Navike i prakse kapitalističko-konzumerističkog društva mogli bismo predočiti različitim metaforama. Jedna od njih je i mit o Sizifu. Sizif je personifikacija uzaludnoga posla i besmislene radnje, te simbol apsurdnosti. Napori današnjega društva kojima želi zadovoljiti svoju želju, u mnogim se segmentima čine upravo sizifovskim. Sizif je za kaznu za svoje grijehe, bio osuđen cijeloga života gurati uz strmu planinu veliku kamenu gromadu sve do vrha. Kad god bi došao pred sam vrh, kamena bi mu gromada izmakla, te je tako morao pokušavati uvijek iznova i iznova dogurati ju na vrh. No, uvijek bi to završilo bezuspješno, bez postignutoga cilja, bez zadovoljstva. Ovaj mi mit često padne na pamet kad prolazim gradom ili kad se i sam nađem u bezličnoj masi ljudi nekoga trgovačkog centra. I, naravno, ne samo tada! Ponekad se čini da je naš sveukupni društveni mentalitet određen posve sizifovski. Nikako da napravimo iskorak i iskoračimo na vrh strme planine odakle se sve bolje vidi i prosuđuje.
Tr(g)ovački centri najbolje otkrivaju naš sizifovski mentalitet koji je poprimio oznake istinske bezbožnosti. Ondje ljudi pokušavaju pronaći sreću, zadovoljstvo, ispunjenje, smisao, istinsku radost, ispunjenje želje, u konačnici samoga Boga ili barem ono što oni misle pod tim pojmom. Pokušavaju zadovoljiti svoje najdublje želje, ispuniti svoje beskrajne praznine koje im je stvorila kapitalističko-konzumeristička ideologija sa svojom promocijom potrošačke želje. U takvome ozračju ljudi pokušavaju nasititi svoje poglede, udovoljiti svojim najdubljim i najskrivenijim željama; pokušavaju pronaći sebe, zadobiti svoje izgubljeno ja, ponovno otkriti davno izgubljeni smiraj, artikulirati svoju slobodu te dati zadovoljstvo svojim osjetilima. No, ispunjenje svojih najdubljih želja traže na pogrešnim mjestima. U tr(g)ovačkim centrima, koji su postali suvremeni hramovi današnjice, izbezumljeni ljudi stalno nekamo žure; poput fluidne mase neprestano su u pokretu; sami se čine poput pokretne trake; u potrazi su za nečim što – čega nisu ni sami svjesni – ne uspijeva ispuniti njihove želje i nadanja. Ništa im više ne pruža dugotrajno zadovoljstvo.
Ti sizifovci jure s jednoga kraja na drugi, hodaju i vrckaju okicama desno i lijevo, gore-dolje, traže i traže i, nalaze. Kucaju i kucaju i – otvara im se. Ne uočavaju da traže na pogrešnim mjestima i da kucaju na pogrešna vrata zbog čega im biva gore nego prije. Vidljiva žeđ u njihovim pogledima, otuđenost u njihovim neverbalnim izričajima i površnost u verbalnim više je od znaka koliko je apsurd postao njihov kruh svagdanji. Zagledanost u pametne telefone pune emotikona koji bude pseudoemocije ostavlja ih u njihovoj unutrašnjosti duboko praznima. Svojim hodočašćenjem po trgovačkim centrima oni imitiraju određenu vrstu religioznosti. Poput pravih religioznih ljudi u obilasku nekoga svetišta, tako i oni, zastanu na svakom „oltariću” suvremenoga hrama posvećenoga bogovima Armaniju, Gucciju, Zari, Nikeu, Sportivi, Hugo Bossu, Cartieru i njihovim svecima, te nadajući se da će ovi svrnuti svoje poglede na njih i ispuniti im prazna srca, gledaju što se na tim oltarićima izlaže, kako je aranžirano, te kakvim su ukrasima urešeni ti beznačajni predmeti koji mame poglede i uzdahe, ostavljajući ih još željnijima. Idu tako od postaje do postaje, od oltarića do oltarića, gurajući dalje svoju veliku gromadu površnih želja i snova koje nastoje ostvariti na pogrešnim mjestima. Ne okreću se za sobom jer ono iza njih ionako više ne postoji. Prethodno zaborave već kod sljedećega. Vrte se u začaranom krugu svojih pseudoželja, nesvjesni da po tko zna koji put prolaze istim katom, istom stranom. Sizifi pamte kao ribice i svaki već viđeni oltarić im se čini novim i sjajnijim. Tada po tko zna koji put zastanu, naklone se, upale svijeću svojih uzdaha i nastavljaju dalje gurati i gurati. Tražeći ljepotu, istinu i dobrotu koje su duboko u njima zakopane pod natruhama splendora, dopuštaju svemu izloženom da im zastre pravo lice istine, ljepote i dobrote. Sve dalje i dalje guraju svoj kamen i nikako da dođu do vrha. Dokle god dođu shvate da ime Netko preostaje (usp. Ps 139,18). Umorni od guranja svoga kamena, željni sreće i zadovoljstva, nastojeći pronaći ispunjenje, guraju i guraju, sad uzbrdo, sad nizbrdo, ni sami ne znaju kako, hvataju se sad za ovaj, sad za onaj oltarić; pokade malo ovdje, malo ondje, upale pokoju svijeću sad ovom sad onom idolu. Hrane se pobožnim uzdasima, a u tom im se zanosu lice sve izobliči. Hramski svećenici i sakristani u malim „kapelicama” trgovačkih centara uvjeravaju ih kako su došli na pravo mjesto i da je najbolje za njih ono što im oni nude jer će njihove proizvode tobože nositi u zdravlju i sreći i to dugo i dugo – valjda sve dok guraju pred sobom tu svoju gromadu ispraznih snova i želja.
Da, suvremeni hramovi su puni sizifa svih vrsta i provenijencija. Svi imaju svoj kamen. Svi ga guraju. Svi žele pronaći eliksir sreće i radosti. No, u konačnici, shvaćaju li oni to ili ne, ti hramovi, ti idoli i hramsko osoblje ih ostavlja samo iscrpljenima i praznima. Teško shvaćaju da guraju uprazno i da tako ne mogu doći do vrha. Ah, jadni sizifi! U potrazi za ispunjenjem svojih želja ostavili su izvore žive vode, a okrenuli se studencima i raspucanim bunarima što ne drže vode (usp. Jr 2,13).
