U katoličkom kalendaru svaki pojedini dan ima svoj spomendan ili kako se to u narodu kaže: „ima svoga sveca”! Takav jedan dan ima i sluga Božji fra Šimun Filipović u zavičajnom kalendaru najmlađega franjevačkog samostana u Dubravama/Brčko slavne provincije Bosne Srebrene: svaka druga subota u mjesecu svibnju! Ovaj fratar – ujak, koji slovi među pukom Božjim kao svetac, rodio se 30. rujna 1732. u mjestu Seona, nedaleko od današnjega grada Srebrenika. Tadašnje mjesto Seona pripadalo je administrativno župi Bijela (današnja župa Dubrave/Brčko). Svoje obrazovanje stekao je u samostanima: u Kraljevoj Sutjesci, u Slavoniji i u Italiji. Ima zabilježeno da su mu bili svjedoci za ulazak u novicijat poznati fratri fra Filip Lastrić i fra Bono Benić. Svećenički red primio je u Osijeku godine 1758.
Svoju svećeničku službu vršio je kao kapelan u Bijeloj (Dubrave), Varešu, Tuzli i na Plehanu (Velika) a kao župnik u Roškom Polju, u Podvučjaku i Kraljevoj Sutjesci. Njegov redovničko-svećenički život nije se odvijao samo u granicama naše slavne provincije Bosne Srebrene nego je ovaj fratar želio „poboljšati” svoj redovnički život i nekako samozatajno, možda izvornije, u duhu monaštva, proveo u Italiji, u samostanu u Ripatransone. Taj sada njegov monaški život odražavao je intenzivnijom molitvom, pokorom i razmatranju o smrti. Neki njegovi suvremenici spominju da je svaki svoj duhovni razgovor, tzv. rekolekciju završavao riječima: „Memento mori – Sjeti se smrti!” Molitva je bila njegovo oružje i oruđe u prihvaćanju života koji mu je naumio dragi Bog. Veliko mnoštvo naroda mu je dolazio zbog različitih duhovnih i duševnih potreba. Mnoge majke su mu donosile svoju bolesnu djecu da bi on polagao svoje ruke na njih i molio molitve za ozdravljenja. I ta su se čuda događala! Umro je na glasu svetosti. Prvo je sahranjen u samostanskoj crkvi a nedugo zatim njegove su relikvije tijela prenesene u grob katedrale u Ripatransoneu, gdje se i danas nalaze.
Tri su glavne odlike života sluge Božjega fra Šimuna Filipovića:
- Samostanski (monaški) život
Neki fra Šimunovi suvremenici u svojim ljetopisima samostana spominju da se sam fra Šimun „u velikoj poniznosti” povukao u jedan od najstrožih samostana, u Ripatransone. Razlog tomu jest njegovo opredjeljenje da što izvornije živi svoj redovnički život, posežući u što strožem ispunjavati svoja tri zavjeta, čineći to u obliku simbioze „u svijetu” a „izvan svijeta”. Ovim novim pristupom provođenja redovničkoga života u samostanu fra Šimun je jasno i snažno svjedočio nazočnost Boga i njegove blizine a to ništa drugo ne znači nego ljubav prema svakom ljudskom biću. Strogi način života u samostanu ga je branio od tzv. aktivizma koji nosi u sebi opasnost težnje za vidljivošću i pretjeranim pokazivanjem te bi time omalovažilo
- Molitva
Fra Šimun Filipović je svoj pristup molitvi uvijek shvaćao kao razgovor s Bogom koji se događa na proputovanju života kao „suznoj dolini”. Uvijek u novom pokušaju uzdignuti dušu Bogu, fra Šimun izgovara svoje molitve u koje stalno sadržajem uključuje svoga „bližnjega” bez obzira na individualni pristup. Sadržaj njegovih molitava, na prvom mjestu, jest zahvalnost koja se polako spušta na ovozemaljsku razinu i tako prinosi Bogu kao žrtva! Najveće bogatstvo fra Šimunovih molitava jest slavljenje euharistije, sv. mise. Euharistija je ta koja ujedinjuje čitavu Crkvu u kojoj se održava prošnja, zagovor, zahvala i pohvala! Fra Šimunova molitva je bila težnja za svetošću kako bi se približio svome Bogu koji je jedini „tri puta svet”.
- Pokora
Fra Šimunova odluka na pokornički život izraz je njegove jake vjere i duhovnosti. Bio je uvjeren da pokornički život unosi red u svijet koji je bogomdan i svet. Pokornički živjeti nosi u sebi različite forme osobnoga trpljenja, koje fra Šimun svjesno prihvaća i time čini zadovoljštinu za svoje a i tuđe grijehe. Time, ovakav život i njegovi pokornički čini jačaju duh poniznosti, duh prave, istinske ljubavi prema Bogu i čovjeku.
Davne 1866. godine započet je postupak za fra Šimunovo proglašenje blaženim! Počeci toga postupka bili su žurni i nekako su davali nadu da će se to uskoro i dogoditi! Međutim, vremenski gledano, ubrzo je nastupio zastoj oko toga što je vidljivo i dan danas! Postupak je zbog nemarnosti fratara nekako zamro, da bi se, malim koracima, ponovno pokrenuo 2002. godine, u obliku slavljenja Šimunove subote u Dubravama.
| Molitva za proglašenje blaženim sluge Božjega fra Šimuna Oče sveti, po Isusu Kristu u Duhu Svetome ti sve ljude želiš privesti k svetosti. Fra Šimun je cijelim bićem težio za svetošću po djelima vjere, pokore i ljubavi. Crkva je dajući mu naslov sluge Božjega izrazila uvjerenje da je on na junačkom stupnju ostvario krepostan život. Smjerno molim tvoju očinsku dobrotu, udostoj se to i čudom potvrditi, pa da fra Šimun bude ubrojen u red blaženika i tako mi postane pouzdan uzor kršćanskog život i zagovornik kod tebe. To te molim po Kristu Gospodinu našemu. Amen. |
