Početna stranica » Samostan svete Marije u Olovu

Samostan svete Marije u Olovu

317 pregleda

Olovsko proštenište sv. Marije leži već gotovo tri stoljeća u ruševinama. Nova crkva što je na njegovu mjestu podignuta prije pedesetak godina, tek je blago sjećanje na staru slavu Olova i njegova samostana. Koje godine je bio podignut taj samostan, teško je reći, zna se samo da se 1375. godine Olovo navodi kao samostan Bosanske kustodije s još dva: Kraljevom Sutjeskom (Curia Bani) i Visokim (Sancti Nicolai de Mile). Svi drugi samostani u užoj Bosni (Kreševo, Deževice, Fojnica i Konjic) bit će osnovani koju godinu kasnije.

Samostan sv. Marije u Olovu nije bio odviše velik, ali znamenit jest. Bio je podignut visoko na stijenama ispod starog grada i karavanskoga puta čiji se ostaci i danas još dobro vide na potezu prema Nišićima. Raspoloživi prostor bio je vrlo malen, pa tako ni crkva-proštenište nije bila velika. Za razliku od drugih crkava ona je bila šira nego duža. Budući da je u srednjem vijeku važilo kao obavezno pravilo da se oltarski prostor okrene prema istoku, olovska crkva je zbog tjesnaca imala ulaz sa sjeverne strane, budući da se samo na taj način moglo prići iz naselja. Nasuprot ulazu bila je u zidu niša u kojoj je stajala čudotvorna ikona Bogorodice, a uz istočni bočni zid bio je prigrađen kor za zajedničku molitvu samostanske braće, i oltar. Sav prostor kora bio je ispunjen grobnicama za polaganje preminulih fratara. nije, međutim, poznato da li je u lađi vršen ukop olovskih građana, kako je to svugdje bio običaj. Naime, stara podnica crkve nalazi se danas gotovo dva metra duboko pod zemljom, pa je malo izgleda da je iskopavanje ruševina, što je bilo poduzeto prije stotinu godina, provedeno na cijelom prostoru. Zna se samo da su grobnice u svetištu (koru) bile potpuno istražene, a među njima se nalazio i grob fra Matije Divkovića, oca bosansko-hercegovačke književnosti. Povijest olovskog samostana zabilježena je u mnogo dokumenata. njegovo sjajno doba pada u XV. stoljeće kada je ondje u podgrađu bila brojna kolonija Dubrovčana, darežljivih prema Gospi. Olovska sakristija bila je bogato opremljena zlatom, srebrom, brokatnim tkaninama, knjigama i slikama.

Sa propadanjem Turskog carstva, poslije poraza kod Siska 1594. godine, samostan je počeo siromašiti tako da je 1681. godine morao založiti dio svog inventara kod bogatih ljudi u Anconi, budući da nije više imao dovoljno sredstava za opstanak. U popisu primopredaje tom prilikom se spominje, osim skupocjenog tekstila, još i 14 kaleža, 11 patena, 1 monstranca, 24 krune, 8 križeva i 4 svijećnjaka – sve od srebra, a većina pozlaćena. Nakon što je dug bio podmiren milodarima dobrih ljudi u svijetu, blago je povraćeno u Olovo. No, 19. travnja 1690. samostan se ponovno zadužuje i deponira dio svoje imovine u Dubrovniku. Bilo je tu preko 11 oka teškoga srebra, samih kruna, a osim toga još i 10 kaleža, pa monstranci u ukupnoj težini od 6 oka te još tri križa i dva velika misala okovana srebrom. S koliko brige i zbunjenosti su se olovski fratri morali opraštati od ovog kulturnog blaga! S pravom, jer dug nije nikada bio podmiren a blago nikada povraćeno u stari zavičaj. Samostan je, naime, 1704. godine zapaljeni pretvoren u prah i pepeo.

Svjedoci kažu da je slika čudotvorne Gospe tom prilikom bila neoštećena uznesena na Nebo.