U današnjem svijetu često je imanje, ono što posjedujemo, prepoznato kao izvor sreće i blagostanja. Prepoznato je kao nešto što čovjeka ispunjava. Ponekad smo i nesvjesno, pod utjecajem promidžbe, uvjereni da nam je ova ili ona stvar potrebna i da bez nje ne možemo. Ukoliko si te stvari možemo priuštiti, naći ćemo se u lažnom uvjerenju da je u našem životu sve dobro, te ćemo uživati u nekom lažnom zadovoljstvu, koje međutim neće biti ni trajno ni duboko. Ako si pak te stvari ne možemo priuštiti, obuzet će nas nezadovoljstvo i bit ćemo frustrirani, što pak može dovesti do stanja očaja. Bog nas je nasuprot tomu stvorio da budemo sretni, da budemo zadovoljni. Gdje je onda ta sreća i zadovoljstvo?
Je li siromaštvo samo po sebi kvaliteta?
Knjiga Mudrih izreka jasno poučava: „Bolji je siromah koji živi bezazleno nego bogataš koji kroči krivim putem” (Izr 28,6). U ovoj pouci nema osude bogatstva, niti je siromaštvo samo po sebi kvaliteta, nego je riječ o tome kako pojedini čovjek živi, bilo da je bogat ili siromašan. Ono što je nedvojbeno jest da nema nikakva dobra u bogatstvu koje bi bilo stečeno ili očuvano na nepošten način, zbog kojega bi čovjek morao kročiti „krivim putem”. Jasno je da je pravi put zapravo put Božjih zapovijedi, put pravednoga življenja. Onoga koji bi skrenuo s pravoga puta čeka „oštra kazna” (Izr 15,10). Stoga doista bogatstvo čovjeku može predstavljati lažnu sigurnost. Jedna od mudrih izreka glasi: „Bogatstvo je bogatašu njegova tvrđava i kao visok zid u mašti njegovoj” (18,11). Bogatstvo čovjeka lako navodi da se opusti i prestane razmišljati o onome što je bitno, a počne se zabavljati nebitnim.
Vidljivo je to i u Isusovoj pripovijesti o bogatašu i Lazaru koju nalazimo samo u Lukinu evanđelju (Lk 16,19-31). Već je od samoga početka pripovijesti vidljiva razlika između njih dvojice. Kod bogataša je važno ono izvanjsko, kako se odijeva i kako se gosti. Toliko je važno izvanjsko da bogataš prestaje biti osoba u pravom smislu, pa i njegovo ime više nije bitno tako da nam ga evanđelist i ne donosi. S druge strane, Lazar u svome siromaštvu, bolesti i bijedi biva imenovan, jer zadržava osobnost. Za njega ni bogatstvo ni siromaštvo nisu ono što ga kao osobu čine, nego su to njegovi životni stavovi. Zbog toga se Lazar po smrti i našao u „krilu Abrahamovu” (16,22), to jest našao je život vječni i spasenje, te živi u zajedništvu s Bogom. Za bogataša je pak samo rečeno da je umro i pokopan. U tom trenutku situacija se preokreće. Dok je prije Lazar priželjkivao mrvice sa stola bogataševa, sad bogataš „u teškim mukama u paklu” (16,23) promatra Lazara u Abrahamovu krilu, te želi da mu Lazar olakša muke. Abraham mu odgovara: „Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš. K tome između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema” (16,25-26). Provalija je sada prevelika i ne može se premostiti. I to je bitna razlika s obzirom na prethodno stanje. Prije smrti bogataš je mogao premostiti provaliju koja je dijelila njega od Lazara, mogao je Lazaru dati od svoga i smanjiti razliku koja je postojala između njih dvojice. U tom slučaju on bi učinio „pravednost”. U Matejevu evanđelju „pravednost” je drugo ime za milostinju (Mt 6,1). Tko je bogat, tko ima više, nije primio svoje bogatstvo samo radi sebe, nego i radi onih koji ga nemaju. Stoga se milostinjom ostvaruje pravednost. Milostinja tako nije nešto što bi bilo izraz bogataševe dobre volje, nego je njegova dužnost koju mu je povjerio Bog.
Koliko god truda uložio u stjecanje bogatstva, to je bogatstvo uvijek dar od Boga, jer Bog čovjeku daje talente, to jest darove, a oni se mogu prepoznati i u sposobnostima pojedinaca i u njihovoj mogućnosti da zauzeto rade i stječu imetak.
Stav siromaha
To je tek jedan aspekt bogatstva. Drugi se odnosi na čovjekovo osobno vrednovanje vlastitoga imetka. Matej u svome evanđelju donosi niz Isusovih prispodoba o kraljevstvu nebeskom (Mt 13), a među njima i dvije o pravom bogatstvu. U prvoj je kraljevstvo nebesko uspoređeno s blagom skrivenim na njivi radi kojega čovjek prodaje sve što ima i kupuje tu njivu (13,44). U drugoj je uspoređeno s dragocjenim biserom radi kojega trgovac rasproda sve što ima i kupi taj biser (13,45-46). U oba slučaja čovjek se oslobodio svega drugoga, sve je drugo uložio, da bi dobio kraljevstvo nebesko. To je najveća vrijednost. Pritom se može misliti ne samo na materijalno vlasništvo, nego i na položaj u društvu, osobne mogućnosti, međusobne odnose. Od svega toga važnije je kraljevstvo nebesko. U njemu je pravo bogatstvo.
U tom smislu valja tumačiti i početak Blaženstava kod Mateja. Na prvi pogled čini se kao da je govor o siromasima ondje preokrenut u duhovno siromaštvo, barem ako je suditi prema početku Govora na gori (Mt 5,3). S druge strane, Matejeva inačica Isusova završnoga govora vjerojatno je najradikalniji tekst o siromaštvu u Novom zavjetu (25,31-46). Ondje su dobra djela učinjena prema siromasima jedini kriterij po kojem će ljudi biti suđeni na posljednjem sudu. Važnost koju Matej pridaje siromasima može se iščitati i iz važnosti koju pripisuje milostinji (6,1-4) i iz njegove oštre osude svakoga tlačenja (23,1-36).
U Lukinu evanđelju, statistički, najviše je riječi o siromasima i siromaštvu, no zanimljivo je da se, opet statistički, Lukina Djela apostolska pokazuju kao knjiga koju uopće ne zanima siromaštvo. Ipak, ondje ne treba smetnuti s uma one dijelove koji govore o zajedništvu dobara u prvoj Crkvi. Čini se da je Lukina sklonost siromasima posljedica stanja u njegovoj zajednici, to jest o položaju Crkve negdje u dijaspori. S druge strane, u njegovoj je zajednici moralo biti i bogatijih članova, koji su, čini se, nakon razorenja Hrama 70. godine, došli iz Jeruzalema ili Judeje. Odatle i antagonizam koji se očituje i u ekonomskim kategorijama kao što je to vidljivo u suprotstavljanju bogataša i Lazara te farizeja i carinika.
Kad je riječ o Lukinu evanđelju, svakako valja spomenuti i hvalospjeve s početka evanđelja. Osobito Marijin Veliča podsjeća na izraze iz Psalama i govor o siromasima koji u svemu ovise o Bogu od kojega se jedinoga može očekivati pravda i izbavljenje. Dapače, od Boga se očekuje da „silne zbaci s prijestolja”, što pak podsjeća na proročki pogled na odnos siromaha i onih koji ih tlače. Bog se ondje postavlja kao zaštitnik siromaha koji se u njega mogu u potpunosti pouzdati.
Smisao siromaštva
Na tom tragu i Pavao tumači: „Što mi god bijaše dobitak, to poradi Krista smatram gubitkom. Štoviše, čak sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem i u njemu se nađem” (Fil 3,7-9). Sve na ovome svijetu može mi se činiti dobitkom. Može mi se činiti da od različitih stvari, posjeda, poslova i odnosa imam korist, no zaboravljam da je jedina korist za mene Krist. Radi njega, sve ono što imam nije bitno, gubi na vrijednosti, i svega se toga mogu odreći, da bih stekao zajedništvo s njime.
Pođemo li o tome konkretno razmišljati, dovoljno se sjetiti obiteljskih i susjedskih odnosa koji mogu biti teško narušeni zbog nekog zemljišta. Zbog nekoliko četvornih metara posjeda tako često dođe do teških svađa, pa i do toga da više brat s bratom ne razgovara, da susjed susjeda izbjegava, ili da se vide samo na sudu. Zar je zemljište, koliko god malo ili veliko ono bilo, važnije od moga odnosa s bratom ili sestrom? Zar je posjed, koliko god mi on važan bio, važniji od druge osobe? Mogu se opravdati da nisam ja kriv za nastalu situaciju, da je onaj drugi pokušao naštetiti nekom mome pravu. Ali, zar je moje pravo važnije od druge osobe? Zar je to pravo važnije od praštanja i bezuvjetne ljubavi koju sam prepoznao u Isusu Kristu? Nije li upravo Krist moje najveće blago, moj dragocjeni biser radi kojega mi valja napustiti sve, rasprodati sve, pokloniti sve, da bih njega stekao i u njemu se našao?
Može se dogoditi, primjerice, da optužujem državu da mi oduzima ovo ili ono, ili da mi ne omogućava ovo ili ono, pa ću je bez grižnje savjesti zakinuti na porezu ili prevariti na neki drugi način. Pritom zaboravljam da taj porez služi za održavanje cijeloga sustava o kojem ovise i brojne ljudske sudbine
Doista, „bolji je siromah koji živi bezazleno nego bogataš koji kroči krivim putem” (Izr 28,6). Bolje mi je biti bez nekoga vlasništva, nego zaslužiti kaznu, jer nisam ljubio svoga bližnjega. Taj bližnji ne mora mi uvijek biti vidljiv. Može se dogoditi, primjerice, da optužujem državu da mi oduzima ovo ili ono, ili da mi ne omogućava ovo ili ono, pa ću je bez grižnje savjesti zakinuti na porezu ili prevariti na neki drugi način. Pritom zaboravljam da taj porez služi za održavanje cijeloga sustava o kojem ovise i brojne ljudske sudbine. Tako svojim nepoštenjem, gradeći neko svoje imanje, nanosim štetu drugima. Ponašam se poput onoga bogataša koji zaboravlja na Lazara u siromaštvu i bijedi. Vrlo je lako naći opravdanje da svi tako rade, da svi nastoje sebi olakšati i tako si omogućuju lagodniji život. Bilo bi dobro da se kod svakog pokušaja samoopravdanja sjetimo da se Isus nije opravdavao ni onda kad je za to imao temelja. Kad su tražili od njega da plati porez, on je postupio u skladu sa zakonom, premda je mogao reći da on kao Sin Božji ne treba nikome plaćati poreza (Mt 22,15-22). Takav je Isusov postupak sve zadivio (22,22). Tko se ispovijeda vjernikom trebao bi i u takvim postupcima nasljedovati Isusa.
To se može činiti teškim. Pa i Isus je izjavio: „Kako li je teško imućnicima u kraljevstvo Božje! Lakše je devi kroz uši iglene nego bogatašu u kraljevstvo Božje” (Lk 18,24-25). Oni oko njega tada su ga sa zaprepaštenjem upitali: „Pa tko se onda može spasiti?”, a on je odgovorio: „Što je nemoguće ljudima, moguće je Bogu” (18,26-27). Nakon toga dodao je: „Zaista, kažem vam, nema ga tko bi ostavio kuću, ili ženu, ili braću, ili roditelje, ili djecu poradi kraljevstva Božjega, a da ne bi primio mnogostruko već u ovom životu, i u budućem vijeku život vječni” (18,29-30). To je onaj traženi dragocjeni biser. Vrhunac je moga poštenja nasljedovanje stopa Isusa Krista u nenavezanosti na zemaljske vrijednosti.
Odricanje i nasljedovanje
Nije riječ o nekom putu koji bi bio lagan, jer je riječ o odricanju samoga sebe, kao što je to i sâm Isus navijestio: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom” (Lk 9,23). Ići za Isusom podrazumijeva staviti njega na prvo mjesto u životu. To pak podrazumijeva i nošenje križa. Ako ću svojim poštenim životom smanjiti svoje bogatstvo, hoću li zbog toga izgubiti sebe? Naprotiv, baš ću zadobiti svega sebe Kristom obnovljena. Ako ću svojim poštenim životom izgubiti neko imanje, hoće li me to učiniti manje vrijednim? Naprotiv, baš ću u Kristu naći najveću vrijednost. Ako ću svojim poštenim životom izgubiti materijalnu sigurnost, hoću li time ugroziti svoj život? Naprotiv, baš ću tada početi živjeti život u punini. To znače i Isusove riječi: „Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti. Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi ili sebi naudi?” (9,24-25).
Nikakvo bogatstvo, nikakav novac, nijedna stvar ne može me spasiti. Nikakvo bogatstvo ne može me učiniti doista sretnim. To može samo Krist. Zbog toga je, kako Pavao kaže, u odnosu na Krista, sve drugo otpad (Fil 3,8). Sve je drugo sasvim bezvrijedno. Prepoznamo li to, otkrit ćemo slobodu. Nasuprot bogatstvu koje me može zarobiti u neprestano zadovoljavanje želja i prohtjeva, privrženost Kristu u potpunom poštenju prema svima, u poštenju prema pojedincima i prema društvu, oslobađa me.
Siromašna Crkva za siromahe
Ideja siromašne Crkve za siromahe pojavila se najprije snažno u vrijeme Drugog vatikanskog sabora. Naime, 16. studenoga 1965., malo prije završetka rada Sabora, četrdeset i dvojica biskupa potpisala su ono što je kasnije nazvano Pakt iz katakombi, a njegov bitan sadržaj može se izreći riječima: „Živjeti kako obično živi naš narod s obzirom na stan, prehranu, prometna sredstva i sve ostalo.” Ovom je paktu pristupilo tada ukupno oko 500 biskupa. Ova solidarnost sa siromasima podrazumijeva i zauzimanje za siromahe.
Danas papa Franjo neprestano govori o siromašnoj Crkvi za siromahe. U apostolskoj pobudnici Radost evanđelja on kaže: „Crkva se odlučila na opredjeljenje za siromašne shvaćeno kao ‘osobiti oblik povlaštenosti u oživotvorenju kršćanske ljubavi, a o njemu svjedoči čitava crkvena predaja’. To je opredjeljenje – kao što je učio Benedikt XVI. – ‘sadržano u kristološkoj vjeri u onoga Boga koji je postao siromašan za nas, da nas obogati svojim siromaštvom.’ Zbog toga želim siromašnu Crkvu za siromašne” (br. 198).
U istoj pobudnici Papa kaže: „Iz naše vjere u Krista, koji je postao siromašan i koji je uvijek blizak siromašnima i isključenima, proizlazi briga za cjelovit razvoj najzanemarenijih članova društva” (br. 186). Pritom se misli na one siromašne i zanemarene u pojedinim zemljama, ali i na globalnoj razini, na siromašne i zanemarene zemlje i narode. Dužnost je kršćanina ne samo pomoći onima koji mu se obrate za pomoć, nego i potražiti one koji su na rubu te njima biti ono što je Krist čovjeku.
