Na našem putu čišćenja moramo se suočiti i boriti sa svojim grijesima i grešnim navikama. Bog nas poziva da ustanemo iz svojih grijeha i neurednoga života i krenemo na put čišćenja, prosvjetljenja i sjedinjenja s Bogom. Sv. Franjo Saleški daje nam odlične i korisne savjete u borbi s grijehom. Sad ćemo predstaviti njegov život a poslije i njegovu duhovnu poruku.
Franjo je rođen 21. kolovoza 1567. u bogatoj plemićkoj obitelji u Francuskoj kao prvo od 13 djece. Odgojen je u vjeri pa je s 12 godina osjetio snažan duhovni poziv. Prošao je odlično obrazovanje u isusovačkom kolegiju u Parizu. Tečno je govorio francuski i latinski i svladao „plemenitaške vještine” u jahanju, mačevanju i plesu. Zatim je studirao pravo i teologiju u Padovi i postigao doktorat s 24 godine. Nakon toga dobio je plemićki naslov i ponuđeno mu je mjesto senatora u vijeću grada Chambereya. Otac mu je pronašao i djevojku za ženidbu. Franjo je oboje odbio i priznao ocu da želi biti svećenik. Otac se složio s tim. Nakon ređenja dobio je zadatak da ponovno uspostavi katoličke župe u području grada Ženeve, gdje su vladali kalvini (protestanti). Tada je i katolički ženevski biskup bio protjeran u grad Annecy, 40 km južno od Ženeve. Franjo, kao plemenit, inteligentan, pobožan i hrabar svećenik, uspješno je obavio svoj zadatak – obratio je većinu stanovništva na katoličku vjeru i uspostavio mnoge katoličke župe. Držao se ovoga principa u teološkim raspravama: pokazivao je veliko poštovanje prema svojim protestantskim protivnicima ali se čvrsto držao katoličke vjere. U tome je, pored ostaloga, bio preteča ekumenskoga duha Drugoga vatikanskog sabora. Zbog toga je dobio nadimak „svetac džentlmen”. U početku je naišao na veliki otpor pa je često bježao da spasi živu glavu. Uspio je uvjeriti Calvinova nasljednika u Ženevi i neke pastore da ga uključe u javne teološke rasprave. Neumorno je dijelio pisma i pamflete o katoličkoj vjeri na javnim mjestima i po kućama. Kao izvrstan teolog i plemenit čovjek pridobio je srca mnogih ljudi u Ženevi i okolici.
U međuvremenu papa Klement VIII. pozvao ga je u Rim da sudjeluje u nekim teološkim raspravama. U tome je bio toliko uspješan da ga je papa imenovao pomoćnim ženevskim biskupom. Nakon smrti svoga prethodnika postaje biskup Ženeve. Za vrijeme jednoga posjeta Parizu upoznao se sa spisima i duhovnošću sv. Terezije Avilske. Obavio je i nekoliko puta duhovne vježbe sv. Ignacija Lojolskoga, što ga je utvrdilo u uvjerenju da su svi vjernici pozvani na svetost. Kao biskup, zahtijevao je da kandidati za svećenike budu dobro odgojeni i obrazovani. Sam je zaredio 900 svećenika za vrijeme svoje biskupske službe od 22 godine. Stalno je poticao svoje svećenike da sebi izaberu za suradnike pobožne laike, koje će voditi i pratiti na putu duhovnoga rasta. Sam je bio duhovnik mladoj pobožnoj udovici Ivani Franciski de Chantal s kojom je utemeljio novu redovničku zajednicu – Sestre Pohoda Marijina 1610.
Franjo je 1609. objavio knjigu Uvod u pobožni život (Filotea), koja je od tada doživjela više od tisuću izdanja. Kasnije piše i Raspravu o Božjoj ljubavi (Teotim), u kojoj obrađuje napredne etape duhovnoga putovanja. Njegova treća knjiga o duhovnom životu jest Otvorite svoje srce.
Iscrpljen neumornim radom i raznim zdravstvenim problemima, Franjo umire u Lyonu 28. prosinca 1622. od moždanoga udara u dobi od 55 godina. Svetim je proglašen 1665., a naučiteljem Crkve 1877. godine. Zaštitnik je odgojitelja, novinara, književnika, gluhih osoba. Završimo ovaj kratki prikaz njegovim savjetom. „Naše riječi trebaju izlaziti više iz srca, nego iz usta. Što god mi rekli, srce govori srcu, dok jezik govori ušima.”
