Siromaštvo i siromasi zasigurno se mogu ubrojiti među temeljne biblijske pojmove, osobito u novozavjetnoj perspektivi u kojoj Isusov Govor na gori započinje blaženstvom pridržanim „siromasima duhom”. No temelj je takve novozavjetne uporabe u govoru o siromasima u Starom zavjetu iz kojega izbija slika siromašnoga Božjeg miljenika, kakva se može iščitati iz cjeline Svetoga pisma.
„Širom otvaraj ruku!”
Već u Knjizi Izlaska, unutar tzv. Knjige saveza, u onom dijelu koji se bavi socijalnim pitanjima, Božja riječ u zaštitu uzima siromaha koji bi se nalazio pred sudom (Izl 23,3.6). Usto, svake sedme godine vlasnik zemlje ne smije je obrađivati te mora dopustiti da se s nje hrane siromasi (23,11). Ovaj propis preuzima i Ponovljeni zakon unutar svojega Deuteronomističkoga zakonika te ga objašnjava kao sredstvo da „ne bude siromaha kod tebe” (Pnz 15,4) te se tome više puta vraća (15,7.9.11). Na kraju zapravo daje izravnu zapovijed: „Kako siromaha nikad neće nestati iz zemlje, zapovijedam ti: širom otvaraj svoju ruku svome bratu, svome siromahu i potrebitu u zemlji svojoj” (15,11). Osobito su značajni propisi Ponovljenoga zakona koji štite siromahe od nepravednoga uzimanja u zalog njihove imovine (24,6.12.17) te se skrbe da siromašni najamnici dobiju zasluženu zaradu (24,14-15).
Zakonski tekstovi na taj način pružaju malo materijala koji bi se bavio siromasima i siromaštvom, no upravo će ovaj materijal poslužiti kao temelj za razumijevanje ostalih starozavjetnih tekstova.
Pojam siromaha vrlo se često pojavljuje među Psalmima u tužaljkama. Položaj siromaha koji je ondje opisan nije zavidan, ali oni su pod zaštitom Gospodina (37,17.23-24). Dapače, prema Psalmu 132, sâm Gospodin hrani siromahe (132,15). Ovakva Božja pomoć na strani siromaha naglašena je u cijelom nizu Psalama (25,9; 34,3; 35,10; 40,18; 69,33-34; 70,6; 72,12.13; 72,13; 76,10; 82,3-4; 109,31; 113,7; 140,13; 147,6; 149,4).
Osim što je Bog na strani siromaha, blagoslov je izrečen i nad čovjekom „koji misli na uboga i slaba: u dan nevolje Gospodin će ga spasiti!” (41,2). No, iz samoga retka već je jasno da je i ovaj blagoslov dio Božje zaštite nad siromahom. Pravednik, ukoliko želi Božju zaštitu i nad sobom, mora sudjelovati u Božjoj zaštiti nad siromahom. Često se i sam psalmist naziva siromahom, hebrejski ‘ānî te kao takav upućuje svoju molbu ili tužaljku Gospodinu (9,13.19; 10,12; 70,6; 74,19).
Bog izbavlja siromaha
Siromasi su u proročkoj književnosti oni koji trpe nesigurnost i nemaju doma (Iz 14,30; 25,4; Am 8,4), koji gladuju i žeđaju (Iz 32,6-7; 41,7; Ez 16,49), koji podnose tlačenje vlastodržaca i ostalih zlikovaca (Iz 26,6; 29,19; Jr 2,34; 20,13; Ez 18,12; 22,29; Am 2,7; 4,1), koji trpe nepravdu na sudu (Iz 10,2; 11,4; 32,7; Jr 5,28; 22,16; Am 5,12) ili nepravdu pri podmirivanju poreza (Am 5,11), koji trpe zloporabe u sustavu dugovanja koje ih dovode do ropstva (Am 8,6) te koji trpe ekonomsko izrabljivanje (Iz 3,15; Ez 18,12; 22,29; Am 2,6; 8,4.6).
I u proročkim tekstovima Bog je zaštitnik siromaha (Iz 25,4; Sef 3,12), a osobito je za proroka Izaiju značajno da Bog, koji izbavlja siromaha, „obara one koji obitavahu visoko, razvaljuje tvrđu visoku, ruši u prah, sravnjuje sa zemljom, te je gaze noge, noge ubogih i koraci nevoljnih” (Iz 26,5-6). Riječ je ovdje o zamjeni položaja. Oni koji su bogati i tlače siromaha ostat će bez svoga bogatstva i svoga položaja, a siromasi će zauzeti njihovo mjesto. Osobito je u Proto-Izaiji (Iz 1-39) i kod Jeremije kralj onaj koji oslobađa siromaha iz njegove nevolje (Iz 14,32; Jr 22,16), što se vjerojatno može protumačiti pozitivnim primjerima kralja Ezekije i kralja Jošije. Kod ostalih proroka jedini pravi osloboditelj siromaha jest Bog (Hab 3,14; Sef 3,12).
Prorok Jeremija vrlo jasno ocrtava kontrast između siromaha i onih koji predstavljaju političku ili religijsku vlast (Jr 5,4-5), a upravo je kod njega „siromašan puk” onaj „koji nije ništa posjedovao” (39,10), to jest bez zemlje, bez vinograda i polja. Deutero-Izaija (Iz 40-55) i Trito-Izaija (Iz 56-66) osobito obilno rabe izraz ‘ānî gdje je potlačeni siromah slika Izraela koji se nalazi u babilonskom progonstvu. U starijim proročkim tekstovima Izrael i Juda prozivani su jer tlače siromahe, a sada je Izrael kao cjelina postao siromah.
Prorok Ezekiel reinterpretira događaj kod Sodome i Gomore tumačeći ga kroz prizmu ekonomskih odnosa. Tako on kaže: „Evo opačina sestre tvoje Sodome: gizdavo, u izobilju kruha i bezbrižno življaše ona i kćeri njezine, a sirotinju i bijednike ne pomagahu. Uzoholiše se i gadosti pred očima mojim činjahu, i zato ih zatrijeh, kao što vidje!” (Ez 16,49-50). Dakle, prema Ezekielu, Sodoma je uništena jer nije davala hrane siromasima.
Među proročkim tekstovima posebnu ulogu zauzima prorok Amos. Kao najveće zlo ovaj prorok prokazuje ponašanje bogataša koji pljačkaju i iskorištavaju siromahe (Am 2,6-8; 5,11; 8,4-8) te ih prodaju u ropstvo i oduzimaju im zemlju (2,6; 8,6). Kod prorokâ je tako jasno da su siromasi rub društva, ovisni najprije o onima imućnijima, no u konačnici ovisni o Bogu i njegovu zauzimanju za njih. Kao što je o Bogu ovisan svaki pojedinac, tako je o njemu ovisan i njegov Izabrani narod kad se nalazi u potlačenom položaju, to jest u položaju siromaha.
Mudrosna literatura
U Knjizi Mudrih izreka često se pojavljuje tema siromaštva i siromašnih, a sveti pisac poručuje da se pružanje pomoći siromahu izjednačava sa štovanjem Boga. Tako kaže: „Tko tlači siromaha huli na Stvoritelja, a časti ga tko je milostiv ubogomu” (Izr 14,31). Stoga je čitatelj potaknut da se potrudi siromahu priskrbiti pravedan sud (31,9), a pohvaljena je vrsna žena koja „siromahu dlan svoj otvara” (31,20), to jest daje milostinju. U ovoj je knjizi osobito učestala riječ dal te se nalazi isključivo u Izr 10-29. Ondje je siromaštvo suprotstavljeno bogatstvu, a bogataša njegovo bogatstvo može udaljiti od prave mudrosti (28,11). Posebna je krepost mudroga čovjeka milosrđe prema siromahu (19,17; 22,9; 29,9). Mudrosnoj književnosti općenito se ne može pripisati uzvisivanje siromaštva kao kreposti. Naprotiv, upravo je bogatstvo ideal koji se mudrim i razboritim životom želi postići. No, to bogatstvo nije samo po sebi krepost, nego život u ovisnosti o Bogu i vršenju dobrih djela. Stoga Izreke upozoravaju i na opasnosti bogatstva (14,31; 21,13; 22,16; 28,3.8.15). Siromaštvo je pak ponekad viđeno i kao posljedica lijenosti (6,11; 10,4; 14,23; 21,5; 24,34) ili neuredna i raskalašena života (13,23; 21,17).
U Knjizi o Jobu siromasi su žrtve ekonomske nepravde (Job 24,4) ili ubojstva (24,14), a Job je prikazan u pozitivnu svjetlu jer pomaže siromasima i brani ih kao što bi to činio otac (29,16) ili pak zajedno s njima tuguje s nevolje (30,25) te ih odijeva (31,19). Na taj način Job čini prema siromasima ono isto što čini i sam Bog koji ih štiti od jakih (5,15).
U mudrosnoj književnosti perspektiva pisca razlikuje se od one koju su imali proroci ili većina psalmista. Odnos bogataša i siromaha, kao i život siromaha, promatraju se češće na osobnoj razini, a ne na razini općedruštvenih odnosa. To je i razumljivo jer u piscima mudrosne književnosti uglavnom valja prepoznati dobro obrazovanu društvenu elitu.
Očito je da starozavjetni pisci pokazuju posebnu brigu za siromahe i bave se siromaštvom, svaki iz svoje posebne perspektive. Stoga se može primijetiti da se u nekim pojedinostima njihovi pogledi na siromahe i siromaštvo mogu i bitno razlikovati. U zakonskoj i proročkoj književnosti siromaštvo zadržava važnu ulogu, a tekstovi nam vrlo plastično predstavljaju teške životne uvjete koji su vladali u narodu. Siromasi su potlačeni i izrabljivani. To je ono protiv čega proroci naročito dižu glas. Za Psalme posebna je uloga Boga koji je zaštitnik siromaha, a siromasi u njemu mogu naći svoju utjehu, utočište, sigurnost i izbavljenje. Mudrosna književnost više se bavi uzrocima siromaštva i gleda kako ih izbjeći te za to daje savjete.
