Početna stranica » Školovanjem do savršenosti

Školovanjem do savršenosti

138 pregleda

Početak nove školske i studentske godine pravo je vrijeme za razmišljanje o svrsi obrazovanja. Želite li školovanjem stignuti do savršenosti, nije zgoreg uteći se poticajima koje nude naučitelji rane Crk­ve

U jednoj župi u Bosni na kojoj sam služio dogodilo se da je u jednom seocetu duže vremena među župljanima bilo trzavica glede održavanja njihova groblja i kapele. Jedne ljetne nedjelje na kraju pučke mise sazvao sam za naredni dan navečer radni sastanak kako bi se na licu mjesta izgladili među njima nakupljeni sporovi. Sastanku za koji se u cjelini može reći da je bio svrhovit pa je kakav-takav ishod i polučio, odazvalo se desetak domaćina (i domaćica). Unatoč prepucavanjima kojih po običaju nije nedostajalo, seljani su u sat i pol ipak uspjeli reći jedni drugima ono što su željeli (najčeš­će ono čuveno Šuvarovo popu pop, a bobu bob).

Jedna od onih koja je najčeš­će uzimala riječ i stalno ispravljala krive navode, barem je dva puta tijekom sastanka jednom od članova suparničkog tabora poručila kako je ona za razliku od njega – školovana osoba. S obzirom na našu nadaleko poznatu strastvenost u raspravama i žaoke (bolje reći: žarače!) kojima se drugoga ubada kod toga, ovi nisku udarci ispod pojasa ne bi ni bili toliko neočekivani. No, za divno čudo, ova jedina “školovana” osoba na sastanku bila je i jedina koja je tijekom govora, nekoliko puta upotrijebila onaj glagol te nekolicinu drugih jezično sočnih, a slikovitih izraza koji su u pravilu itekako uvrjedljivi za onoga kome su namijenjeni.

Rujan je mjesec kada u klupe sjedaju tisuće i tisuće školaraca kako bi postali upravo to – školovani ljudi, to nešto posebnije, poželjnije, što bi trebalo jamčiti određenu životnu prednost i zbog toga nositi veću odgovornost u zajednici. U listopadu će im se u nakani da visokim obrazovanjem sebi osiguraju bolju “vizu za budućnost” priključiti i vojska studenata. Njima ali i svima nama moglo bi zato biti od koristi ako bismo saznali tko je to zapravo školovana, obrazovana osoba.

Zanimljivo je da nam u tome naumu mogu pomoći naučitelji Crk­ve iz daleke prošlosti, crk­veni pisci i sveci iz prvih stoljeća krš­ćanstva. Zbog svetosti njihova života i izvrsnosti njihova nauka ovi su velikani rane Crk­ve zaista njezina trajna vrijednost, kako su govorila dvojica papâ, Franjih prethodnika. Crk­va, kako je to ustvrdio Ivan Pavao II., još uvijek živi životom koji je od njih primila te se i danas izgrađuje na temeljima koje su zakopali ovi prvi graditelji.

Neki od tih graditelja koji imaju što reći na ovu temu su znameniti kapadočanski oci, crk­veni naučitelji. To su: sv. Bazilije Veliki (329-379), biskup Cezareje, “sjajni prvak Crk­ve”, veliki biskup 4. stoljeća. Drugi je njegov bliski prijatelj sv. Grgur Nazijanski (329-390), biskup Carigrada, slavni teolog, govornik i branitelj krš­ćanske vjere u 4. st. Tu je zatim Bazilijev mlađi brat – sv. Grgur iz Nise (335-394), biskup Nise, “stup pravovjerja” iz vremena Carigradskog sabora (381). Na kraju, u ovo birano društvo Kapadočana spada i sv. Ivan Zlatousti (349-407), makar rodom iz Antiohije Sirijske (danas Antakya na jugu Turske), carigradski biskup od 397. godine, slavni propovjednik, “pastir duša s punim radnim vremenom”, “skupljač milostinje”, od kojeg nam je među ostalim djelima sačuvanim ostalo i 241 pismo te čak 700 propovijedi (!?). Trojica od njih (osim Grgura iz Nise) na krš­ćanskom Istoku u likovnoj umjetnosti su poznati i kao sveta tri hijerarha. U istočnoj tradiciji oni su sveci zaštitnici učenja kao što je to na našem Zapadu – sv. Ambrozije (339-397) na primjer.

Iako je od njih trojice tek Bazilije napisao jedno djelce za mlade, ipak su mnogo pisali o odgoju pa se njihove misli o tome nalaze razasute po njihovim spisima. Jedan dobar poznavatelj tih spisa veli kako je njihov cilj bio odgojiti ljudsko biće da ono bude uljuđena osoba čija je konačna svrha oblikovanje slike Božje, oblikovanje savršene ljudske osobe, njegovo spasenje, pobožanstvenjenje.

Na pitanje koje su odlike obrazovane osobe ovi su oci, navodi on, odgovarali da je to: razvijen karakter, posjedovanje istinskih vrijednosti, promišljenost, ljubaznost, obzirnost. Obrazovana osoba, nadalje, istinski poštuje prava, slobode i povlastice drugih ljudi. Ona je također pristojna i skromna, otvorena spoznavanju i propitivanju. Ne misli o sebi da je središte oko kojega se okreću svijet i bližnji. Poznaje misaona strujanja iz prošlosti, kao i ona iz suvremene književnosti. Ona poštuje povijesnu baštinu kako bi se uhvatila u koštac sa sadašnjoš­ću te mogla doprinijeti boljoj budućnosti. Ne samo to, nastavlja, obrazovan čovjek je naučio cijeniti dobro, istinito i lijepo, a nastoji nasljedovati svoj prauzor – Boga. Obrazovana osoba je neovisna u prosuđivanju i to čini na temelju činjenica. Ništa ne poduzima, ne donosi sudove ni odluke prije negoli upozna činjenice. Njezino djelovanje i ponašanje ne određuju ni ponos ni strast, ni predrasude ni strančarenja. Prije negoli donese ikakav zaključak, obrazovana osoba ispita obje strane medalje.

Kada je riječ o spomenutim vrijednostima koje valja usvojiti da bi se postalo obrazovanom osobom, kod navedenih crk­venih naučitelja – prema navodima ovog znalca istočnjačke starokrš­ćanske književnosti – riječ je o duhovnim, ćudorednim i razumskim vrijednostima. Među takve se ubrajaju: poštenje, pouzdanost, ljubaznost, suosjećanje, poštivanje zakona, traženje Boga, traganje za nadnaravnim vrijednostima i unutarnjim duhovnim ispunjenjem. Razlog tomu je taj što je čovjek više od onoga što jede i pije i što mu se život ne sastoji u onome što posjeduje. Veliki crk­veni oci nam, osim toga, poručuju da narod postaje uljuđenim onda kada je odgojen tako da svoja sebična zadovoljenja i želje, strasti, nerazumnost i divlje porive podvrgava zajedničkom dobru, boljoj budućnosti i nevidljivim stvarnostima.

Imamo li rečeno u vidu, lakše ćemo shvatiti kako je obrazovanje sebe i drugoga zahtjevan, mukotrpan posao. Školske diplome kojima možda rado zakitimo pred drugima svoj šešir, pa bile one i najviše i stečene poslije ustrajnog dugogodišnjeg učenja, još uvijek ne moraju biti, nekada i nisu, potvrda da pripadamo u krug obrazovanih osoba. Želimo li to postati na pravi način – nije kasno. Koliko nam mogućnosti dopuštaju, uronimo u svijet barem nekih od velikih naučitelja prve Crk­ve kakvi su bili oni koji su ovdje spomenuti – sv. Bazilije, sv. Grgur Nazijanski, sv. Grgur iz Nise i sv. Ivan Zlatousti.

 

Kruh koji…

Kruh koji zadržavaš za sebe
– pripada onome tko je gladan;
odijelo koje čuvaš u ormaru
– pripada onome tko je gol;
cipele koje ti trunu u kući
– pripadaju onome tko je bos;
novac koji čuvaš pod zemljom
– pripada onome tko je u stisci.
Toliko je ljudi kojima činiš nepravdu,
koliko je onih kojima si mogao pomoći.

Misli koje se pripisuju sv. Baziliju Velikom