Svaka treća žena ili djevojčica u svijetu žrtva je nasilja. Netko je u tom zastrašujućem broju naša susjeda, možda kolegica, teta ili netko iz bliže obitelji. Mnoge od tih žena žrtava nasilja su vjernice, dakle žene u Crkvi.
Nema zdrava čovjeka koji ne bi bio protiv nasilja. Čak i počinitelji, nasilnici, kada dođu sebi, iskreno će reći da su protiv nasilja. Stoga sama osuda nasilja nije dovoljna za dokidanje nasilja. Tendencija rasta broja žena žrtava nasilja pokazuje da je aktivno djelovanje protiv nasilja nad ženama izostalo, kako u društvu, tako i u Crkvi.
Kako vi vidite svoju župu ili svoju biskupiju? Čime se u njoj odgovara na nasilje nad ženama? Je li uopće ono tema propovijedi, članaka u vjerskim časopisima, razgovora na vjeronaučnim ili biblijskim sastancima, ili je nasilje sramota pa se o sramoti radije šuti? Ili, još gore, traže se i nalaze trula opravdanja za nasilje: umoran je, puno radi, a ona ga izaziva…?
Naše je iskustvo sljedeće: u Katoličkoj Crkvi u našoj zemlji o nasilju nad ženama gromoglasno se šuti. Šutnja nasilje podržava. Šutnja može biti fizička, da se o nasilju nad ženama uopće ni ne govori, ili sadržajna, da se ne razlažu kršćanski razlozi neprihvatljivosti bilo kakva nasilja nad ženama. Ne sjećamo se nijedne propovijedi, jasnog govora protiv nasilja nad ženama u kojem bismo čuli osudu patroniziranja žene ili stava muškaraca koji misle da nad svojom ženom ili kćeri imaju vlasnička prava. Nedostaje nam afirmacija dostojanstva žene na temelju prava koja joj daju svetopisamska tradicija (i muško i žensko stvoreni su na sliku i priliku Božju, Post 1,27) i crkveni nauk (Drugi vatikanski sabor ne dvoji o dostojanstvu svake ljudske osobe, usp. pastoralnu konstituciju Gaudium et spes, §§26 i 29).
Šutnja nasilje podržava. Šutnja može biti fizička, da se o nasilju nad ženama uopće ni ne govori, ili sadržajna, da se ne razlažu kršćanski razlozi neprihvatljivosti bilo kakva nasilja nad ženama.
Kao kršćanke i kršćani imamo mogućnost nenasilno djelovati ako smo spremni biti solidarni sa ženama žrtvama nasilja. Ključno je pitanje: što svatko od nas čini protiv nasilja nad ženama? Možemo se osloniti na navedene tekstove i glasno izraziti svoje NE nasilju nad ženama? Smjernice za djelovanje čitamo u Matejevu evanđelju (Mt 5,38-41), gdje se govori o okretanju drugog obraza. Dakle, nije pisano da okrenemo glavu od nasilja, niti je rečeno da se podložimo nasilju, kako je ovaj redak obično krivo protumačen. Poziv „okreni drugi obraz” prema teologu Walteru Winku znači: ne bježi od nasilnika, učini da i žrtvi i njemu bude jasno da je žena osoba; preuzmi inicijativu i zbuni nasilnika tako da više ne može neometano zlostavljati i svoje zlostavljanje opravdavati; suprotstavi se glasno i jasno u sredini kojoj pripadaš (obitelj, župna zajednica, kvart u kojem živiš). Ne moraš uopće odgovoriti nasiljem, ali trebaš imenovati problem, informirati se i o problemu razgovarati. Možda je za početak dovoljno uključiti se u javne akcije koje osvještavaju javnost o problemu nasilja nad ženama, kao što je akcija „Milijarda ustaje protiv nasilja nad ženama i djevojčicama”.
Svako zalaganje za žrtvu nasilja ne podrazumijeva odbacivanje nasilnika. Naprotiv, nenasilno djelovanje njeguje kulturu empatije ne samo prema žrtvi, nego i prema počinitelju, ali ne uključuje pasivnost ni opravdavanje nasilja. Nenasilno djelovanje denuncira nasilnika i može otvoriti sukob u zajednici. Prema evanđeoskom tekstu, aktivno nenasilje uključuje čak i provokaciju i sramotu: „dati posljednju haljinu i ostati gol” u semitskom kontekstu znači osramotiti onoga koji gleda ogoljeloga. Dakle, solidarni sa žrtvama sramotimo onoga tko čini nasilje kao i one koji to gledaju, a ništa ne poduzimaju. Stoga se trebamo vježbati u hrabrosti javnog prokazivanja nasilja nad ženama. Osramotiti nasilje znači i prihvatiti težinu da je naš javni govor objavio i počinitelja, koji može biti naš blizak prijatelj, naš susjed ili župnik. No, ako želimo prekinuti šutnju o nasilju nad ženama, drugog puta nema.
