Nepobitno je da svi nekomu i negdje pripadamo. No, što to zapravo znači? Što znači pripadati i kako se može pripadati? Čime se verificira pripadnost? Može li se djelomično pripadati i može li takva pripadnost biti autentična?
Promišljanje o pripadnosti možemo u našem kontekstu započeti s pripadnošću Crkvi i pitati se na koji se način može pripadati Crkvi? Može joj se pripadati stupnjevito. U određenom stupnju Crkvi pripadaju i oni koji na Božji poziv na spasenje odgovaraju prihvaćanjem onoga što im nalaže savjest s obzirom na vlastiti život i dužnosti prema bližnjima. Svi su, na neki način, usmjereni prema Božjem narodu. No, nas ovdje zanima jedna druga vrsta pripadnosti: potpuna pripadnost. Opet, u kontekstu potrebe Crkve za spasenje, potpuno joj pripadaju prije svega oni koji imaju Duha Kristova, tj. oni koji po sakramentu krštenja ulaze u odnos s Bogom. Crkvi potpuno pripadaju i oni koji prihvaćaju njezino uređenje i sakramente, zajedništvo s papom i biskupima. Konačno, Crkvi potpuno pripadaju oni koji ustrajavaju u ljubavi. Upravo ustrajnost u ljubavi otkriva pripada li se Crkvi srcem ili samo tijelom.
Jednostavno rečeno, potpuno pripadaju Crkvi oni koji joj ne pripadaju samo deklarativno, statično i formalno, nego stvarno, bitno i dinamički. Ustrajnost u ljubavi je ključna, jer se „ne spašava onaj koji, iako je član Crkve, ne ustraje u ljubavi, te ostaje u krilu Crkve ‘tijelom’, ali ne ‘srcem’”. Time se, na tragu svetog Augustina, jasno određuje o tome tko stvarno pripada Crkvi. Najviše mogućnosti za potpuno pripadanje Crkvi imaju katolici ukoliko ispunjavaju ove uvjete. Time se još jednom implicitno želi potvrditi da Katolička Crkva posjeduje puninu sredstava potrebnih za spasenje. Oni koji svojim mislima, riječima i djelima ne odgovaraju Kristovoj milosti, zahvaljujući kojoj postajemo članovi Crkve, ne samo da se neće spasiti nego će biti strože suđeni, navodi Sabor, pozivajući se na Lk 12,48.
Izvanjska pripadnost nije jamac konačnoga spasenja ako katolik umre u teškom grijehu, dakle u stanju odbijene milosti. Time se želi naglasiti da nije dovoljno pripadati samo tijelom, nego srcem i dušom, te živeći u milosti. Drugim riječima, nije dovoljno imati samo krsni list nego je potrebno živjeti u suglasju s milostima koje Bog daje u Crkvi i po Crkvi.
Možda možemo ovdje povući analogiju sa svećeništvom, imajući na umu da analogija dok govori o sličnosti još više upućuje na nesličnost dviju stvari ili pojava. Tko je svećenik? Ili ako smijemo malo zaoštriti i pitati tko je stvarno svećenik? Tko stvarno pripada svećeništvu? Samo onaj tko je primio sakrament svetoga reda? Može li se biti potpun i nepotpun svećenik? Ima li nepotpunih svećenika? Postoji li potpuno i nepotpuno svećeništvo? Ako je za potpuno pripadanje Crkvi potrebno to činiti čitavim srcem, dakle, nije dovoljan samo sakrament krštenja, pa ni zajedništvo s biskupima i papom, možemo li reći da i za potpuno svećeništvo nije dovoljan samo sakrament reda, ne dokidajući ništa od milosti toga sakramenta? Krštenje i sveti red trajno nose neizbrisivi biljeg. No, pitanje koje ovdje želimo postaviti, sažimajući sva prethodna pitanja je: postoje li deklarativni svećenici, kao što postoje deklarativni katolici? Smijemo li reći da potpuno pripadaju i imaju udioništva na Kristovu svećeništvu samo oni koji prianjaju uz svećeništvo srcem i dušom, a ne samo izvanjski, te oni koji žive milosnim životom? Ovdje ne govorimo o katolicima ni o svećenicima prve i druge kategorije, nego o potpunom i nepotpunom pripadanju. Može li netko potpuno participirati na Kristovu svećeništvu ako to ne čini srcem i dušom, nego samo izvanjski i formalno?
Tajna pripadnosti je tajna koju znaju samo Gospodin i svećenik. Ne smijemo suditi druge o tome pripadaju li srcem i dušom, te provode li milostan život ili ne. Ovakvu analogiju možemo napraviti samo u svjetlu suda o samima sebi kojim sebe prosuđujemo u dubini svoje intime i u svjetlu Božje sveprožimajuće prisutnosti i moći. Istinski pripadati Bogu kroz svoje zvanje može se samo nepodijeljena srca, dakle potpuno i trajno. Svećenik je onaj koji se svako jutro budi i iznova postaje svjestan svoje pripadnosti, svoga biti svećenik. Na taj način trajno obnavlja svoju temeljnu odluku donesenu jednom zauvijek.
Ako nas nekada netko, na nekom „popisu stanovništva”, tamo „gore”, upita za pripadnost, hoćemo li moći reći: svećenik? Po pripadnosti sam svećenik, tj. onaj čija je forma neodvojiva od biti, čija je egzistencija izričaj njegove metafizičke svijesti o vlastitoj biti, onaj koji je to bio srcem i dušom, svjesno i sa svom snagom volje, a ne usput, deklarativno, prigodno i oportuno.
