Bog je, kaže knjiga Izlaska, čuo vapaj svoga naroda i sišao izbaviti Hebreje iz egipatskoga sužanjstva. Provevši ih kroz pustinju, odveo ih je Jahve Bog u „Obećanu Zemlju” u „dobru i prostranu zemlju – u zemlju u kojoj teče med i mlijeko” (Izl 3,8). Bio je to za njih neke vrste raj na zemlji. Nešto slično se dogodilo i Arapima koji su došli u Bosnu i Hercegovinu. Kada je veliki arapski investitor Ismail Ahmed iz tvrtke Buroj Property Development iz Dubaija s visoravni na Dejčiću pogledao na Treskavicu, uzviknuo je: Jannah, jannah Bosna! Jannah je arapska riječ za ono što muslimani u Bosni označavaju turcizmom džennet – raj. Bosna je za njega raj: Jannah-Bosna.
U jednome svom pismu iz 1920. godine Ivo Andrić piše kako je Bosna divna zemlja, zanimljiva, nimalo obična zemlja i po svojoj prirodi i po svojim ljudima (…) može se isto tako kazati da je malo zemalja u kojima ima toliko tvrde vere, uzvišene čvrstine karaktera, toliko nežnosti i ljubavnog žara, toliko dubine osećanja, privrženosti i nepokolebljive odanosti, toliko žeđi za pravdom kao u Bosni. Ali u istome pismu Andrić nastavlja književnički oslikavati i drugu stranu Bosne: Ali vidiš, ima nešto što bi ljudi iz Bosne, bar ljudi tvoje vrste, morali da uvide, da ne gube nikad iz vida: Bosna je zemlja mržnje i straha. Naziva je zemljom urođene, nesvesne, endemične mržnje, zaostalom i ubogom gdje se u neporoznim dubinama kriju olujne mržnje, čitavi uragani sapetih, zbijenih mržnji koje sazrevaju i čekaju svoj čas.
Inšallah, živjet ćemo u Bosni!
U vrijeme kada se govori kako se iz Bosne i Hercegovine odselilo 47 % mladoga i radno sposobnoga stanovništva, nije ni čudo što kod domaćega stanovništva sve više prevladava ovaj negativni vid Bosne o kojemu Andrić govori. U isto vrijeme kod Arapa prevladava pozitivni vid Andrićeva opisa Bosne. Dok se domaće bh. stanovništvo odseljava, Arapi se naseljavaju i kliču: Inšallah, živjet ćemo u Bosni! (Azra Efendić). Arape fascinira priroda Bosne i Hercegovine, njezine gorde planine i jezera, hrana, dobra kava, snijeg; sviđa im se ljubaznost i srdačnost ljudi kao i to što je ona moderna europska zemlja s islamskom tradicijom i naslijeđem, pristupačnim cijenama, halal hranom, ugodnom klimom (za razliku od pustinjske arapske).
Vijeće za suradnju arapskih zemalja Zaljeva (GCC) čije su zemlje članice Bahrein, Kuvajt, Katar, Oman, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati, odlučilo je nedavno kako će spomenute zemlje sve više ulagati u Bosnu i Hercegovinu i kupovati velika zemljišta. Mnogi domaći stanovnici se gotovo euforično raduju zbog arapskih investicija. Nadaju se od toga boljemu sutra. Njemački dnevni časopis Frankfurter Rundschau tvrdi u jednome članku od 15. veljače 2017. kako je 2015. godine 26 %, a 2016. 39 % svih investicija iz inozemstva u Bosnu i Hercegovinu došlo iz zemalja Zaljeva.
Islamizacija Bosne?
Na dolazak Arapa u Bosnu i Hercegovinu mnogi u Europi, međutim, gledaju sa sumnjom. Oni ga vide kao još jedan vrlo važan strateški korak u stvaranju velike Eurabije. Profesor Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Sarajevu Esad Duraković, opisao je masovnu navalu Arapa na nekretnine u Bosni i Hercegovini kao posebnu strategiju čiji se krajnji učinci ne vide sada, ali će se vidjeti kada bude prekasno. Akademik Duraković, profesor arapskoga jezika i književnosti, rekao je kako vjeruje da se tu radi o nekoj vrsti projekta. A projekt je da se sve veći broj Arapa naseli u Bosnu i Hercegovinu, što je dramatična promjena etničke strukture; jer oni će unositi svoje adete, običaje i remetiti tradicionalni bosanski islam (www.tuzlanski.ba). Postojanje nekog plana i projekta se vidi i po kupovanju zemljišta u Sarajevu, na Vlašiću, u Posavini, u Mostaru itd. Rijetki su oni koji se pitaju koji je krajnji cilj arapskoga investiranja u Bosnu i Hercegovinu. Svi hoće život, „bolji život”, i vide samo arapski novac koji se slijeva u zemlju, ali rijetko tko pokušava sagledati pozadinu svega. Mehmed Aličehajić govori o opasnosti koja vreba od vehabizma i salafizma po tradicionalni tolerantni islam. I doista parkovi gradova postaju arapska odmarališta i mjesta javnoga klanjanja, a neki Bošnjaci, valjda radi bolje „prođe” kod Arapa, već nose bradu i ne pružaju ženama ruku. Motivi Arapa još nisu sasvim razvidni.
Saudijski zamjenik prijestolonasljednika Muhammad Bin Salman, je 2016. godine obznanio kako je za 2017. godinu planirano osnivanje fonda od dva bilijuna dolara za postnaftnu eru. Bosna i Hercegovina je Arapima, izgleda, odskočna daska u Europu nakon naftne ere. Zanimljivo je da Arapi ne investiraju u poljoprivredu, prehrambenu ili automobilsku industriju ili u energetski sektor. Navodno se zanimaju samo za turizam, a svako malo niču i nove džamije i arapske škole. Wilhelm Theuretsbacher se stoga pita (na portalu kurier.at od 3. siječnja 2016.) žele li to možda Arapi stvoriti uporište za misioniranje Europe. Izvjesno je kako namjere Arapa nisu toliko turističke i duhovno-religiozne, kakvima ih se želi prikazati, već više društveno-političke. Međutim, to borcima za laičku državu i sekularno društvo uopće nije alarmantno, ali im je alarmantno ako se neki crkveni predstavnik slikao s nekim političarom.
Sarajevo, grade moj
Religijski ekspert Mehmed Nuhić rekao je u jednome intervjuu za domaće medije kako je zabrana alkohola u mnogim lokalima u Bosni i Hercegovini loš signal, jer stranci neće ništa drugo uočiti, osim da su se našli u nekoj religioznoj antisekularnoj državi. Kamo to sve vodi, još nije izvjesno. Šetajući Baščaršijom ili Ilidžom imaš osjećaj kao da si u bilo kojoj zaljevskoj zemlji u kojoj se provodi strogi šerijatski zakon. Alkohol se još može naći samo kod Hrvata i Srba, sarkastično će reći stare Sarajlije. Od nekadašnjega balkanskog Jeruzalema, Sarajevo je od rata do danas postalo metropola džamija (Walter Mayr), a graditi džamije je neka vrsta markiranja terena (Said Jamaković). Ne zna se jesu li Arapi turisti ili budući stanovnici zemlje. Uglavnom „Sarajevo, grade moj” mnogi sve teže izgovaraju, jer se taj grad, koji se donedavno hvastao svojom multikulturalnošću sada sve više islamizira.
I dok neki po sarajevskim kafanama još pjevaju …lijepa Azro, lijepa Azro, svud po svijetu tražim te…, ni ne primjećuju kako je ona već odavno u Bosni, samo što ju se ne vidi pod nikabom. Premda je u Sarajevu džamija do džamije, Arapi i dalje klanjaju na ulicama, u parkovima, pa čak i po trgovačkim centrima. Čini se kako je islam izašao iz džamija na ulice gradova i javne trgove. Tomu su dva glavna razloga: 1. misionarski prozelitizam i 2. pokazivanje domaćim muslimanima kako su loši vjernici. Bošnjaci – muslimani u Bosni i Hercegovini – su etnička novotvorina (iako oni to ne žele priznati), nacija u nastanku. A svaka nova nacija ili nacija u nastanku ima poteškoće s vlastitim identitetom, osobito ako nastaje u doba nadnacionalnih zajednica. Izgleda kako Arapi trebaju „kumovati” Bošnjacima pri pronalaženju traženoga identiteta. Bošnjaci se, kao etnos bez jasnoga i čvrstoga identiteta, počinju sve više shvaćati kao umma – dio svjetske Islamske zajednice. Arapi im u tome trebaju očito pomoći.
Na mnogim je mjestima u Bosni i Hercegovini osvanula i zastava Saudijske Arabije sa sabljom kao njenim prepoznatljivim simbolom. Human Rights Watch upozorava kako je Saudijska Arabija 2015. godine odrubila glavu više osoba negoli Islamska država te iste godine. Dok Arapi papirologiju za realiziranje građevinskih ili trgovinskih projekata u Bosni i Hercegovini rješavaju u rekordnome roku, dotle ju drugi povlače godinama. Nakon što je korumpirana politika bosanskohercegovačkome narodu ekonomski ispila krv na slamčicu, sada zarađuje na prodaji njihove zemlje Arapima, kao da je Bosna i Hercegovina „ničija zemlja”! Zašto bh. vlasti idu Arapima toliko na ruku? Je li u pozadini svega toga doista nada u bolje sutra naše zemlje ili je to plan stvaranja još jednoga islamističkog uporišta pred vratima Europe?