Početna stranica » Diderotova Redovnica

Diderotova Redovnica

363 pregleda

Tema prisilnoga ženskog monaštva provlači se literarno od 15. do 18. stoljeća. Kad se kaže prisilni, onda se pod tim podrazumijeva i onaj iz vanjske prisile (npr. od roditelja i rodbine) i onaj iz nutarnje (npr. iz nemogućnosti samoodređenja ili iz želje da se izbjegne prisilni brak)

Danas Terezija Avilska slovi za jednu od najvećih svetica Katoličke Crkve, a njezina djela za klasike kršćanske meditacije. Papa Pavao VI. joj je 1970. godine kao prvoj ženi u povijesti Crkve dodijelio počasnu titulu „doctor Ecclesiae” – naučiteljica Crkve. No, za mnoge suvremenike je španjolska karmelićanka slovila kao „loca” – luđakinja. Na uglednome Sveučilištu u Salamanci u njezino vrijeme poučavao je dominikanac Domingo de Soto. Europom se širila tzv. „nordijska hereza” (protestantizam) koja je tvrdila kako svi kršteni imaju udjela u Isusovoj svećeničkoj službi i odbacuje sakrament ređenja. Domingo de Soto reagira i podcrtava: „Od svih crkvenih službi imaju biti isključene žene, hermafroditi, koji su više žensko nego muško, bogalji, nakarade i duševni bolesnici.” Ignacije Loyolski u svojim duhovnim spisima tvrdi: „Đavao se ponaša kao žensko.”

I upravo u takvoj klimi pojavljuje se jedan krajnje neobičan ženski lik: karmelićanka, sestra Terezija Avilska. „Kada samo pomislim da sam rođena kao žensko, odmah se osjetim kao oduzeta”, piše u svojoj autobiografiji. Nikada se nije mogla sprijateljiti s mišlju o udaji: „Nikada mi nije pošlo za rukom svoj razum podčiniti nekome kome on nedostaje. Koje li milosti kada Bog ženu poštedi tiranije muža! Nerijetko biva da joj on uništi tijelo. A nekada čak i dušu.”

Bijeg u samostan

Poput Vinka Paulskoga nekoliko desetljeća poslije i Terezija Avilska odlučuje se za duhovno zvanje iz vrlo suspektnih razloga. Vinko Paulski je iz pogrješnih motiva postao svećenik, naime kako bi umakao siromaštvu, ali je ostao iz ispravnih. Avilska otvoreno priznaje: „Nisam postala časnom sestrom toliko iz ljubavi prema Bogu koliko iz straha da budem neslobodna” (u braku). Nisu svi sveci započeli dobro u duhovnome zvanju, ali su dobro dovršili. Kod mnogih duhovnih zvanja današnjice je obrnuto: iz dobrih motiva su zakoračili na put duhovnoga zvanja, ali su iz pogrješnih ostali. Stoga je u pravu jedan svećenik koji je rekao da postoje dva načina kako iznevjeriti duhovno zvanje: jedan tako što se napusti, drugi tako što se ostane.

Terezija je imala sedmoricu braće i sva su otišla za Kristoforom Kolumbom u avanturu otkrića Novoga svijeta. Ali, naravi svake avanture svojstveno je da sa sobom nosi rizik, da se može prometnuti u posrnuće. Terezija je žena i kao ženi su joj zatvoreni putovi avantura kojima su krenuli muškarci onoga vremena ploveći nepoznatim oceanima i otkrivajući nove, do tada nepoznate, zemlje, religije i narode. Preostaje joj jedino jedna druga velika, slobodno se može reći i veća avantura od bilo koje izvanjske, a to je put otkrića čovjekove nutrine – avantura pronalaska svoje vlastite duše kroz meditaciju. No, do tamo je put duži i opasniji nego preko ijednoga svjetskog mora.

U trideset osmoj godini života Terezija shvaća da je njezin odlazak u samostan zapravo bio bijeg, kako je uostalom bio slučaj i s bezbrojnim redovnicama onoga vremena. Samostan Utjelovljenja u kojemu je ona boravila bio je prepun djevojaka iz „dobrih kuća” koje nisu mogle naći muža. Većina muškaraca sposobnih za ženidbu otišla je za Ameriku, velik broj ih se nikada nije vratio. Od preostalih muškaraca u Španjolskoj svaki je četvrti bio svećenik ili redovnik. Terezijina kriza nastupa kada shvaća da je njezin dotadašnji boravak u samostanu bio bijeg od društva i njegovih konvencija u „semiautonomni prostor” (Electa Arenal).

Redovnički Pakao

Mnogi samostani krcati časnim sestrama ustvari nisu bili ništa drugo doli ono što će venecijanska benediktinka i „protofeministkinja” (Meredith Kennedy Ray) Arcangela Tarabotti iz 17. stoljeća nazvati „inferno monacale” („monaški pakao”). Ženski samostani su većinom bili, Terezija je to u razdoblju svojih nutarnjih previranja jasno shvatila, čudovišni pogoni intriga, zavisti, kavgi i trača. „I tako sam”, piše ona, „živjela dugi niz godina.” Od toga prosvjetljenja Terezija osvaja prostor nutarnje slobode meditacijom i obraćenjem, a ujedno i vanjske osnivanjem novih, reformiranih samostana.

Tema prisilnoga ženskog monaštva provlači se literarno od 15. do 18. stoljeća. Kad se kaže prisilni, onda se pod tim podrazumijeva i onaj iz vanjske prisile (npr. od roditelja i rodbine) i onaj iz nutarnje (npr. iz nemogućnosti samoodređenja ili iz želje da se izbjegne prisilni brak). Ta tema ulazi u tzv. querelle de femmes (žensko pitanje) koje traje do dana današnjega u mnogovrsnim emancipacijsko-feminističkim raspravama. Ono što rijetki, međutim, znaju je da se pitanje emancipacije žena i borba za nju prije ikakvih suvremenih rasprava o njoj i političkih agendi nekoliko stoljeća raspravljalo upravo u ženskim samostanima. Posljednji literarni monument vrijedan pozornosti na tu temu nalazimo kod jednoga od preteča Francuske revolucije, enciklopedista Denisa Diderota u njegovu manje poznatu djelu Redovnica.

Diderot nije jednostavan autor. Njegova viševolumna Enciklopedija slovila je u svoje vrijeme kao „Biblija prosvijećenoga mišljenja”. Kao filozof stvorio je u D’Alambertovu snu dosta originalno djelo filozofske fantazije. Bio je dramaturg i dramaturški teoretičar. Iako mu se nikada nije pridalo dovoljno književne pozornosti, njegov epistolarni roman Redovnica ipak zauzima posebno mjesto.

Jansenizam u samostanima

Kao gotovo u većini njegovih djela, tako se i u Redovnici radi o stvarnim događajima koje on majstorski književno obrađuje. Roman govori o slučaju jedne redovnice iz nekoga samostana u Longchampu koju su njezini roditelji prisilno poslali u samostan, a koja je 1757. godine pokušala sudskim putem izići iz njega i napustiti redovnički život. Svi pokušaji nesretne redovnice da napusti samostanski život naišli su na veliki otpor njezinih roditelja i klera koji su nesretnu žrtvu uspjeli gotovo do smrti zlostavljati pokorničkim načinom života. Unatoč pokušaju da se sve zataška, ponešto od sudskoga postupka ipak je iscurilo u javnost pa su dobronamjerne osobe pokušale pomoći redovnici da se izvuče van. Malo je nedostajalo da pothvat ostane uzaludan te nesretnica ostane u rukama klera i redovničkih poglavara koji su umalo „ad maiorem Dei gloriam” uništili jedan mladi život.

Diderot je roman sastavio u obliku fiktivnih memoara svoje mlađe sestre koja je, protivno savjetu roditelja, otišla u samostan i umrla u stanju religiozne manije. Iako je Diderot bio ateist, nije bio prozelitski i militantni tip ateista te je na mnoge aspekte religije gledao s određenom simpatijom. Nije, međutim, mogao nikako probaviti samostanski i redovnički oblik života. Žrtvovanje vlastite slobode, bezrezervno podčinjavanje redovničkim poglavarima uime posluha, odricanje od potrebe za ljubavlju i nježnošću, za brakom i prokreacijom, smatrao je protivnim dostojanstvu ljudske osobe. Osobito su mu odvratne bile prakse mrtvljenja koje su se katoličkim samostanima Francuske 17. i 18. stoljeća proširile pod utjecajem zlokobnoga jansenizma koji je zagovarao krajnji moralni rigorizam. Diderot piše: „Koji glasovi! Koji krikovi! Koja stenjanja! Tko je zatvorio sva ta izmučena tijela u te zatvorske ćelije? Kakve su zločine ti siromašni bijednici počinili? Neki si lupaju prsa kamenjem; drugi si zabadaju željezne kuke; svi se za nešto kaju, nose bol na duši i smrt u svojim očima. Tko ih je osudio na takve i tolike muke? Bog kojega su uvrijedili? Kakav bi to imao biti Bog? Bog pun dobrote? Zar bi Bog pun dobrote nalazio zadovoljstvo u tome da se drugi kupaju u suzama?” (Memoirs of a nun wit an Introduction from Philip Nicholas Furbank).

Diderotova Redovnica je i danas vrijedna čitanja i književne analize. Možda baš posebno danas kada Crkvu potresaju toliki slučajevi zlostavljanja. O zlostavljanju redovnica od klera ili redovničkih poglavarica jako se malo pisalo i govorilo. O tome koliko je u umovima duhovnih osoba, osobito redovničkih poglavara, još uvijek podsvjesnoga jansenizma koji navodi na to da se druge muči i zlostavlja „ad maiorem Dei gloriam”, vrijedilo bi govoriti. Diderotova Redovnica možda bar nekomu otvori oči.


Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!