Početna stranica » Rekoše da ovo priča je ljubavna

Rekoše da ovo priča je ljubavna

367 pregleda

Gledam tamo, na spoju neba i mora, zalazak sunca. Čujem galebove i odlazak ribara. Osjetih toplinu oko srca, šum vjetra i udaranje valova o pučinu. Na klupici, uz more prvoj, sjede oni, Tin i Eva. Samo slušah, potajno i uplovih sa starom barkom u životno more, koje ponekad poslije gomilu plima i koju oseku izazove.

Bijahu zajedno od dječjih klupa, od prvih slova i kosih crta. Učiše zajedno prve pjesmice i priče, dane u godini i što pokazuju kazaljke sata. Rastoše, volješe, prijateljstvo sagradiše. Nakon godina kad ručice malene bijahu, dođe i vrijeme kad se čvrsto sastaviše. Srce kuca brzo, dlanovi se znoje, oči trepere. Rekoše da to se zove zaljubljenost. Od malih ljudi, postadoše veliki i iskreno zaljubljeni. Obožavali su šetnje uz more, druženje i razgovor. Planirali su brak, obitelj i malu kamenu kućicu uz more. Osmijeh im bijaše glavna karakteristika, a čisto srce način života.

Međutim, dolazi trenutak kad se ispisuje neka nova stranica njihove životne knjige. Radnja postaje ubrzana, mijenjaju se likovi i tematika. Tin odluči otputovati. Sam, kaže tako je najbolje. Putuje za boljim životom. Eva ostaje slomljena, što od tuge, što od razočaranja. Postaje ranjiva, bolna. Postaje neutješna i izgubljena. Recimo to tako, da na svom životnom moru, više nema pučine, ni čvrstog tla. Nema svog Tina. Pokušavala je od komadića svoga bića stvarati mozaik, ali jednostavno nije išlo. Bijaše joj nejasno kako je moguće samo tako otići. Snovi, maštanja, budućnost? „Gdje su nestali?“, znala se upitati Eva. Od Tina bi dobila koje šturo napisano pismo, od kojeg joj duši bijaše samo teže.

Prolaze dani, Eva je i dalje na svojoj klupici. Osluškuje šum mora, zvuke galebova i gleda zalaske sunca. Ali, nešto nedostaje. Misli se granaju, rastu i postaju sve teže, ali srce bijaše prazno. U njemu je samo bol, kojeg bijaše puno.Tin najprije uvjeren u ispravnost učinjenog, bijaše mišljenja da nije dobro toliko se za nekog vezati. Smatrao je da se ljubav mora potisnuti, jer kako se posvetiti karijeri, poslu i uspjehu? Dok Eva vene, zapravo vene i Tin, jer opet nešto mu nedostaje. Nedostaje podrška, vjetar u leđa. Nedostaje sreća, razumijevanje i ushićenost drugoga zbog ostvarenog uspjeha. Sad ima uspjeh i posao. Ali, i njemu su misli razgranate i postaju sve teže. ˝Što sam to učinio?˝, zapita se Tin. Dok mu tužne kapljice padaše na tek započeto pismo, dok mu ruka drhti, a glas izbacuje pokoji slog, stane glasno plakati. Poput malog djeteta. Reče „treba mi ona˝.

Eva se i dalje, uz svoje obaveze i posao, svakodnevno vraća klupi uz obalu. Zna reći da tu bar ima uspomene, tu negdje ispod kamenčića zna pronaći konac i iglu i zakrpati svoje srce. Često gleda i zvijezde, one s najjačim sjajem, kaže pokazati će joj pute za korake hrabre, korake za dalje.

Tin na drugoj strani. Sprema svoje putne torbe. Čekaj, sad mi više ništa nije jasno. Gdje ovaj mladić putuje? Shvatio je da bez njegove jedine ljubavi, život jednostavno nema smisla i jedino što mu smisao može dati je upravo ona, Eva.

Eto ga, ponovo staje na kamenito tlo. Valovi su večeras toliko jaki da zapljuskuju obližnju klupu. Na klupi uz obalu sjedi, pogodite tko, Eva. Ovoga puta gleda zvijezde, svoje vodilje. Netko je tapše po ramenu. Zatitra joj srce, zadrhti glas, povika ˝T i n˝… Oboje su počeli plakati, glasno, kao onda kad nisu znali redoslijed stihova pjesmice ili kad su kasnili na prvi sat. Zagrljaj im bijaše jak, trajao je, čini mi se, satima.

Tin reče: ˝Ne znam što mi bi, bez tebe ja nisam ja. Sve je bez tebe izgubilo smisao. I… pogriješio sam.˝ Eva shrvana od tuge povika: ˝Ali, moje srce je bolno, usamljeno i nažalost prepolovljeno… Kako dalje?˝ Na trenutak nastade muk. Čuje se samo onaj galeb i valova šum. Izgleda da su skupa, zaliječili bol.

Prođoh pored sad već stare, ohrdane klupe uz obalu. Ja, nevidljivi putnik, vješt u opažanju i prikupljanju priča… Čekaj, tamo dolje gdje su kamenčići vidim dvoje djece. Ajme, što su divni. Tu su Eva i Tin, smiju se i vesele. Eva u jednom trenutku zove Kristinu i Sebastijana, kaže vrijeme je za poći kući. Gledam kako ono dvoje vesele dječice trče mami i tati u zagrljaj. Izgleda da je ljubav bila jača od ponosa. Ljubav je opet pobijedila.

Dragi moj čitatelju! Na trenutak mi dođe misao i za trenutak je prenesoh na papir. Ne poznajem ni Evu ni Tina, a ni Kristinu ni Sebastijana. Poznajem samo čvrstu emociju i iskrenu ljubav, koju danas primjećujem sve manje. Sve će doći i sve ćemo ostvariti, ali čuvajte svoje najveće životne oslonce. Širite i učvršćujte ljubav. Neka vam temelji za sva djela budu ljubav, dobrota i plemenitost. Neka na tim čvrstim temeljima obitavaju katovi vaših uspjeha, obitelji i karijere.

Srdačno vas pozdravlja jedna mala duša u moru drugih duša, koja vješto opaža i opaženo na papir stavlja. Ti koji ovo čitaš, dopusti sebi biti još jedna ovakva duša koja plovi na moru života.

Karla Kevo

Ključne riječi: Karla kevopriča