349
Cijelu noć slušam rosopad zvijezda,
a usnuti ne mogu.
Prstima se igram s obrisom propupale platane.
Usne mi ljube kamen, zora će;
spavaju šturci,
a ja ne znam sanjam li
ili to samo tvoje tijelo
njiše vjetar.
Tisuće pitanja šeta pred mojim očima,
u ovaj smiren čas,
a ni na jedno nema odgovora;
nemirna je samo duša,
i dalje pita.
(Ivan Kramar)
