Čudili smo se kiši od koje smo rasli, udarali u prepreke i nastavljali put, mijenjali se kako su drugi utjecali u nas i na nas. Naš put nas je oblikovao, tekli smo dalje sa sjećanjem na svoj tok, u mirnoj ravnici pamtili smo planine i šume i pogledavali dalje, nagađajući svoj kraj.
E, pa nema kraja, kaže američki glazbenik Stevie Wonder u svojoj pjesmi nazvanoj jednostavno Sloboda. Rijeka našega života utječe u vječnost i, još više, ona kroz tu vječnost nastavlja slobodno ploviti, uronjena u nju, ali i nepomiješana s njom. Život nema kraja u toj vječnosti koju se može nazvati samo Bogom, a nema kraja jer nema težine – lakoća daje slobodu rijeci života. Jer ta rijeka ne pada, za nju ne vrijede više zakoni sile teže.
Pad je ono što upravlja našim životom, pad Adama i Eve kada su se odrekli popodnevnoga lahora u Edenskom vrtu i bili izbačeni goli u pustinju, tek s toliko odjeće da se ne srame svojih tijela. Rijeka nije nikad slobodna na ovom svijetu jer uvijek teče prema dolje, kamo je vuče grijeh od pamtivijeka.
Mutna bara
Ali što ako naš život nije brza, velika i moćna rijeka, nego mala, jadna, ustajala bara, kako je to pesimistično opisao njemački filozof Arthur Schopenhauer. Bara misli kako bi mogla, poput olujnoga mora, zapljuskivati svijet velikim valovima; kao rijeka mogla bi brzati nizbrdo, rušeći pred sobom sve zapreke; mogla bi se kao vodopad stropoštati, pjeniti i klokotati; mogla bi se kao vodoskok vinuti u zrak, slobodna kao zraka svjetla; mogla bi ispariti i nestati, i pretvoriti se u nebeski oblak… Ali bara ništa od toga ne čini, nego ostaje bara.
Koliko sam puta trebao nešto reći, ali nisam; učiniti, ali sam odustao; krenuti, ali sam se pokolebao. Sve te neizrečene riječi trunu u nama, svi nas ti neprohodani putovi truju, taloži se mulj oklijevanja – i zbog toga naš život često nije ništa drugo nego bara, zbog svega onoga što smo mogli, ali nismo.
Ali čak i da sam sve to poduzeo, ili barem nešto od toga, možda me ni to ne bi oslobodilo. Jer mnoge su maske na raspolaganju, mnoge uloge koje možemo preuzeti i u svima njima možemo vidjeti djelić sebe, jer u rijeci koja smo mi ima mnogo kapljica i svaka ta kapljica može postati nova rijeka – ali treba se držati one prve kapljice, treba se stalno vraćati na čisti izvor, treba poći protiv struje da bi se našla ona kap koja je izišla iz Božje misli, jer je samo u njoj sadržan tok do vječnosti. Jer sam ja samo u Božjoj volji.
Signal za slijepe
Svakom je danu dosta njegove brige, ali mi se od brige ne možemo odvojiti, gomilamo je kao neko dragocjeno blago, kao što rijeka valja mrtve trupce.
Kako je moja rijeka često uzburkana i mutna! Kako njome zavladaju virovi što uvlače u sebe svu ljubav i naklonost drugih ljudi! To se događa kada prestanem teći, kada se prepuštam nostalgiji i tuzi, kada razmišljam kako bi bilo lijepo imati prijatelja, ali nigdje ga ne nalazim. I noću me moje srce opominje, kako kaže psalmist, dok ležim budan, zureći u strop, a na semaforu, na raskršću blizu moga stana, signal za slijepe odjekuje kroz pusto križanje.
Kako je moja rijeka često uzburkana i mutna! Kako njome zavladaju virovi što uvlače u sebe svu ljubav i naklonost drugih ljudi! To se događa kada prestanem teći, kada se prepuštam nostalgiji i tuzi, kada razmišljam kako bi bilo lijepo imati prijatelja, ali nigdje ga ne nalazim.
E, to sam ja – slijep s tuđim svjetlom koje ne samo da mi ništa ne obasjava nego ne znam ni je li gori. Ležim kao Lazar u grobu. Zaboravljam da je svakom danu dovoljno njegove brige. „Dođite k meni, umorni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti”, pisalo je na svodu crkve u koju je odlazila moja baka. Moj je teret beskrajno težak, kako Isus može reći da je njegov jaram sladak i breme lagano?
Mogli su biti slobodni
Kada otvorim hladnjak, otkrijem da nema ničega; baterija na mobitelu pokazuje samo pet posto; mačka dolazi za mnom u kuhinju, gladna je; pali se lampica za rezervoar u automobilu; bankovni račun je u minusu. I ja sam u minusu. Jer rijeka je izgubila dodir sa svojim izvorom. I zato sam rob vremena. Ali vremena ima još samo malo i vremena uskoro uopće neće biti.
Charles Bukowski rekao je pak ovo: „Svi su mi se smijali jer sam drukčiji. A ja sam im se smijao jer su svi isti.” Ni Isusu nije bilo dovoljno da ide drugim putem, on je otišao suprotnim putem. I izišao iz vremena u vječnost.
Istina je da ne znamo ništa o budućnosti. Planiramo, ali ne možemo predvidjeti, pa onda mislimo da će budućnost biti slična prošlosti. Ako je bilo vruće dosad, bit će i ubuduće; ako padaju kiše, stalno će padati; ako su se civilizacije sukobljavale do sada, uvijek će se sukobljavati.
Isus nije nikome dao da bude zarobljenik prošlosti i sve s kojima je razgovarao poticao je da promijene život.
Žena uz zdenac mijenjala je muškarce jednoga za drugim i mislila je da će tako nastaviti, ali Isus joj je rekao da ne mora biti tako. Može biti slobodna.
Zakej je gomilao bogatstvo zbog kojega ga nitko nije volio, ali Isus mu je rekao da to ne mora tako biti i ubuduće. Može biti slobodan.
Mudroga rabina Isus je šokirao kad mu je rekao da se mora ponovno roditi, jer je ovaj mislio da je to obavio jednom za svagda. Može biti slobodan.
Petar je lovio ribe kao i uvijek, Pavao je progonio ljude kao i uvijek, Matej je zgrtao novac kao i uvijek, slijepac je prosio kao i uvijek, Lazar je umro kao što su ljudi oduvijek umirali – i onda se prošlost izvrnula i pretvorila u nezamislivu budućnost. Mogli su biti slobodni.
Budućnost je uvijek nezamisliva. Tko ponavlja prošlost, mrtav je. Samo oni koji iznenade i sebe i druge živi su. I slobodni.
Rijeka uvijek može poteći.
