U najstarijoj franjevačkoj provinciji u našim krajevima, Slavonskoj provinciji, koja je 1393. godine promijenila naziv u Dalmatinska provincija sv. Jeronima, nastala je 1447. godine nova opservantska vikarija sv. Jeronima. Toj su vikariji pridruženi i samostani Bosanske vikarije u tim krajevima. Nešto kasnije 1465. osnovana je i opservantska Dubrovačka vikarija kojoj su, također, priključeni samostani Bosanske vikarije koji su bili na teritoriju Dubrovačke Republike. Dalmatinska provincija sv. Jeronima ostala je kao jedina konventualska provincija na našim prostorima sve do danas pod nazivom Provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca sa sjedištem na Svetom Duhu u Zagrebu.
Opservantski ogranak u franjevačkom redu pod nazivom kapucini odvojio se u poseban Red manje braće kapucina 1619. godine. Kapucini su početkom 17. stoljeća došli u Hrvatsku i uspješno djeluju sve do danas u Provinciji sv. Leopolda Mandića franjevaca kapucina sa sjedištem u Zagrebu (Dubrava).
Opservantska Bosanska vikarija 1514. godine u BiH podijelila se na dvije: Bosnu Hrvatsku pod katoličkim vladarima i Bosnu Srebrenu pod Osmanlijama. Papa Leon X. proglasio je 1517. godine sve opservantske vikarije provincijama. Tako su dotadašnje vikarije: Dalmatinska, Dubrovačka i dvije u BiH postale provincijama. Dalmatinska i Dubrovačka provincija ujedinile su se 1889. godine u jednu pod nazivom Franjevačka provincija sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri sa sjedištem u Zadru. Tako je i danas. Proteže se uz Jadran i na otocima od Rovinja do Kotora i djeluje na području 10 biskupija.
Opservanti u kontinentalnoj Hrvatskoj
Na teritoriju današnje Hrvatske djelovale su dvije franjevačke provincije još od ranoga 13. stoljeća. Bile su to Slavonska provincija sv. Serafina i Ugarska provincija koja se od 1523. godine naziva Provincija sv. Marije. Njihove granice poklapale su se s granicama Kaločke i Splitske nadbiskupije. Južno od planine Gvozda prostirala se Slavonska, a sjeverno Ugarska provincija. Prema tome, Zagreb, Slavonija i Srijem pripadali su Ugarskoj provinciji. Pojavom opservantizma Slavonska provincija ostaje konventualska, a Ugarska sv. Marije djelovanjem Ivana Kapistranskoga prihvaća reforme pa se i nazivala Ugarska provincija reformiranih konventualaca. Ona se podjelom Reda 1517. godine priključila opservantima. Bosanska je vikarija djelovala također u Prekosavlju sve do 1447. kada se od nje odijelila Ugarska vikarija, kasnija opservantska Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja. Obuhvaćala je samostane sjeverno od Save.
U 15. i 16. stoljeću franjevci Bosne Srebrene za Osmanlijama ponovno dolaze u mletačku Dalmaciju, Slavoniju, Srijem i južnu Ugarsku. Pružali su dušobrižničke usluge preostalim katolicima i onima koje su sa sobom doveli. Kada su ti krajevi u Bečkom ratu oslobođeni od Osmanlija, bosanski franjevci ostaju i dalje u istim samostanima i župama na službu vjernicima pod kršćanskim vladarima. Tako rasprostranjena Bosna Srebrena ostaje u Dalmaciji i Prekosavlju sve do podjele Provincije 1735. godine na provinciju Bosnu Srebrenu i sv. Kaja u Dalmaciji, te 1757. godine na provinciju Bosnu Srebrenu na teritoriju BiH i sv. Ivana Kapistrana na teritoriju Slavonije, Srijema i Ugarske.
Vikarija Bosna Hrvatska imala je 17 samostana na teritoriju Hrvatske i 14 u Bosni. Osmanlije su joj porušile sve samostane osim u Trsatu i Senju. Franjevci te provincije podigli su nove samostane u Hrvatskoj, dobili neke u Istri i Sloveniji. Svojom aktivnošću obnovili su franjevački život i djelovanje na području zapadne Hrvatske, austrijske Istre i Kranjske. Provincija Bosna Hrvatska 1660. godine imala je devet samostana na hrvatskom i pet na slovenskom teritoriju. Promijenila je 1688. godine i naziv u Provincija sv. Mihovila u Kranjskoj, a 1708. godine u Hrvatsko-kranjska provincija sv. Križa. Uglavnom pod tim nazivom ostaje do 1900.
Razgraničenje provincija 1900.
Poslije poraza hrvatske i ugarske vojske 1526. godine kraj Mohača, pod osmanlijsku vlast pale su Slavonija i veliki dio Hrvatske. Ugarska provincija sv. Marije skoro je nestala na području Hrvatske. Samostan u Zagrebu preuzela je Bosna Hrvatska. Međutim, u 17. stoljeću obnavlja se provincija sv. Marije pa je u svom hrvatskom dijelu imala osam samostana. Nezadovoljni neprirodnom vezom, hrvatski se franjevci odvajaju od mađarskih 1655. godine u samostalnu Kustodiju sv. Ladislava. Kustodija je 1661. godine proglašena provincijom. Godine 1700. izvršeno je razgraničenje između provincija sv. Ladislava i Bosne Srebrene.
Na istom teritoriju djelovale su, dakle, tri provincije: sv. Ivana Kapistrana, sv. Ladislava i Hrvatsko-kranjska sv. Križa. Sve tri provincije doživjele su teške udarce od apsolutističkoga režima cara Josipa, ali i od nacionalne heterogenosti. Papa Leon XIII. ujedinio je sve ogranke opservanata i odobrio nove konstitucije koje su trebale pridonijeti boljem načinu franjevačkoga života. U istu tu svrhu provincijal provincije sv. Ladislava Vendelin Vošnjak zamolio je generalnoga ministra Alojzija Laurea da provede razgraničenje provincija po nacionalnoj osnovi. Generalni je ministar to i učinio 3. lipnja 1900. godine. Za svaku provinciju odredio je teritorij kojoj će pripadati svi samostani na tom teritoriju bez obzira kojoj su provinciji prije pripadali. Hrvatsko-kranjska provincija svedena je na teritorij Slovenije pod nazivom Kranjska provincija sv. Križa, a provincija sv. Ivana Kapistrana u granice Ugarske. Dokinuta je provincija sv. Ladislava, umjesto nje formirana je nova Hrvatska provincija sv. Ćirila i Metoda na hrvatskom teritoriju. Kranjska provincija sv. Križa, nasljednica provincije Bosne Hrvatske, uzela je 1919. godine naziv Slovenska franjevačka provincija sv. Križa. Provincija ima 13 samostana u Sloveniji i jedan u SAD-u.
Provincija sv. Ćirila i Metoda
Po svom nastanka najmlađa, a po svojoj rasprostranjenosti najveća opservantska franjevačka provincija među Hrvatima jest Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda. Prostire se po cijeloj gornjoj Hrvatskoj, Slavoniji, Lici, Hrvatskom primorju, Srijemu, Banatu i Bačkoj. Sjedište joj je u Zagrebu. Baštinica je stoljetne franjevačke prisutnosti na području kontinentalne Hrvatske još od 13. stoljeća.
Kroz cijelo vrijeme svoga postojanja Provincija se isticala na pastoralnom, znanstvenom i duhovnom polju rada. Tako je i danas. Na poseban se način uključila u postsaborsku obnovu Crkve u našem narodu. Još za trajanja Drugoga vatikanskog sabora njezini su članovi bili urednici Glasa koncila, nešto kasnije i Malog koncila. Predvodili su skupinu prevoditelja novoga prijevoda Biblije, uređivali su biblijske lekcionare, osnovali Hrvatski katolički radio. Provincija ima brojne mlade članove i danas je vrlo aktivna na raznim područjima franjevačkoga djelovanja.
