Uz biskupa Peru Sudara bili su nazočni mjesni župnik fra Ivica Karatović, vlč. Mirko Ćavar, pater Pero Mijić Barišić, Gesualdo Purzziani iz biskupije Senigallia, te časna sestra Meri Gotovac, dijete ovog pitomog mjesta a sada članica zajednice Sv. Križa iz Đakova. Nakon što je župnik fra Ivica pročitao dekret o blagoslivljanju kapelice uslijedio je sam blagoslov kapelice i slavljenje sv. mise.
Polazeći od liturgijskih čitanja tog dana mons. Pero je u svojoj predivnoj propovijedi ohrabrio prisutne i pokušao probuditi svijest svih prisutnih da ne zaborave svoju rodnu grudu, ovo svoje prelijepo rodno mjesto. Osvrnuo se na starozavjetno čitanje u kojem Mojsije upućuje svoj izabrani narod koji dolazi u izabranu zemlju kako se trebaju jedni prema drugima ponašati kad je u pitanju vlasništvo, kad je u pitanju zemlja, a u nastavku im Mojsije govori da svaka 50 godina treba biti jubilarna godina, godina zahvale, godina blagoslivljanja.
„I mi se nalazimo u jubilarnoj godini“, nastavio je dalje biskup Pero. „Evo Crkva je preuzela taj starozavjetni običaj jubilarne godine. Izraelci su je slavili svakih 50 godina, a Crkva je, uvidjevši potrebu slavi svakih 25 godina. Zašto? Zato da bismo probudili i uvijek iznova se podsjećali koliko je čovjek i pozvan i obvezatan najprije zahvaljivati. Za što? Zahvaljivati najprije za dar života. Život je okvir svih drugih darova. Uvijek imamo motiv, zašto dalje živjeti. Eto to je nutarnja čežnja živjeti. Za taj život čovjek je dužan zahvaljivati, jer smo ga dobili besplatno. Svaki život je znak da je Bog tog čovjeka, tu ženu, to stvorenje volio i zato ga stvorio. Ako si živ, ako sam živ, daj obnovi danas na ovom groblju uvjerenje i vjeru: mene Bog voli, ja postojim jer me Bog voli!“
„Drugi znak Božje ljubavi jest mjesto koje mi je Bog dao gdje sam rođen; jesu roditelji, jest obitelj u kojoj sam se rodio. Dakle, Budišnja Ravan je vaš znak Božje ljubavi prema vama, i svaka ova zarasla njiva i svaka ova ostavljena kuća je znak Božje ljubavi. Zato Mojsije danas u prvom čitanju kaže Izraelcima: Ne možeš ti prodati zemlju koju ti je Bog dao kao znak svoje ljubavi, ne možeš je za stalno prodati. Možeš je samo prodati do jubilarne godine. Kad dođe jubilarna godina svatko neka se vrati na svoju očevinu. Jer je to njegovo, jer mu je to Bog dao kao znak, kao zalog svoje ljubavi, kao zalog života“ naglasio je biskup Pero.
Potom je istaknuo: „Mi danas, i to je razumljivo, okolnosti su takve, ne možemo živjeti u selima gdje su bili naši preci i bili svjesni kako se svaka stopa ove zemlje krvlju plaćala, teško se do nje dolazilo. Iako ne možemo na njoj živjeti, bilo bi neljudski od vremena do vremena ne vratiti se kao znak zahvalnosti, kao znak poštovanja, kao znak te naslijeđene još iz Starog zavjeta obveze: voljeti mjesto gdje sam rođen, jer je ono znak Božje ljubavi prema meni. Voljeti vlastite pretke, pokušati negdje odgonetnuti, od koga sam ja to rođen, tko su moji predci, tko su mi pradjedovi, prabake, s kim sam u srodstvu. Čovjek je razumno biće i treba znati tko je, što je i od koga je. To trebamo posebno znati u ovoj jubilarnoj godini u kojoj zahvaljujemo Bogu jer nas je otkupio, jer je poslao Isusa Krista da nas oslobodi od onog što čovjeku najviše prijeti, a to je ništavilo, to je smrt.“
„Evanđelje nam kaže da su ljudi za Isusa pitali: Tko je ovaj. Pa i Herod, koji je ubio Ivana Krstitelja zato što mu je rekao istinu pita se i pomalo i dršće: Tko je ovaj, da nije Ivan uskrsnuo? To su se pitali i drugi. U evanđelja pita Isus i svoje učenike: A tko sam ja za vas? Upravo danas na ovom groblju, blagoslivljajući ovu kapelicu trebamo čuti to Isusovo pitanje, koje su sigurno ovi naši pokojnici čuli napose na prolazu iz ovog života u vječnost: Tko je za tebe bio Isus u životu? Tko je za mene Isus? Što za mene znači vjera? Što za mene znači biti sljedbenik Isus Krista? Ima li to imalo odjeka u našem svagdanjem životu? U našem odnosu prema ljudima, u odnosu prema ovom mjestu, u odnosu prema životu? Iz dana u dan daje se odgovor: Je li Isus za mene Otkupitelj, je li Isus za mene Bog? I tko je za mene Bog? Kad sve prođe, kad više ne bude nikakvog novog sutra, to jest na času smrti, tada će nam biti jako bitno što smo mi u životu, kako smo mi odgovarali na pitanje: Tko je za mene Bog? Što on za mene znači u svagdašnjem životu? Kakav sam bio ovdje, takav ću po prilici ući oslobođen u vječnost. Molimo ovdje da proširimo srce, da proširimo dušu kako bi u nju stala punina života vječnosti. Evo za tu puninu života molit ćemo za ove pokojne, ali ćemo moliti i za sve nas da živimo ovaj život dostojanstveno i s ljubavlju“, poruka je kojom je biskup Pero završio svoju propovijed.
Zanimljiva je povijest sela Budišnja Ravan, koje uz još 29 sela pripada župi Sv. Ante Padovanskog, Podhum-Žitače. Davnih godina bilo je to mjesto poznato kao rudnik bakra, koji je raznim putevima i stranputicama nalazilo put do venecijanskih središta. Kad su sela u ovim krajevima nakon jedne teške kuge za vrijeme osmanlijske vlasti posve opustjela, počeli su se ipak doseljavati novi žitelji iz južnih krajeva. Već koncem 18. i sredine 19. stoljeća bila su na Budišnjoj Ravni poznata imena obitelji: Barišić, Ćavar, Gotovac i Stanić. Šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća živjele su tu i do 22 hrvatske obitelji koje su se uglavnom bavile zemljoradnjom i stočarstvom. Tih godina bilo je to selo koje je odisalo mladim životima i u kojem se dan za danom čuo čuveni budišanski bećarac.
U Wikipediji stoji: „Budišnja Ravan je naseljeno mjesto u općini Konjic, Federacija Bosne i Hercegovine, BiH.“ Na žalost, od polovice svibnja ove godine moralo bi stajati: mjesto u općini Konjic u kojem više nitko za stalno ne stanuje. Jest da je to žalosno, ali je istinito! Već i prije Domovinskog rata počele su se pojedine obitelji iseljavati idući po čitavom svijetu „trbuhom za kruhom“ – čak do daleke Australije.
I nakon Dejtonskog sporazuma kojekakve okolnosti nisu ulijevale potrebnu sigurnost za bilo kakve akcije. Vlč. Mirko Ćavar, koji je rođen u Budišnjoj Ravni, usudio se tek 2008. godine povodom slavlja svoga srebreno svećeničkog jubileja, pozvati po prvi put sve iseljene, izbjegle i protjerane sumještane na slavljenje sv. mise na mjesnom groblju kao i zajedničko druženje. Na veliko iznenađenje pozivu se odazvalo više od 150 nekadašnjih mještana koji su došli iz raznih mjesta i gradova diljem svijeta. Ohrabreni velikim odazivom rodila se ideja da se ubuduće svake prve subote u mjesecu kolovozu organizira slavljenje sv. mise i zajedničko druženje u selu.
Razmišljajući o tome kako privući što više nekadašnjih sumještana rodila se u prisutnima i želja betoniranja puta u dužini od 4 km. Vlč. Mirko se odmah potrudio, potaknut i ohrabren od fra Joze Kreše, vlastitim sredstvima kupiti željezne mreže u nadi da će dobiti i određenu potporu od Općine Konjic. Nakon što se bezuspješno 5 godina čekalo na tu potporu, on se odlučio u rujnu 2013. s malim brojem entuzijasta krenuti u akciju betoniranja.
Taj uspjeh betoniranja ceste doveo je do toga da su neki od nekadašnjih mještana sve češće dolazili u svoje rodno mjesto. Sve više i više se počelo raditi i na vlastitim kućama, a uz to su i susreti postali sve privlačiviji i mnogim Budišanima sveti termin u toku svake kalendarske godine.
Nakon ograđivanja mjesnog groblja u zadnje dvije godine krenulo se i u obnovu grobljanske kapelice, gdje se pri obnovi strogo pazilo da budišanski kamen sedra ostane vidljiv, od kojeg je bila napravljena ne samo stara i dotrajala kapelica nego i sve kuće u selu. Jedna predivna slika sv. Ante, djelo nekadašnjeg mještanina Mladena Ćavara iz Zagreba, kao i mali oltar, djelo Slavka Mijića iz Slovenije, ukrašavaju to lijepo remek djelo čiju je obnovu i dogradnju vodio Budišanin Tadija Barišić. Upravo to je bio i povod da je vlč. Mirko skupa sa svojim mjesnim župnikom fra Ivicom Karatovićem pozvao svog nekadašnjeg školskog kolegu mons. Peru Sudara, pomoćnog biskupa vrhbosanskog u miru, da po prvi put posjeti Budišnju Ravan i blagoslovi kapelicu, a uz to i sav trud i napor mnogih, koji svojim zalaganjem održavaju na životu taj ponekad i malešni plamenčić nade povratka na rodnu grudu.
(Tekst i foto: vlč. Mirko Ćavar)
