Početna stranica » Sila ili strah

Sila ili strah

250 pregleda

U prethodnim brojevima revije, obrađujući kanone 1096-1100, govorilo se o različitim pomanjkanjima ženidbene privole (minimalno znanje odnosno neznanje, zabluda u osobi, zlonamjerna prijevara, zabluda o jednosti ili nerazrješivosti ili sakramentalnom dostojanstvu ženidbe, posebna zabluda) koja su u izravnom odnosu s razumom.

Sada se želi nešto više reći o različitim pomanjkanjima privole s obzirom na volju, a to su sila ili veliki strah o kojima se govori u kanonu 1103 ZKP-1983. Tu se izričito kaže da je nevaljana svaka ženidba sklopljena zbog sile ili velikog straha koji je zadan izvana, pa i nenamjerno, tako da je netko prisiljen izabrati ženidbu kako bi ga se oslobodio.

Da bi se lakše razumjela ova odredba potrebno ju je ispravno tumačiti te stoga u pravnoj analizi ovoga kanona nastojat će se ukratko obraditi svaki njezin pojam: sila ili veliki strah, izazvan izvana, makar nenamjerno i ženidba kao jedini izlaz da se osoba oslobodi straha.

Prisila ili fizička sila

Nužno je odmah istaknuti da je prisila nešto više od običnoga pomanjkanja privole jer ju doslovno poništava. A što je onda prisila? Prema stručnoj pravnoj literaturi prisila je primjena moći jednoga pojedinca ili skupine na drugoga pojedinca ili skupinu. Definira se i kao nasilno ostvarivanje moći protiv volje drugoga pojedinca ili skupine. Prisila se ne interpretira isto za aktivnoga i pasivnoga subjekta prisile. Aktivni subjekt prisile je sam vršitelj (onaj koji provodi prisilu), a pasivni subjekt je onaj nad kojim se vrši prisila (onaj koji osjeća posljedice prisile). Kanon 1103 izričito navodi da ženidba sklopljena pod prisilom, odnosno pod utjecajem fizičke ili apsolutne sile kojoj se pasivni subjekt nikako nije mogao oduprijeti nije valjana.

Nikako nije isto psihički i fizički zlostavljati, prijetiti zrelom muškarcu ili djevojci od 30 godina i od 18 godina života ili osobi psihičkoj stabilnoj i ranjivoj, depresivnoj i sl. U tom kontekstu, strah koji za neku osobu može biti mali, za drugu je recimo on velik

Riječ o nevaljanom pravnom činu (kan. 125 §1) koji je učinjen pod prisilom, tj. o ženidbi koja je lišena slobode jer je izvedena samo formalno izvana, bez unutarnje volje. Smatra se da nije ni sklopljena jer joj nedostaje privola. Da bi se uopće moglo govoriti o fizičkoj prisili i o ništavosti ženidbe, osim fizičke ili moralne sile na ženidbu, nužno je da i pasivni subjekt, nad kojim se sila vrši, ipak pruža neku vrstu otpora. Te tako i onda, kada se takvoj fizičkoj sili ne može ili nije moguće do kraja oduprijeti, moraju postojati dvije stvari: jasne naznake pokušaja otpora i da se unutarnjom voljom nikako ne pristaje na samu ženidbu. Jer ako osoba koja se prisiljava na brak, zauzme pasivni stav ne pružajući i ne pokazujući apsolutno nikakav stav protivljenja i otpora na prisilu (ako sam već prisiljen/a na brak, šta je tu je, nemam izbora) ne može se reći da se radi o prisili u pravom smislu koja bi činila ženidbu nevaljanom. Kako se navodi u jednom od komentara ovoga kanona, da bi se imao bilo kakav otpor dovoljno bi bilo da pasivni subjekt u najmanju ruku učini sljedeće: pokuša uvjeriti onoga tko vrši prisilu, da na ženidbu s njime ne može pristati iz objektivnih razloga; pokuša pobjeći od vlasti onoga tko vrši prisilu; obznani vlastitu prisilu široj javnosti; prijavi slučaj civilnoj ili crkvenoj vlasti i sl. (usp. V. Blažević).

Moralna prisila ili strah

Osim fizičke sile koja uključuje fizička sredstva kojima se netko prisiljava na izvršenje nekoga čina, postoji i moralna prisila ili strah koja uključuje moralna sredstva kojima se utječe na izvršenje nekoga čina. Moralni se utjecaj uglavnom sastoji u prijetnji velikim zlom. Takvim prijetnjama i psihološkim pritiscima postiže se kod pasivnoga subjekta stanje duševnoga nemira i straha koje ga sprječava da djeluje u potpunoj slobodi. Subjekt ipak nije u potpunosti lišen voljnih sposobnosti nego je njegova unutrašnja sloboda samo umanjena, a volja, da bi otklonila zlo koje prijeti, odlučuje se na neki čin koji inače ne bi učinila da dotično zlo nije prijetilo. Te tako strah po sebi ne određuje nevaljanost pravnoga čina, ali se pravni čin može poništiti sudskom presudom.
No, ipak kada se osoba odlučuje na ženidbu kako bi se oslobodila straha i prijetnji (različitih pogibelji i zala) i da bi ženidba bila nevaljana potrebno je da taj isti strah bude velik bilo apsolutno ili samo relativno te da je nanesen izvana. Kako razumjeti ovaj izraz veliki strah? Prema općem kanonskom mišljenju veliki strah je onaj koji nastaje kada veliko zlo ozbiljno prijeti, bez obzira da li je zlo za svakoga veliko, tj. apsolutno veliko, kao što je ubojstvo (prijetnja smrću samom subjektu ili ubojstvom njegovih dragih osoba), osakaćenje, izgon iz kuće, razbaštinjenje, zatvor i sl. ili je velik samo za onu osobu koja strah trpi zbog njezinih osobnih svojstava, dobi, spola, naravi, duševnoga i zdravstvenoga stanja, tj. relativno velik jer se valjanost ženidbe prosuđuje u nekom konkretnom slučaju. Nikako nije isto psihički i fizički zlostavljati, prijetiti zrelom muškarcu ili djevojci od 30 godina i od 18 godina života ili osobi psihičkoj stabilnoj i ranjivoj, depresivnoj i sl. U tom kontekstu, strah koji za neku osobu može biti mali, za drugu je recimo on velik te se stoga moraju uvijek uzeti u obzir sve objektivne i subjektivne okolnosti.

Drugi uvjet koji utječe na valjanost ženidbe, odnosno čini ženidbu nevaljanom jest da je veliki strah nanesen izvana od strane aktivnoga subjekta prisile koji može biti sam zaručnik, roditelji, rođaci ili druge osobe. Ovdje se ne uzima u obzir strah prouzrokovan nekim vanjskim događajem ili nutarnjim raspoloženjem stranke, koja strahuje pred bolešću, oskudicom, Božjim sudom i sl. Nadalje, kanon navodi da nije nužno da strah bude namjerno nanesen kako bi obvezao osobu na ženidbu, nego je dovoljno da objektivno postoje prijetnje. Ovdje se može navesti školski primjer osobe koja je prisiljena na udaju ili na ženidbu s drugom osobom s ciljem da bi se doslovno izvukla od stalnih prijetnji, zlostavljanja i ponižavanja od strane svojih roditelja. U tom slučaju ona prvotno želi pobjeći iz te situacije, a ženidba je tek sredstvo njezina bijega jer se u svojoj intimi protivi takvoj ženidbi.
I posljednji uvjet koji treba dokazati jest da je ženidba bila jedini mogući izlaz da bi se osoba oslobodila toga straha. Ovdje ponovno treba staviti naglasak na objektivne i subjektivne okolnosti, koje su pasivnoga subjekta dovele do određene odluke, odnosno ženidbe. Na temelju tih elemenata treba procijeniti je li dotična osoba imala u ženidbi jedini izlaz ili nije. Strah dakle mora biti stvarni razlog radi kojeg se zastrašena stranka odlučila na ženidbu, jer drugog načina nije imala da bi izbjegla prijeteće zlo.
Stoga je zadaća crkvenoga suda utvrditi je li neka ženidba ništavna, odnosno utvrditi je li postojao veliki strah nanesen izvana i je li osoba koja je bila podvrgnuta prijetnjama i strahu od velikoga zla uistinu izabrala ženidbu kako bi se oslobodila straha i pogibelji. Inače, ako postoji samo sumnja da je netko izabrao ženidbu zato što je bio na nju prisiljen zbog prisile ili straha kojega se nije mogao osloboditi na drugi način nego ženidbom, ili ako se ne može dokazati da je strah uistinu bio velik i da je nanesen izvana, u takvim situacijama ostaje na snazi pravna pretpostavka o valjanosti ženidbe (kan. 1060).