Početna stranica » Preobražaji totalitarizma od moderne do postmoderne

Preobražaji totalitarizma od moderne do postmoderne

11 min

U javnosti je danas rasprostranjena tendencija da se važnost komunizma u kontekstu totalitarne povijesne i društveno-političke fenomenologije minimizira, naročito nakon pada Berlinskoga zida. Totalitarni pothvat i sustavni ideološki projekt koji je dominirao svijetom skoro jedno stoljeće promatra se kao potrošeni povijesni fenomen koji definitivno pripada prošlosti i ne treba ga reanimirati.

Međutim, naročito u tranzicijskom razdoblju postkomunizma i postotalitarizma, razvidno je kako korijeni komunističke totalitarne ideologije nisu nestali i nipošto nisu izumrli. Oni danas mutiraju i sazrijevaju u drugim oblicima, stremljenima, pojmovima i imenima, i očuvali su svoj snažni kapacitet kontaminacije. Samo su rijetki, poput autora Aleksandra Wata i Czeslawa Milosza, svjedočili o svom totalitarnom iskustvu. Oni su u svojim djelima prenijeli iskustvo ulaska u „ateističku religiju” te su pojasnili kako su iz iste začarane sekularne religije izišli.

Manipulacija modernoga svijeta

Ideologija komunizma može se promatrati kao svojevrsna sekularizirana parodija kršćanstva. Nju je komunizam kopirao kako bi je uništio i zamijenio. Slično je Max Stirner svojevremeno, u kritici upućenoj Feuerbachu, optužio humanizam da želi kult Boga zamijeniti kultom čovjeka i ostvariti nove idole opasnije od prethodnih jer nastoji nametnuti snažnu alijenaciju i umno porobljavanje utemeljeno na sredstvima zavođenja i iluziji slobodnoga razuma i volje.

Danas, nakon pada komunizma i trijumfalnoga uspona globalnoga modela tržišne liberalne demokracije, svjedoci smo sličnoga postupka reaproprijacije starih sustava dominacije i totalitarističke uniformizacije. To se događa širenjem liberalne ideologije koja je pod plaštem individualne slobode i ljudskih prava reciklirala mehanizme opresije i ucjena iz prošlih iskustava totalitarizma. Naravno, iako je suvremeni oblik totalitarizma nešto mekši i ne zasniva se na fizičkoj prisili i represiji, on primjenjuje slična sredstva psihološkoga iznuđivanja pristanka. Tako on manipulira osjećajem otuđenja, straha i dezorijentiranosti. Rezultat je to suvremenoga nihilizma o kojemu je Nietzsche pisao deklarirajući da ne postoji „autentični svijet”. Zbog toga je važno uokviriti problematiku komunizma i postkomunizma u širem kontekstu sveukupnoga „modernog svijeta”.

Već spomenuti poljski autori Wat i Milosz detektirali su i da tradicionalni humanizam, nastao iz prosvjetiteljstva, nije u stanju odgovoriti na velike katastrofe 20. stoljeća, uključujući iskustvo dvaju totalitarizama. Naprotiv, on je i odgovoran za njih. Prisjetimo se riječi Staljina: „Kad ubijete jednoga čovjeka, to je zločin. A kad ih ubijete milijune, to postane statistika.”

Krajnji totalitarizam u suvremenom dobu bi zapravo poprimao oblik društvenoga solipsizma, filozofskoga vjerovanja da postoji samo osoba i njezino iskustvo. To objašnjava tezu Christophera Lascha o suvremenoj vladavini kulture narcizma. Solipsizam je krajnja posljedica postmodernoga uvjerenja da se spoznaja mora tražiti isključivo unutar osobnoga iskustva i potom neuspjeha da se nađe most preko kojega bi nas osoba mogla obavijestiti o bilo čemu što je izvan nje.

Kontrola životne sfere

Za razliku od klasičnih ideoloških totalitarizama modernizma, u kojima su strukture moći bile centralizirane i temeljile se na fizičkoj prisili i represiji, suvremeni centri moći s totalitarnim tendencijama su decentralizirane, mrežne i kapilarne strukture, teško uočljive. Naime, kontaminacija „tekuće modernosti”, kako je naziva Zygmunt Bauman, zahvatila je sve pore društva i političke moći te ona postaje fluidna i difuzna. Baumanova „velika preobrazba” u diskursu tekuće modernosti koja je nastala na ruševinama nestanka „velikih ideoloških naracija” obuhvaća i konfiguracije nove difuzne moći. Ona rastačući sve stabilno i trajno, nastoji putem sijanja nesigurnosti kontrolirati privatnu životnu sferu, ne odustajući kontrolirati, uvjetovati i usmjeravati um i ponašanja.

Nakon raspada komunizma naivno je bilo očekivati trajnu epohalnu pobjedu slobode i demokracije jer realnije je bilo očekivati da liberalna misao i ideologija slobodnoga tržišta iznjedri novi oblik post-totalitarizma jer sama liberalna misao nosi u sebi sjeme pratotalitarne kontaminacije. Naime, povijesno gledajući, svi su totalitarizmi nastali u liberalnim društvima

Pored raznih vrsta moći koje Michael Mann kategorizira u djelu Izvori socijalne moći, složenije strukture suvremenih društava sastoje se od mnoštva središta moći (poliarhija) i društveno-političkih geoekonomskih mreža koje je teško identificirati (ono što se kolokvijalno naziva „dubokom državom”, engl. Deep state), a često se isprepliću. Fenomen demultipliciranja i isprepletenosti središta političke, gospodarske i medijske difuzije raščlanjuje Arthur Koestler u djelu Duh u stroju sa sintagmom „holarhije” kao megasustav sustava, koji su također sastavljeni od sustava. Riječ je o autoregulacijskom hijerarhiziranom sustavu „holona” koji funkcioniraju kao autonomne čestice, kontrolirani od holona na superiornim razinama. Naime, unutar takvoga megasustava stvarnost se sastoji od međuprožimajućih cjelina i dijelova, odnosno od holona (cjelina/dio). Tako se za svaki holon može reći da predstavlja cjelinu sa svojim vlastitim identitetom. On je istovremeno i cjelina i dio.

Teorija holona na neki se način javlja kao rezultat nezadovoljstva jednostranošću pukoga redukcionizma, tj. atomizma (promatra stvarnost kroz dijelove, zapostavljajući cjeline), ali i pukoga holizma. Dakle, možemo reći da holonski pristup, predstavlja svojevrsnu metateoriju koja transcendira ograničenja oba navedena pristupa organizaciji stvarnosti. No istovremeno ih uključuje, sve u cilju obuhvatnijega objašnjenja svega postojećeg. Unutar takvoga sustava koji nalikuje na suvremeni oblik soft-totalitarizma, ljudi se kreću poput mjesečara, još jedna Koestlerova metafora iz djela Mjesečari. Ovo dokazuje koliko su zapravo za takvo stanje odgovorni znanstveni faustovski projekti i revolucije i koliko znanstvene paradigme novoga vijeka imaju isti „mjesečarski” i šizoidan karakter.

Suvremene demokracije često neizravno proizvode difuzne moći koje nisu rezultat zapovjednoga lanca odlučivanja. One se, širenjem tržišne tehnološke i komunikacijske sveprisutnosti u svakodnevici pretvaraju u difuzni totalitarizam pasivnoga pristanka. Dakako, bez vanjske prisile.

Kako kaže John Kenneth Galbraith u djelu Anatomija moći, difuzni oblik moći kao svojstvo moderne stvarnosti treba sagledavati kroz aspekt prinude i poticaja. On naglašava da je moć proces uvjetovanja i umnoga porobljavanja putem uvjeravanja i odgoja. U tom smislu on govori o tri oblika moći. To su kondigna, kompenzacijska i kondicionirana moć. Difuzna moć je pak sastavljena od kombinacije velike organizacijske koncentracije moći i njezine velike difuzije na brojne pojedince u njezinu stvarnom ili prividnom korištenju.

S druge strane, kulturni i ideološki diskurs postao je, posredstvom medija, moćno sredstvo difuzne moći uvjetovanja i tzv. kulturalnih ratova. O njima govori Terry Eagleton u svojoj knjizi Ideja kulture. Difuzna moć u obliku sofisticiranih metoda društvenoga inženjeringa i neoliberalne društvene i tržišne discipline rastvara ne samo poimanje načela političkoga suvereniteta već i samoga razaranja života.

Do sličnoga zaključka dolaze Michael Hardt i Antonio Negri u djelima Imperij i Mnoštvo. Oni ustanovljuju kako je kombinacija difuznih decentraliziranih odnosa moći i foucaultovske biomoći u središtu suvremenih molekularnih ratova kao permanentno izvanredno stanje. Difuzna moć je u pravom smislu riječi „totalna” jer penetrira, prožima i obuhvaća sveukupnu društvenu zbilju, privatnu i javnu sferu i ne može se kao ranije reducirati na vidljivi aspekt velike državne i birokratske mašinerije.

U tom smjeru nužno se distancirati od supstancijalističke teze u filozofiji znanosti, ali unutar samoga područja društva i politike. Suvremenu državu ne može se misliti, raščlaniti niti razumjeti isključivo kao supstancu ili esenciju. Ona je složeni skup procesa i operacija. Današnja moć nije bitak već sveprisutna i sveobuhvatna „totalizirajuća procedura”. Ne postoji jedinstvo već multiplicitet strategija i taktika porobljavanja u danom povijesnom razvoju. Riječ je o fluidnoj i mrežnoj mehanici koja neprestano mobilizira razne alate (mašine, aparate, planove, datoteke, kompjuterske programe itd.). Michel Foucault s pravom iznosi novu figuru moći koja se primjenjuje ne samo na tijela već i na duhove i um (politička anatomija) u okviru „totalne dresure” i društvene ortopedije koja ne nastoji samo reprimirati već i poticati na produktivnost. Društveno tijelo nalikuje na anatomski korpus koji prožimaju razni odnosi snage, otpora i sukoba, odnosi snage koji su fluidni i nestabilni.

Demokratski totalitarizam?

Pojam totalitarizam i danas izaziva negativne konotacije i asocijacije s apsolutnim zlom. Primjerice, kada Bercht govori o nacizmu kao zvijeri, postavlja se ključno pitanje je li totalitarizam isključivo inherentan europskoj političkoj tradiciji i povijesti ili je kompatibilan s drugim političkim kulturama? Hannah Arendt pokazala je singularnost totalitarnoga fenomena, razlikujući ga od drugih oblika političke opresije diktature i tiranije. Tako je danas općeprihvaćeno da se totalitarizam ne može poistovjetiti s vanjskom opresijom te da se oslonivši na pristanak mase, može i pozivati na demokratski legitimitet i oblik. Totalitarizam nastoji ukinuti granicu između privatne i javne sfere te uspostaviti totalnu dominaciju na čovjeka u svom totalitetu. On uvijek funkcionira unutar procesa jednodimenzionalne eksplikativne logike, a Arendt u tom smislu govori o „obruču logike” koja generira pasivni ili aktivni pristanak masa koje odstupaju od unutarnje slobode.

Sveprisutnost globalnih medija, manipulacija s virtualnom realnošću u današnjem suvremenom društvu i simulacija demokracije zapravo ostvaruje glavni cilj totalitarizma, a to je da građani izgube svaki kontakt sa stvarnošću koja ih okružuje. Naime, idealni subjekt totalitarne vladavine nije ni uvjereni nacist ni komunist već čovjek za kojega je nestala razlika između stvarnoga događaja i fikcije, između istine i laži.

Pobjeda totalitarizma u suvremenim postdemokracijama ujedno je i pobjeda nove društvene zbilje, carstvo opsjene i hiperrealiteta. Takav stupanj uvjetovanja bio je razvidan već tijekom staljinizma. Tada su politički optuženici trebali javno ispovjediti političke grijehe i autokritiku i počeli vjerovati u zločine koje u stvarnosti nisu počinili. Arendt također smatra da sve totalitarizme označava značajka da smatraju da su ljudi zamjenjivi i predstavljaju tek jedan beznačajni višak. Riječ je o organiziranom pokušaju iskorjenjivanja samoga pojma „ljudskoga bića”, proces otuđenja koji se može osloviti engleskim pojmom loneliness (hrv. osamljenost), pojam koji se ne reducira ni na samoću niti na izolaciju. „Dezolacija” kao rubno iskustvo obuhvaća cjelokupnu egzistenciju. Vidljiva je u destrukciji samoga poimanja ljudskoga bića o osobnosti kao radikalnoj negaciji u koncentracijskim logorima u kojima je na djelu bila sustavna dehumanizacija i organizirani zaborav.

Novi totalitarizam

Padom Berlinskoga zida otvorilo se novo poglavlje povijesti dok su se druga poglavlja bipolarnoga svijeta i hladnoga rata zatvorila. Postkomunizam pod okriljem demokratske tranzicije na mjesto zrele pluralne demokracije generirao je model postdemokracije u kojem formalna demokracija zamjenjuje realnu demokraciju. Ideološke i političke podjele ostaju prisutne. Ipak, tisak i mediji postaju mimetični. Istovremeno se proklamira vladavina prava, ali nije poštivana dok izbori nalikuju na predstavu bez izazova, često i bez glasača. Simulirana demokracija i virtualna stvarnost nameću prividnu sliku svijeta koja počiva na recikliranoj i retuširanoj društvenoj zbilji iz bivšega totalitarnog sustava. Francuski pisac Matthieu Baumier u tom smislu ističe da postdemokracija nije ono što dolazi poslije demokracije već poredak i režim u kojemu je riječ „demokracija” instrumentalizirana i ispražnjena od svojega značenja. U tom pogledu moglo bi se reći da postkomunizam zapravo predstavlja ostvarenja postdemokracije koju su svojevremeno navješćivali Georges Bernanos i Grigorij Zinoviev.

S filozofskoga aspekta, totalitarizam predstavlja izrabljivački pothvat ljudskih slabosti, i u tom smjeru on vješto koristi različite strategije. Institucionalna fasada respektabilnosti i demokratičnosti u tvrdim totalitarizmima koristi ideologiju terora i represija dok u „mekim” (soft) totalitarizmima koristi ideologiju političke korektnosti i kulturne umne svjetonazorske uniformizacije.

U načelu, totalitarni projekt po svojoj prirodi često se ne uklapa u okvire autentičnoga filozofskog pristupa. Od doba Pitagore i prvih filozofskih škola, filozofija je nastojala tražiti i objasniti ideje pravde i istine, ali i nepravde i laži kao i načela odgovornosti i savjesti, pogotovo u odnosu na individualna djela. Totalitarni pristup nastoji abolirati takva pitanja i dileme jer dekretira da je moralno ono što i instrumentalno odgovara jednom sustavu, jednoj partiji, jednom providencijalnom čovjeku. Temelj distinkcije između dobra i zla je izbrisan, a unutarnji život, proces slobodne pojedinačne refleksije i suočavanje s realnošću, svaki oblik moralnoga i duhovnog života postaje nemoguć. Tako je totalitarizam ponajbolje opisati kao sustav koji nastoji lišiti čovjeka unutarnjega života i slobode, ne samo mentalna manipulacija kako bi se iznudio pristanak pojedinca ili mase. Istovremeno individualna svijest nestaje jer pojedinca koji je lišen odgovornosti i odvojen od relacijskoga aktivnog odnosa s drugima pretvara u čovjeka mase unutar atomiziranoga kolektiviteta.

U tom pogledu povjesničar Francois Furet dobro uočava da je nakon raspada komunizma naivno bilo očekivati trajnu epohalnu pobjedu slobode i demokracije jer realnije je bilo očekivati da liberalna misao i ideologija slobodnoga tržišta iznjedri novi oblik posttotalitarizma jer sama liberalna misao nosi u sebi sjeme pratotalitarne kontaminacije. Naime, povijesno gledajući, svi su totalitarizmi nastali u liberalnim društvima. Furet nadalje smatra da je najveći problem liberalnoga sustava da crpi javni autoritet iz civilne sfere u kojoj se različiti pojedinci bore za svoj privatni interes. Slabost liberalnoga sustava je u tome što neminovno generira individualizam kao društveni svjetonazor i u nemogućnosti je pretvoriti liberalnoga čovjeka u istinskoga građanina koji je u stanju uskladiti osobni interes s kolektivnim javnim interesom.

Totalitarizam je ponajbolje opisati kao sustav koji nastoji lišiti čovjeka unutarnjega života i slobode, ne samo mentalna manipulacija kako bi se iznudio pristanak pojedinca ili mase

Dodatna je utopija liberalizma vjerovanje u mit spontane i autoregulirane kolektivne sfere u kojem bi se navodno društvo autoreguliralo putem tržišta i razmjene. Međutim, realnost dokazuje upravo suprotno: deregulirana i nekontrolirana tržišna igra favorizira najmoćnije. Sve je veća koncentracija bogatstva i kapitala u rukama jedne manjine. Globalno bogatstvo i globalna sila danas su uglavnom koncentrirani u rukama sve manje globalne oligarhije (tzv. „superclass”). U isto vrijeme potiče se latentna protuliberalna tradicija koja se hrani slabostima i proturječjima kapitalizma.

Kad je Umberto Eco govorio o Urfašizmu kao vječnom povratku projekta društvene i političke totalizacije, onda se možemo zapitati nije li suvremeni neoliberalni kapitalizam svojevrsni totalni Urkapitalizam, kao pragmatična i fluidna praktična ideologija koja vješto instrumentalizira individualistički liberalno-liberterijanski narativ u oblik nove velike postmoderne pripovijesti. Takav Urkapitalizam uspijeva se poput kameleona transformirati i prilagođavati svim uzastopnim ekonomskim i financijskim sustavnim krizama.

Prisjetimo se kako za Eca fašizam nije predstavljao totalitarizam jer je totalitarizam podrazumijevao strukturiranu i totalitarizirajuću ideologiju. On je smatrao da Mussolini nije imao fiksnu misao već samo retoriku. Po njemu je fašizam fluidna misao i prvenstveno diskurs prije negoli politika.

Obilježja suvremenoga neoliberalnog Urkapitalizma preko tržišne i potrošačke dinamike adaptira kontekstu poput kasnoga kapitalizma koji kombinira liberalni permisivizam i libertarijanski diskurs neprestane emancipacije, zatim sinkretsku Newage kulturu, simplističku Nova langue kao oblik represivne tolerancije.

Suvremeni neoliberalni kapitalizam, dakle, polimorfne je i pragmatične naravi. I kako navodi filozof Jean-Claude Michéa, on naglasak stavlja na kulturnu i ludičnu dimenziju. To čini kroz promociju „društva zabave”, što znači da se prvenstveno temelji na pasivnoj prisili – otuđenju i na umno-psihološkom porobljavanju, a ne samo na tradicionalnom državnom aparatu represije.