Čovjek, kao kruna svega stvorenoga, stvoren je na sliku i priliku Božju (usp. Post 1,27), da vlada nad svim stvorenjima u ime Božje. Naši praroditelji Adam (zemljani) i Eva (pramajka) živjeli su u početku u ljubavi i prijateljstvu s Bogom, međusobno i s prirodom; živjeli su u Raju.
Zavedeni od palog Anđela, zloupotrijebili su svoju slobodu i pali u grijeh te izgubili milost Božju, za sebe i za svoje potomstvo. Ipak milosrdni Bog ne ostavlja ljudski rod bez nade. Najavljuje im spasenje dok se obraća Zmiji koja je zavela Evu: Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojega i roda njezina. On će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu (Post 3,15). U ovim riječima (tzv. prvom evanđelju) na početku Biblije, kao i na koncu Biblije (Otk 12,1-6) prepoznajemo Mariju, novu Evu, Ženu obučenu u sunce, majku Spasitelja ljudskoga roda, majku Crkve, majku našu. Dijete u naručju nove Eve pobjeđuje Sotonu i donosi spasenje.
Nakon istočnoga grijeha započinje dramatična povijest spasenja, koja ima svoj vrhunac u dolasku Sina Božjega, druge osobe Presvetoga Trojstva. Bog izdaleka priprema dolazak Spasitelju ljudskoga roda. Nakon što se grijeh proširio po svoj zemlji, Bog preuzima inicijativu i sklapa savez s pravednim Abrahamom, praocem izraelskog naroda i nas vjernika (v. Post 15–17) – kojemu je obećao zemlju, brojno potomstvo i blagoslov. Taj je savez, sklopljen u 19. st. prije Krista, kasnije obnovljen s Izakom (v. Post 26,2-5) i s Jakovom (v. Post 28,12-15; 35,9-12). Nakon izlaska Izraelaca iz egipatskog ropstva u 13. st. prije Krista, Jahve preko Mojsija sklapa savez s cijelim izabranim narodom (v. Izl 6,2-8; Izl 19–34). Važan trenutak u povijesti spasenja jest proroštvo koje je Bog objavio preko proroka Natana – da će Mesija biti potomak kralja Davida i da će vladati nad svim narodima, a ne samo nad Izraelom (v. 2 Sam 7,7-15).
Da se svijet spasi
Drugi proročki tekstovi kažu da će se Krist (Pomazanik, Mesija) roditi u Betlehemu (v. Mih 5,1); da će poteći iz Davidove loze (v. Iz 11,1; Jer 23,5); da će dobiti ime Emanuel, tj. Bog s nama (v. Iz 7,14); da će ga zvati Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni (Iz 9,5b). Osim ovih mesijanskih tekstova, postoje i drugi koji govore o Mesiji kao otkupitelju od grijeha i smrti, nazivajući ga Slugom Božjim, čovjekom boli. On će svojom patnjom i smrću pomiriti ljude s Bogom (v. Iz 42,1-7; 49,1-9; 50,4-9; 52,13–53,12; Ef 2,14-18). Spomenimo i tekst proroka Danijela (v. Dn 7,13-14) o Sinu čovječjem, koji tajanstveno, kroz poniženje i proslavu, obnavlja mesijansko kraljevstvo u njegovoj konačnoj i trajnoj fazi (v. Katekizam KC, 440).
Kada su obavljene sve pripreme, Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama (Iv 1,14). Bog ulazi u naš svijet, rađa se u gradu Betlehemu, u državi Izrael, pod vlašću Rimljana, za vrijeme cara Cezara Augusta, i kralja Heroda Velikoga, u domu pravednog Josipa, drvodjelje iz Nazareta, iz krila Marije, djevice sionske (v. KKC, 423). Rođenjem Mesije, Bog se potpuno približio palom čovjeku da ga sam podigne iz blata grijeha i otuđenja. Krist je rekao da je Sin Čovječji došao spasiti što je bilo izgubljeno (Lk 19,10; usp. Mt 18,11), i da Bog nije poslao svoga Sina na svijet zato da osudi svijet, nego da se svijet po njemu spasi (Iv 3,17). Utjelovljenje ne pokazuje samo Božju beskrajnu ljubav i milosrđe, pravednost i snagu, nego i Božju mudrost kojom je odlučio spasiti čovjeka: utjelovljenjem Logosa (Riječi Božje).
Uloga Blažene Djevice Marije u utjelovljenju Sina Božjega je nezaobilazna. Bog je unaprijed pripremio čisti stan svome Sinu u krilu Marije, koja je djevica prije poroda, u porodu i poslije poroda. Ona je bez grijeha istočnoga začeta, od roditelja Joakima i Ane. Živjela je u djevičanskom braku s mužem Josipom, Božjim izabranikom i pravednikom iz Davidove kraljevske loze. Josip je bio Isusov otac po „zakonu” (ne po tijelu). Marija ga je začela po Duhu Svetom, bez sudjelovanja Josipa. Ipak je Josip imao važnu ulogu u Isusovu životu. Zato ga častimo kao sveca koji dolazi odmah poslije Gospe. Mariju nije uprljao nikakav grijeh, jer je puna milosti. Stoga, kad je preminula, njezino tijelo nije ugledalo truleži nego je uzneseno u Nebo, gdje je okrunjena za kraljicu neba i zemlje kao majka Krista Kralja.
Vrhunac otkupiteljskog djela
Isus iz Nazareta nije mit niti legenda, nego konkretna povijesna osoba, o kojoj svjedoče povijesni izvori. Ti izvori su kršćanski i nekršćanski. Kršćanski izvori se dijele na kanonske i nekanonske. Kanonski (biblijski) su: četiri Evanđelja (Matej, Marko, Luka i Ivan), Djela apostolska i Pavlove poslanice. Nekanonski (nisu priznati od Crkve) jesu Novozavjetni apokrifi: Evanđelja (Petrovo, Tomino, Bartolomejevo), Djela Pavlova itd. Nekršćanski povijesni izvori su slijedeći: Anali, rimskoga povjesničara Kornelija Tacita (55. – 117.); Dvanaest rimskih careva, Gaja Svetonija Trankvila (65. – 135.); Pismo caru Trajanu (iz 111. god.), Plinija Mlađeg, te Istinski nauk, rimskog filozofa Celza iz 2. st.; zatim Židovske starine, židovskog povjesničara Josipa Flavija (37. – 100.), te židovski Talmud.
Crkva je oduvijek branila i tumačila temeljnu istinu svoje vjere – da je Isus pravi Bog i pravi čovjek. Na općim crkvenim saborima definirane su dogme o Isusu i Mariji, koje su ušle u Vjerovanje. Evo kratkog prikaza 7 općih sabora.
1) Nicejski (325.): Isus je pravi Bog (a ne niži Bog, kako je naučavao heretik Arije). Krist je istobitan s Ocem, iste je božanske biti ili naravi kao i Otac.
2) Carigradski I. (381.): Isus Krist je rođen prije svih vjekova, sišao s nebesa, utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice. Potvrđuje se božanstvo Duha Svetoga.
3) Efeški (431.): Marija je Bogorodica, Majka Božja. Isus je dakle Bog.
4) Kalcedonski (451.): Isus je pravi Bog i pravi čovjek. U jednoj su osobi dvije naravi, ljudska i božanska. Te naravi su nepomiješane, nepromijenjene, nerastavljive i neodvojive.
5) Carigradski II. (553.): Od trenutka utjelovljenja u Isusu Kristu je jedna jedina osoba s dvije različite naravi: božanskom i ljudskom (u hipostatskoj uniji).
6) Carigradski III. (681): U Isusu Kristu postoje dva djelovanja i dvije volje (božanska i ljudska), koje nisu oprečne jedna drugoj.
7) Carigradski IV. (870): Bog je uzeo ljudsko tijelo pa ga se može prikazivati na slikama i po njima ga štovati i častiti.
Zašto je Sin Božji postao čovjekom? Odgovor se nalazi u samom imenu Isus (Ješua = Bog spašava). Ono sadrži njegov identitet i misiju: postao je čovjekom da bi spasio narod svoj od grijeha njegovih (Mt 1,21). Isus se utjelovio da bi svim ljudima ponudio opće i konačno spasenje – spasenje od grijeha i smrti (v. KKC 430-435). Cijeli je Kristov život veliko otajstvo spasenja, koje možemo podijeliti na tri dijela: utjelovljenje (začeće i rođenje), skriveno i javno djelovanje (rad i molitva, propovijedanje, naučavanje, ozdravljanje, izgonjenje zloduha) i, kao vrhunac, vazmeno ili pashalno otajstvo (muka, raspinjanje, smrt, pokop, silazak nad pakao, uskrsnuće i uzašašće) (v. KKC, 512). Vrhunac Isusovog otkupiteljskog djela jest njegova smrt na križu. Isus je žrtvovani Jaganjac koji oduzima grijehe svijeta (usp. Iv 1,29). Svojom žrtvom omogućava svim ljudima da stupe u ponovno zajedništvo s Ocem nebeskim, a to je krajnji cilj plana spasenja (Rim 8,28-30).
Križ – plod Božje ljubavi
Otajstvo Križa u osnovi uključuje sljedeće: a) Krist je uzeo naše grijehe na sebe. On je Sluga Patnik (usp. Iz 53,7) koga je Otac predao u ruke grešnika (usp. Mt 26, 45) da kao janje bez mane odnese naše grijehe (usp. 1 Pt 2,24). b) Uklonio je grijeh darujući samoga sebe kao žrtvu iz ljubavi prema nama grešnicima (usp. Lk 22, 42; 23,34). Ponudio je Ocu svoje patnje i smrt za oproštenje naših grijeha: Njegove nas rane iscijeliše (Iz 53,5). Plod Križa je, dakle, brisanje grijeha. Sada svaki čovjek može uživati plodove Križa – po vjeri i sakramentima (posebno preko ispovijedi). Križ nudi svima nama mogućnost da izbjegavamo grijehe i da prihvaćamo plodove Kristove smrti na našem putu prema svetosti, prema vječnom uskrsu.
Otajstvo Križa otkriva također Božje milosrđe i pravednost u Kristu. Bog je milosrdan prema grešnicima. On je izabrao da spasi svijet po Križu – ne zato što voli bol ili patnju – nego zato da uništi grijeh, koji je već postojao. Da nije bilo grijeha, ne bi bilo ni Križa. Križ je zapravo plod Božje ljubavi kao odgovor na ljudske grijehe. Križ nam također otkriva Božju pravednost. Ona se ne sastoji toliko u tome da mi grešnici platimo za svoje grijehe, nego da nam Sin vrati milosti i darove i da nas opet stavi na put istine i dobrote, pravednosti i ljubavi. Zahvaljujući Kristovoj žrtvi, koju je podnio iz poslušnosti i ljubavi prema Ocu, i iz milosrđa prema nama, opravdani smo pred Ocem. Bog nas oslobađa od grijeha po Kristovoj pravednosti i daje nam milost da postanemo Njegova ljubljena djeca.
Sveto Pismo kaže da je Kristova smrt otkupiteljska žrtva (euharistija) koja se pokazuje kao: a) žrtva Novoga saveza zapečaćena Kristovom Krvlju (usp. Iz 42,6; Mt 26,27-28), b) žrtva iskupljenja koja nas čisti od grijeha (usp. Rim 3,25), c) žrtva pomirenja i zadovoljštine za naše grijehe (usp. Ef 2,16) i d) čin otkupljenja i oslobođenja svih ljudi (usp. 1 Pet 1,18).
Kao što uništava grijeh, Križ nas oslobađa i od đavla, koji nas podmuklo navodi na grijeh i vječnu smrt. Đavao, naš protivnik, kao ričući lav obilazi, tražeći koga da proždre. Oprimo mu se čvrsti u vjeri (usp. 1 Pt 5,8-9).
Poput naše nebeske Majke, koja se radovala promatrajući utjelovljenu Riječ, ali koja je proživljavala i muku na Kalvariji (usp. KKC 618), budimo i mi ustrajni u nošenju svoga križa, svjedočeći današnjem svijetu da je Utjelovljeni, Raspeti i Uskrsli Krist jedini put, istina i život – jedina nada ljudskome rodu.
