti koji sv. Anto ima u našim životima. Taj ljiljan u nevinim dječjim rukama još više zaziva na pobožnost sv. Anti.
Također, u dogovoru s fra Marijanom nastojao sam što više poštivati okoliš i arhitekturu prekrasnog samostana u Tolisi. Htio sam učiniti da ovaj novi kip ničim ne ostavlja dojam nečega naknadno dodanog, nekog vizualnog suviška, nego da se svojom pojavom uklopi u okolinu i da ostavlja dojam kao da je oduvijek tu.