Dok su se jednom vraćali iz Rima, a što je moglo biti oko 1216. godine, Franjo Asiški je htio bratu Leonu, koji mu je bio čovjek od povjerenja, tajnik, pisar pa i ispovjednik, protumačiti u čemu se sastoji savršeno veselje. Htio ga je u evanđeoskom duhu poučiti da pronaći uski put i slijediti ga dok te ne povede u raj, ne predstavlja uživanje kako to zamišlja većina smrtnika. Sam Krist je rekao da uski put malo tko nalazi. Franjo je htio brata Leona poučiti i ohrabriti da su oni, odabravši evanđeoski način života, upravo na tom putu.
Cvjetići svetoga Franje
Prema nekim izvorima taj razgovor se odigrao na putu za Perugiu, dok drugi izvori svjedoče da je Franjo ovu prispodobu kazivao u pero bratu Leonu nedaleko od Sv. Marije Anđeoske (Porcijunkule). Ali to uopće nije važno. Važna je poruka. Obojica su na putu i jako gladni i izmoreni. Velika je hladnoća i obojica su već iscrpljeni i promrzli, osobito slabiji Franjo. U nastavku je tekst razgovoraiz Cvjetića svetoga Franje (8. poglavlje):
Jednoga zimskog dana išao je sveti Franjo s bratom Leonom iz Peruđe prema Svetoj Mariji Anđeoskoj. Obojica su se od velike hladnoće tresla. Sveti je Franjo razgovarao s bratom Leonom, koji je išao ispred njega, i rekao mu: „Brate Leone, kad bi Bog dao da Manja braća budu uzori svetosti i na duhovnu izgradnju cijelom svijetu, to ipak – zapiši i dobro zapamti! – ne bi bilo savršeno veselje.”
Hodajući dalje sa svojim drugom, sveti Franjo reče po drugi put: „Kad bi braća vraćala slijepcima vid, ozdravljala uzete, istjerivala đavle, vraćala gluhima sluh, hromima hod, nijemima glas, te kad bi uskrisivala i mrtve koji su već četiri dana ležali u grobu, zapamti, ni to ne bi bilo savršeno veselje.”
Idući tako dalje iza svog druga, sveti Franjo govoraše povišenim glasom: „O, brate Leone, kad bi manja braća govorila svim jezicima i posjedovala veliko znanje, te kad bi mogli prorokovati i očitovati ne samo buduće događaje nego također i tajne savjesti i duše, zapamti, ni to ne bi bilo savršeno veselje.”
Pošto su još malo dalje išli, sveti Franjo govoraše posve glasno: „Brate Leone, ovčice Božja! Kad bi manja braća govorila anđeoskim jezikom i kad bi poznavala tijek zvijezda i svojstva biljaka i kad bi otkrila sva bogatstva zemlje, te kad bi poznavala sve vlastitosti ptica i riba, ljudi i životinja, stabala i kamenja, korijenja i vode, zapamti, ni u tome ne bi bilo savršeno veselje.”
Tako su išli još neko vrijeme, a sveti Franjo, gotovo vičući, reče: „Brate Leone, kad bi manji brat znao tako dobro propovijedati da bi obratio sve nevjernike na vjeru Kristovu, zapamti, ni u tome ne bi bilo savršeno veselje.”
Dok su oni tako razgovarali i prevalili dvije milje, upita brat Leon svetog Franju s velikim čuđenjem: „Molim te, oče, u ime Božje, da mi kažeš u čemu se sastoji savršeno veselje?” Sveti Franjo mu odgovori:
„Kad bismo došli k Mariji Anđeoskoj mokri od kiše, promrzli od zime, uprljani blatom i skršeni glađu, te pokucali na samostanska vrata, i kad bi došao rasrđen vratar te upitao: ʻTko ste vi?’, a mi rekli: ʻDvojica vaše braće’, a on nam odvratio: ʻVi ne govorite istinu – naprotiv, vi ste lopovi koji varate svijet i otimate milostinju siromasima. Otiđite odavde, neću vam otvoriti vrata.’ I kad nas ne bi pustio unutra, nego nas ostavio da vani i dalje stojimo u noći, snijegu, hladnoći, kiši i gladi. Kad bismo mi tada bili sposobni svu ovu grdnju, tako veliku okrutnost i nemilosrdnost strpljivo podnijeti, i kad bismo bez uzrujavanja, smetenosti i prigovaranja ponizno i ljubazno mislili da nas onaj brat dobro pozna i da mu je Bog dao da nam tako govori, o brate Leone, zapamti, to bi bilo savršeno veselje.
I kad bismo ponovno kucali na vrata, a on rasrđen izašao te nas kao dosadne dangube, psujući nas i bijući napao: ʻGubite se, prosti razbojnici, odlazite u svratište, ovdje ne možete ni jesti ni noćiti.’ Kad bismo to podnijeli strpljivo i to smatrali velikom srećom, o brate Leone, to bi bilo savršeno veselje. A ako bi nakon toga, prisiljeni glađu, hladnoćom i noćnom tamom, još jače kucali zaklinjući vratara da nas za ljubav Božju pusti unutra, a kad bi on, još više razjaren, odgovorio: ʻRazbojnici i dosadni besposličari, dat ću vam što vas ide’, te izišao s velikim kvrgavim štapom, uhvatio nas za kapucu, bacio nas na zemlju, vukao po snijegu te nas naizmjence tukao batinom. Kad bismo mi to podnijeli strpljivo i s ljubavlju i pritom mislili na muke blagoslovljenoga Krista, u tome je savršeno veselje.
Sada, dragi brate, zapamti zaključak: najveći je dar i milost Duha Svetoga, koju daje Krist svojim prijateljima, da možemo sami sebe obuzdati i iz ljubavi prema Kristu dragovoljno podnositi nevolje, uvrede, pogrde te duševne i tjelesne neugodnosti. Mi se ne smijemo ovim darovima ponositi jer nisu naši, nego dolaze od Boga.
Zato govori apostol: Što imaš, a da nisi primio? A ako si primio, zašto se time hvališ, kao da je tvoje (1 Kor 4,7)? Mi se možemo hvaliti samo križem nevolja i patnja, kao što kaže apostol: Neću se hvaliti ničim, osim križem našega Gospodina Isusa Krista (Gal 6,14).”
Na hvalu i slavu Isusa Krista i siromaška Franje! Amen.
Ljubav koja sve podnosi i prašta
Franjo je u ovom razgovoru bio nadahnut govorom sv. Pavla o ljubavi koja sve podnosi i prašta. Franjo je dobro shvatio Krista i njegovu milosrdnu i praštajuću ljubav prema svakom čovjeku, pa i neprijatelju. Poput Krista i Franjo zna da osveta i uzvraćanje zlom na zlo samo šire spiralu zla. Ali kad oprostiš i ne uzvratiš zlom na zlo, tada se ta spirala zla prekida a kraljevstvo Božje se širi na zemlji. Poziva brata Leona da bude strpljiv, da hrabro podnose sve nevolje koje će ga snaći u životu, posebno nakon smrti Franje. To je taj uski put o kojem Krist govori: pobijediti sebe, svoj egoizam za ljubav Kristovu, sve nevolje podnijeti i prihvatiti svakodnevni križ. Jedino tako otvorit će se blažena vječnost.
Važno je napomenuti da je taj razgovor nastao u vrijeme velike ekspanzije franjevačkoga reda koji je već u vrijeme kapitula u Asizu 1221. godine brojio između tri i pet tisuća članova. Ubrzo nakon toga postao je najveći Red na svijetu. U Red su ušli mnogi učeni ljudi, profesori, ljudi iz zemalja širom Europe, a mnogi od njih nisu ni osobno poznavali Franju. Unatoč tolikom širenju i uspjehu prvoga franjevačkog bratstva, Franjo se oslobodio logike natjecanja i pritiska uspjeha pod svaku cijenu. On je postao brat svakom čovjeku, čak i razbojnicima i „neprijateljima”. Novi način života kao manjega brata uči ga da ne susreće nijednoga čovjeka gledajući ga s visoka i da se ne stavlja iznad bilo koga. Čak i u razdoblju krize zbog rasta svoga Reda, tijekom kojega i sam doživljava odbacivanje, njegova ljubav prema onima koji su braća i sestre pokazuje svoju snagu. Uzor je ljudskost Isusa Krista koji svoga izdajnika i dalje naziva prijateljem i na križu moli za svoje mučitelje, jer vjeruje u njih.
Upravo ova osjetljivost gledanja drugih kao braće i sestara, koja ne jenjava ni u najtežoj kušnji, razlog je autentične radosti i put je do ostvarenja čovjeka kao slike Božje ovdje na zemlji. O tom Franjo govori u svojoj Opomeni broj XV: „Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati (Mt 5,9). Pravi su mirotvorci oni koji, uza sve što na ovomu svijetu pretrpe, radi ljubavi prema Gospodinu našemu Isusu Kristu čuvaju mir u duši i u tijelu.” A to isto veliča u Pjesmi brata Sunca: „Hvaljen budi, moj Gospodine, za one što opraštaju rad ljubavi Tvoje i podnose bolest i nevolju. Blago onima koji ih podnesu mirno jer ćeš ih Ti, Svevišnji, okruniti.”
Savršeno veselje je prihvatiti križ Gospodinov.
