Od 21. travnja, kad je umro papa Franjo, do uvođenja u službu Lava XIV. 18. svibnja, svjetski medijski prostor bio je ispunjen vijestima iz Vatikana, pa tako i hrvatski. Naše su se novine natjecale koje će objaviti više komentara, televizije su organizirale rasprave i prijenose uživo, a portali nastojali iščačkati što neobičnije pojedinosti, od kojih bih kao posebno bizarnu izdvojio vijest o trgovini koja prodaje čarape za papu. Vatikanski su mediji, sa svoje strane, tu glad hranile više nego ikad: mogli smo detaljno razgledati sobu za plakanje u kojoj su na vješalici visjele tri bijele reverende, dron je letio Sikstinskom kapelom dok su u nju ulazili kardinali, a uoči inauguracijske mise kamera nam je sasvim izbliza snimila papin palij i prsten.
Medijska papomanija
Papa je u medijima tretiran kao celebrity prvoga reda, o kojem smo mogli saznati sve od djetinjstva do današnjega doba, a također i nešto o njegovu osobnom treneru, da i ne spominjem podatke o kolegama, suradnicima i rođacima. Katolicima bi vjerojatno trebalo biti drago da se opširno izvješćuje o zbivanjima u Crkvi, i to redom pozitivno, no potrebno se pitati nije li nastala neka medijska papomanija, a ako jest, koji joj je uzrok.
Prateći medije zadnjih tjedana nametnula mi se misao da je jedan od razloga to što je dosad slabo poznati peruanski biskup stupio na svjetsku pozornicu kao čovjek vrhunskoga formata. On ima diplomu iz matematike i doktorat iz prava, poliglot je i uspješan organizator, dobar je govornik i srdačan sugovornik, okretan i u diplomaciji i u pomaganju siromašnima, a još k tome lijepo pjeva! Promatrajući svjetsku političku elitu na Franjinu sprovodu, i onda reprizu toga okupljanja prigodom Lavove investiture, nismo mogli ne primijetiti da bi mu rijetko tko od tih predsjedničkih i premijerskih žalobnika bio i do koljena. Retrospektivno možemo navesti da su i svi recentni pape bili prvoklasnoga formata – pune stadione, pišu knjige, govore jezike, osobno su skromni, snalaze se i u međunarodnim pregovorima i u posjetima zatvorima i izbjegličkim kampovima, imaju osjećaj i za moral i za socijalnu pravdu. Gdje bismo mogli naći takvoga političkog vođu, ne samo u Hrvatskoj nego i šire? Churchill je dobro pisao, Masaryk je bio filozof, Adenauer je imao neke više ciljeve – i to su svi kojih se mogu sjetiti ovoga trena, a da ih i zbrojimo, dobili bismo tek prosječnoga pontifexa.
Duhovna glad
Kriza vodstva očigledna je kod nas, a nažalost primjećujemo je i u svijetu. Kvalitetni ljudi, koji imaju viziju i moć animirati ljude, sa znanjem i stručnošću, empatijom i poletom, mogu se tražiti svijećom na svim razinama našega društva. Nema ih na rukovodećim položajima poduzeća, nema ih u politici, nema ih u kulturi – odnosno, ima ih, ali ne mogu doći do izražaja. Naprotiv, firme i partije izbacuju na čelo karijeriste, korumpirane i neuke, i to ne samo na brdovitom Balkanu nego i širom Europe i Amerike, koliko možemo vidjeti, dok je drugdje stvar zacijelo još gora.
Izbor Roberta Francisa Prevosta za čelnika Katoličke Crkve nije samo pohvala njemu – iako je on skromno, na misi na kojoj je dobio palij i prsten, rekao da je papa postao bez svoje zasluge – nego očituje i vitalnost organizacije koja ga je izabrala. Čovjek učen i skroman, lijepa ponašanja i širokoga znanja, inteligentan i suosjećajan služi na čast Crkvi i privlači na sebe poglede i onih koji nisu ni vjernici ni katolici. Jer svim svojim dobrim osobinama pokazuje što je to lider i dokazuje da se može i mora bolje i drukčije.
Drugi bih razlog nezapamćenoga interesa za izbor pape potražio u duhovnoj gladi svijeta. Mediji su protekli mjesec replicirali klišee o tradicionalistima i progresistima u Crkvi, tražeći ili čak priželjkujući sukob i raskol konzervativnih i liberalnih katolika, izvlačeći sporna pitanja poput ređenja žena i pričešćivanja razvedenih, tražeći afere u financijama Svete Stolice ili postupanju prema zlostavljačima, no ispod svih tih tema – koje su važne i korisne za raspravu – ostao je neuzdrman vjerski temelj papine službe. Lav XIV. otpočetka je nastupio kao pastir, šireći evanđeosku poruku, citirajući Sveto pismo i Augustina, po kojem je nazvan njegov red, i stavljajući se pod zaštitu Majke Božje. Nije rekao ništa što ne bi mogao reći bilo koji župnik na svijetu, što je i logično, jer čuvar vjere ne može iz te vjere nikako izići. Novi papa, kao i prethodni uostalom, pruža sliku duhovnosti koja nije izolirana i samodostatna, nego je upućena na djela ljubavi prema onima koji su najviše potrebiti. Papa se otkriva kao duhovna osoba, ali ne kao guru koji će vam dati pokoji self help savjet, nego kao čovjek sa zdravim pogledom i na naravno i na nadnaravno. Nema sumnje da svijetu toga treba.
Prva papina obraćanja
Frances je po vokaciji pravnik i izražava se metodično i shematski, a na misi na Trgu svetoga Petra dao nam je naznake kako zamišlja papinstvo. Kao i prethodnici pomolio se na grobu svetoga Petra, kao znak da se uklapa u veliku tradiciju; za čitanje iz Evanđelja izabrao je susret Petra s uskrslim Isusom kako bi podsjetio na Petrovo pokajanje i Isusovu zapovijed da bude pastir vjernima; u propovijedi naglasio je upravo apostolovo zatajenje, kako bi pokazao da je svjestan da dolazi na čelo Crkve koja nije uvijek bila na visini svoje misije; pozvao se na Kristovu ljubav kao zalog vjere i temelj poslanja, naglasivši da se Crkva neće nikome nametati, a da ni on kao rimski biskup neće nikom zapovijedati.
Kada su izabrali za papu Ratzingera, prva rečenica s balkona bazilike bila je: „Draga braćo i sestre, nakon velikog pape Ivana Pavla II., kardinali su izabrali mene, jednostavnog, poniznog radnika u vinogradu Gospodnjem.” Ivan Pavao II. bio je škrtiji na riječima, rekao je jednostavno: „Ne bojte se!” Franjo je bio još jednostavniji. Zaželio je okupljenima dobru večer i zamolio da se mole za njega, a i da se zajedno pomole za papu emeritusa Benedikta XVI. Robert Francis Prevost u svojem je prvom obraćanju vjernicima okupio svu trojicu velikih prethodnika: Woytilu je citirao kad je pozvao na to da živimo bez straha, a i neobično sliči svetom Poljaku, sa svojim visokim čelom i blagim osmijehom; Franju je izravno apostrofirao, i još je izričito spomenuo sinodalnost Crkve – projekt do kojega je Bergogliu bilo osobito stalo, ali ga nije doveo do kraja; izabravši tradicionalno papinsko ime s visokim brojem, očito se priklonio Benediktu XVI., a njega je evocirao i svojom odmjerenošću, pravom katoličkom propovijedi i tradicionalnom odjećom – ogrnuo je crvenu mozzettu koju Franjo nikako nije trpio, dok ju je Ratzinger poštivao kao dio propisane uniforme.
Utiskivanje staze
Prije konklave 2013. Bergoglio se predstavio kardinalima kratkim govorom u kojem je rekao da Crkva mora izići iz sebe i širiti evanđelje, inače će se okrenuti sama sebi i razboljeti se. Ponudio je izvrnuto tumačenje znamenite slike iz Otkrivenja kad Isus kaže da stoji na našim vratima i kuca da bi ušao – Bergoglio je vidio Isusa kako kuca iznutra, kako bismo ga pustili van. I u tom govoru, i tijekom pontifikata, Franjo se brinuo da ne predvodi Crkvu koja Isusa ljubomorno čuva za sebe i ne da mu izići. Moglo bi se reći da je čitava svojega papinstva on zapravo trčao za Isusom, na ona mjesta gdje je mislio da bi on mogao biti.
A za to su mu trebale dobre cipele! Franjo je prvi papa koji je raskinuo s tradicijom crvenih cipela, radije je zadržao svoje goleme crne kožne cipele. A Lav XIV., vidjelo se to jasno ovih dana, također gazi svojim cipelama, tako da već možemo naslutiti put kojim će ići.
