Članak Maurizia Crosettija u talijanskom časopisu Repubblica iz studenoga 2016. godine govori o Virginiji, djevojci rođenoj sa spastičnom kvadriplegijom (jedan od oblika celebralne paralize), te zbog oštećenja mozga ima problema s kretanjem. O svojoj bolesti je ovako napisala: „Mojoj majci su rekli da ću s ovom bolešću moći živjeti najviše 18 godina, a pogledajte me danas – imam 26 godina i završila sam fakultet.” Virginia i njezini roditelji nisu se pomirili s činjenicom da će Virginia živjeti ograničenim životom, nego su se odlučili na teži put do uspjeha.
Još od malih nogu otac bi s njom šetao na igralištu i pomagao joj u igri i kretanju. Kada je imala 11 godina željela se prijaviti na satove plesa što je njezina majka odlučno odbijala u strahu da to neće biti dobro iskustvo za njezinu kćer, ali je na kraju ipak udovoljila kćerkinom zahtjevu, te je Virginia pohađala školu plesa zajedno s bratom i sestrom.
Na početku je u školi plesa bila prisutna samo kao promatrač i u međuvremenu slušala karipsku glazbu. Jednoga dana se, slušajući glazbu, počela kretati što je zapazila učiteljica plesa Daria Mingarelli i odmah je pitala želi li i ona pokušati plesati nakon čega je Virginia radosno potvrdila da želi. „Prije nego sam počela plesati, nisam mogla stati na svoje noge i uvijek sam se morala na nekoga oslanjati, a sada sam osjetila kako postajem sve samostalnija”, izjavila je Virginija.
Ples prije hodanja – tko bi to očekivao! Nikada ne znamo kakva nas iznenađenja čekaju u životu. Na samo jedan i to neočekivani poziv učiteljice plesa, Virginia je otkrila svoju strast i počela slijediti svoj san. Uz pomoć oduševljenih i vrhunskih učitelja plesa, uz potporu svoje obitelji i prijatelja, Virginia je postala učiteljica plesa, hrabro i marljivo se suočivši s mnogim poteškoćama.
Postigavši ovaj cilj, Virginia se nije zaustavila, nego je dobila novu ideju – otvaranje plesne škole za osobe s invaliditetom. Bilo je to 2016. godine, a već ove godine je zajedno sa sestrom otvorila plesnu školu. Ples više nije samo njezina strast i ono što voli – to je sada Virginijina profesija, a njezina škola je otvorena svima: djeci, mladima i odraslima s ili bez invaliditeta.
Virginijina majka, Rossela Renda, ponosna je na svoju kćer koja je prevladala toliko prepreka na putu do ostvarenja svoga sna: „Za moju kćerku je ovo trijumf nakon toliko poteškoća u školi i toliko odbijanja dok je tražila posao kojim će se moći baviti”, izjavila je Renda.
Nedavno su Virginia i njezina sestra Martina pokrenule još jednu inicijativu kroz čiju realizaciju žele prikupiti sredstva kako bi se djeci i mladim s invaliditetom ili financijskim poteškoćama omogućilo da pohađaju sate plesa i imaju sretno djetinjstvo.
U budućnosti Virginia želi biti inspiracija svojim učenicima baš onako kako su i njoj bili njezini učitelji. Ne može se ne primijetiti ljepota, ljubav i zahvalnost koji su prisutni u tim težnjama. Zasigurno će njezina odlučnost, radost i entuzijazam potaknuti mnoge da krenu u borbu za ostvarenje svojih ciljeva bez obzira koliko prepreka bilo na putu.
