Početna stranica » „Razgovori duhovni” fra Anđela Kraljevića

„Razgovori duhovni” fra Anđela Kraljevića

302 pregleda

Od pedesetih godina 19. stoljeća pa sve do smrti fra Anđeo Kraljević intenzivno se bavio i pisanjem raznolikih djela. Objavljivao je propovijedi, priručnike za katehezu, a autor je i prvog šematizma novoutemeljene Hercegovačke kustodije

Fra Anđeo Kraljević djelovao je kao redovnik tridesetak godina u Bosni Srebrenoj, od 1823. kad je u kreševskom samostanu stupio u franjevački red pa do 1852. kad je uspostavljena Hercegovačka kustodija. Od tada pa do smrti bio je član novoosnovane kustodije (kasnije i provincije) i obnašao u njoj ponajvažnije službe. Rođen je u Čerigaju kraj Širokog Brijega 1807, a umro u Konjicu 1879. godine. Osnovnu i srednju naobrazbu stekao je u kreševskom samostanu, a filozofski i teološki studij završio u Mađarskoj, u Vacu i Győngyősu (Đenđešu). Za svećenika je zaređen 1831. godine. Nakon toga službovao je kao kapelan u Posušju i u rodnom Čerigaju, a potom prešao u Kreševo gdje je pored pastoralnih obveza marljivo učio turski i arapski jezik. Od 1841. do 1843. bio je župnik u Mostarskom Gradcu, a onda imenovan za gvardijana u Kreševu. Nakon toga preselio je na Široki Brijeg te uskoro postao župnik u Veljacima. Na tom mjestu ostao je do 1852. kad je postao prvi poglavar novoosnovane kustodije (1852–1856). Bio je također i njezin tajnik (1856–1862). U vrijeme dok je bio tajnik obnašao je i službe župnika u Veljacima te gvardijana na Širokom Brijegu. Nakon toga po drugi put postaje poglavar Kustodije (1862–1864). Nakon smrti kontroverznoga biskupa fra Rafe Barišića imenovan je 1863. njegovim nasljednikom, tj. upraviteljem Hercegovačkoga apostolskog vikarijata, a zatim i biskupom (1864). Biskupsko ređenje imao je u Zadru 1865. godine. Kao apostolski vikar isticao se osobito kulturnim i karitativnim djelovanjem. Tako je npr. nabavio strojeve za prvu tiskaru u Hercegovini, doveo u Mostar sestre milosrdnice, otvorio Katoličku žensku školu te utemeljio karitativnu Bratovštinu sv. Ante.

Od pedesetih godina 19. stoljeća pa sve do smrti fra Anđeo Kraljević intenzivno se bavio i pisanjem raznolikih djela. Objavljivao je propovijedi, priručnike za katehezu, a autor je i prvog šematizma novoutemeljene Hercegovačke kustodije, koji je objavljen u Dubrovniku 1853. pod naslovom Schematismus missionariae neoerectae Custodiae Hercegoviniensis. Objavio je i zadnju važniju latinsko-hrvatsku gramatiku među onima što su im autori bili bosanski odnosno hercegovački franjevci, i to u Rimu 1863. godine pod naslovom Grammatica latino-illyrica. U toj su gramatici, koja obaseže 416 stranica, sva objašnjenja, definicije i pravila pisani hrvatskim jezikom, a gramatičko nazivlje navodi se i na hrvatskom i na latinskom jeziku. Sastoji se od triju cjelina. Prva je posvećena vrstama riječi, druga sintaksi, a treća naglasnoj problematici i pravopisu. Kraljević je u tom djelu često i originalan, posebice kad je riječ o definicijama i o nekim nazivoslovnim (terminološkim) rješenjima.

Osim spomenutih Kraljević je objavio i djela: Razgovori duhovni s pripravom osobito za uprav ispovidit se i dostojno pričestiti se […] (Rim, 1860), Put križa (Rim, 1867), Govorenja za svetkovine (Rim, 1870), Ispovidnik kod bolesnika (Zadar, 1870), Molitvenik (Mostar, 1870), Zabava duhovna za dicu školsku (Mostar, 1874) te Molitvenik za dicu (Mostar, 1875).

Kad je riječ o jeziku Kraljevićevih djela, općenito se može reći da je vrlo sličan jeziku njegove subraće iz 18. i prvih desetljeća 19. stoljeća, s tim da je u pravopisu, nekim morfološkim obilježjima te donekle u stilizaciji prilagođen uzusu zagrebačke filološke škole, koji je on, čini se, prilično dobro poznavao. Pisao je uglavnom dosljednom ikavštinom te, u skladu s uzusom zagrebačke filološke škole, naglašeno morfonološkim (tzv. korijenskim) pravopisom, npr. u srdcu, podpuno, lupežtvo, obkoli, žalostni, razkošje itd. U skladu s franjevačkom tradicijom, a i s uzusom zagrebačke filološke škole, kod Kraljevića na morfološkoj razini susrećemo i relativno brojne primjere uporabe oblika stare deklinacije u množinskim padežima, npr. po selim, u događajim svitovnjim, zarad grihah roditeljah među redovim anđeoskim, prama siromasim itd. Na sintaktičkoj razini kod Kraljevića je osjetan utjecaj latinskoga odnosno talijanskoga jezika. Tako se npr. uz glagole govorenja, po uzoru na talijansku sintaksu, rabi prijedlog od s genitivom Govori od grada nebeskoga, a pod utjecajem latinske sintakse susreću se i relativno brojne infinitivne konstrukcije, npr. kako se imaš pripraviti za učiniti dobru ispovid ili zaludu imaš odluku ne ubiti ga. Na leksičkoj razini kod Kraljevića ima puno danas zastarjelih riječi i/ili oblika koji se javljaju i kod drugih franjevačkih pisaca, a koji su većim dijelom preuzeti iz literature hrvatskoga priobalja, npr. posvetilište (sakrament), usilovan (prisiljen), neharnost (nezahvalnost), kip (osoba), sahraniti (sačuvati, spasiti), osvađati (optuživati), iskrnji (bližnji) itd.

Spomenute, a i druge osobitosti Kraljevićeva jezika bit će vidljive iz dvaju primjera koje ću ovdje navesti. Prvi je iz zbirke propovijedi uz raznovrsne svetkovine objavljene u Rimu 1870. godine pod naslovom Govorenja za svetkovine, i to iz poglavlja Govorenje za svetkovinu Svih svetih:

Ovu svetkovinu naredio je papa Bonifacije Četvrti prvo 1353. godine. Stari neznabožci sagradili su u Rimu jednu veliku zgradu na poštenje svih idola kojoj su nadili ime Panteon, koja je sva učinjena na okruglo kao jedan obruč za ukazat da među njihovim idolim nejma razlike nikakve. Ovo isto misto posvetio je za poštenje Blažene Divice Marije Bonifacijo Četvrti, papa, i svih svetih mučenikah. Grgur pak Treći posvetio je ono isto misto na poštenje svih svetih, da gdi se je negda najviše nepoštenje Bogu činilo, da se sada onde slavi. Međuto da se duhovno od ove svetkovine okoristit morete, kazat ću vam danas najpri da i mi dojdemo gdi su oni došli i onu krunu dobijemo koju su oni dobili.

Drugi je primjer ulomak iz djela Razgovori duhovni, koje je objavljeno također u Rimu deset godina prije, a posvećeno je pripravi vjernika za ispovijed i pričest. Ulomak je dio razgovora dvanaestoga kojemu je naslov Svrhu zakletve i proklinjanja:

Zakletva je trostruka, jedna se zove svidočbe iliti potvrđenja, i vrza se oko stvari prošasti oli sadanji, i na priliku: Petar se kune da nije ukro Pavlu jaspri, ovo je zakletva stvari prošaste. Drugo, da se tko kune da nije dužan što drugomu, bila bi zakletva stvari sadanje. Druga je vrsta zakletve koja se zove zakletva obećanja, s kojom jedan drugomu štogod obećajemo sa zakletvom, n. p. Petar kune se Pavlu da će mu štogod dati. Treća se zakletva zove proklinjanja, ko da se tkogod zakune Bogom, zazivajući njegovo mogućstvo, da ga Bog pokara po sebi, oli svojim stvorenjem, ako štogod neće obdržat oli uraditi. Ovako se običajemo jedan drugomu zaklinjat da ćemo zajam vratiti, da štete činit nećemo… Ovaku zakletvu običaju činiti kralji među sobom da će u miru živiti, da jedan na drugoga udarat neće, da će pogodbe učinjene izpuniti, da će štete učinjene popraviti.

Običaj jest različitim ričma klet se: Bogom, Trojstvom, Isusom, Istinom Božjom. Po isti način križem Isusovim, misom, oštijom, krstom, dušom, Gospom. Također zaklet se onizim stvorenjim u kojim osobito mogućstvo Božje poznajemo kakonoti: nebom, suncem, zemljom. Još ako se Bog za svidoka uzme, na priliku govoreć: sunca mi Božjega – prava je zakletva.

Daklen, zaklet se ne samo da nije grihota, da li je još dilo s kojim Boga štujemo, slavimo i falimo, zašto on bivši istina od koje se viša zamislit ne može, hoćemo u sumljivim događajim na ovu istinu naslonit se, znajući da nikako privareni ostat nećemo. Ali da bude naša zakletva taka da s njom pristojno poštenje veličanstvu Božjemu učinimo, od potribe je da u zakletvi ovo bude što Bog po svomu proroku Jeremiji iziskuje ovako govoreći: zaklet ćeš se Bogom živim u istini, u razabranosti i u pravdi. Zato u svakoj zakletvi valja da bude istinita stvar za koju hoćeš zaklet se, valja da znadeš je li istinita. Odkud, ako od kakve stvari sumljiš je li istinita nije li, je li pravo oli krivo, nipošto zaklet se neimaš. Krivo se zaklinjat zlamenuje Boga napastovati da tvoju laž sa svojom istinom potvrdi, i s tobom zajedno laže.


Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!