Sjećam se da sam 70-ih, dok sam još išao u osnovnu školu, pročitao u jednom časopisu apokaliptičnu najavu prenapučenosti u 21. stoljeću, ilustriranu crtežom zemaljske kugle posve prekrivene ljudima. I kao da to nije bilo dovoljno, još su ti ljudi letjeli u zrak u pravom ljudskom gejziru, nalik protuberancama na Suncu. To se zvalo ‘demografska eksplozija’.
Žao mi je da autor toga članka nije sada ovdje da ga pitam kako je došao to tog zaključka jer mi svjedočimo demografskoj imploziji. Ona nije rezervirana samo za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, njom su zahvaćene sve nama bliske i slične zemlje, od Njemačke, Austrije i Italije, preko Češke, Poljske i Mađarske, do Srbije, Rumunjske i Bugarske. Nema veze jesu li ljudi bogati ili siromašni, katolici ili pravoslavni, u Europskoj uniji ili izvan nje – djece jednostavno nitko više nema. Već su u Hrvatskoj opustjele i čitave županije, toliko da nema tko raditi ni na ono nekoliko preostalih radnih mjesta.
Iluzija napretka
Dobro se sjećam tih 70-ih. Bile su to godine optimizma, prvih automobila, ljetovanja, zračnih madraca i prenosivih televizora. Festivali, kinematografi, besplatno školovanje i liječenje, mirovine u iznosu od 80 % najviše plaće, sunčane naočale, izleti, skijanja, toplice, roštilji, gliseri i odjeća iz Trsta, a na radiju sport i glazba.
Imalo se jedno dijete, možda dvoje ako je prvo bila curica. Činilo se da ima svega, a sigurno nije nitko pomislio da bi moglo nestati ljudi.
A to je bilo zato što se ovdje čovjek uopće nikad nije cijenio. I zato nam je povijest puna grobova, zatvora i egzodusa.
A jedno, dvoje ili nijedno dijete rođeno 60-ih imalo je jedno dvoje ili nijedno dijete 90-ih i tako je došlo do najokrutnije povijesne ironije: upravo one godine kad se Hrvatska izborila za neovisnost i računala na slobodnu i uspješnu budućnost – eto, baš te iste godine broj umrlih nadmašio je prvi put broj rođenih, zacrtavajući neumitan tok izumiranja naroda.
Nedavno je Hrvatsko novinarsko društvo dodijelilo nagradu za tekst koji počinje ovom rečenicom: „Muž i žena u braku ili izvanbračnoj zajednici koji nemaju djecu više neće biti obitelj.” Više? Pa nisu nikada niti bili
U Hrvatskoj postoji, recimo, Zakon o obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima, ali ne postoji definicija obitelji. Prošlogodišnji pokušaj da se obitelj barem definira – kad joj se već ne može pomoći – bio je propao zajedno s novim Obiteljskim zakonom. Nedavno je Hrvatsko novinarsko društvo čak i dodijelilo nagradu za tekst koji je sudjelovao u rušenju toga zakona. Tekst počinje ovom rečenicom: „Muž i žena u braku ili izvanbračnoj zajednici koji nemaju djecu više neće biti obitelj.”
Više? Pa nisu nikada niti bili.
Što je zapravo obitelj
Meni je stvarno neugodno govoriti stvari koje se uče u osnovnoj školi, ali obitelj nastaje iz veze predaka i potomaka. Obitelj se ne sastoji samo od živih nego i od mrtvih – njih se sjećamo, a tako će se i nas sjećati naši potomci.
Tvrdnja da su muškarac i žena obitelj jednostavno je glupa – jer oni već pripadaju svojim obiteljima, svatko svojoj. Svaki čovjek na svijetu ima obitelj: onu iz koje je potekao, to su oni koji su ga rodili i donijeli na svijet. Od braka – ili bilo koje tome slične zajednice – nastaje obitelj tek kad se u njoj nađu potomci, rođeni ili posvojeni. Nemaju li potomke, muškarac i žena postaju posljednji članovi svojih obitelji. Njihovu obitelj nastavljaju njihovi nećaci i nećakinje, ako ih ima; ako ne, loza će izumrijeti. To je sve tako jednostavno i prirodno da to ne mogu shvatiti samo najobrazovaniji.
Tsunami nebuloza koji nas je preplavio prošle godine – od tvrdnji da je brak automatski obitelj, do toga da su obitelj i kućni ljubimci – otkriva duboku infantilnost nacije. Nema više svijesti o prošlosti i o budućnosti: živimo u vječnoj sadašnjosti, zabrinuti samo za svoj standard.
Djeteta nema bez oca i majke. Bez djeteta nema oca i majke.
Jedan hrvatski medij objavio je nedavno, pravu ili izmišljenu, priču neke Slavonke Lize koja živi u Zagrebu i ostala je u drugom stanju, nakon čega je napravila pobačaj: „Dečko i ja bili smo u vezi 11 godina i zapravo priča nije dramatična u smislu da smo se mi dvoumili pa otišli na pobačaj jer nismo imali novca, uvjeta, završene škole i slično tome. Oboje smo imali 32 godine i znali smo da ne želimo djecu.”
Sistem medija želi nas uvjeriti da su Slavonka Liza i njezin dečko obitelj. „Obitelj su svi koji se vole”, govori jedna aktivistica. Ali vole li se zbilja? Oni su „dečko” i „cura”, da, ali „hodaju” 11 godina! Zar se još uvijek upoznaju? Iako se još nisu upoznali, i još uvijek samo hodaju, čvrsto znaju da ne žele djecu – iako imaju, kako kaže, i završene škole, i novce, i uvjete.
Eto, to je nova medijska obitelj: dečko i djevojčica od 32 godine. Imaju sve osim djece.
Što je zapravo prioritet
Postoji tvrdnja da bi ljudi imali više djece kad bi imali više novaca. To je nedavno ponovila i hrvatska predsjednica u prijedlogu svojih mjera za demografski oporavak, dakako, ne spominjući odakle joj novac i kad će ga početi dijeliti roditeljima. Međutim, slučaj Slavonke Lize pokazuje da nema tog novca koji će natjerati da imaju djecu ljudi koji ih ne žele.
A da je tome tako, svatko se može lako uvjeriti sam. Sjetite se svojih dobrostojećih poznanika, prijatelja ili kolega, koji imaju stan i auto, koji imaju za ljetovanje i zimovanje – a, eto, dijete jedno ili dvoje. Je li im ikada itko došao i rekao: Prijatelju, dobro stojiš, mogao bi imati još koje dijete?
Naravno da ne, to bi bilo nezamislivo nepristojno. Ali prirodno je reći da bi netko imao više djece da ima više novaca. I iz toga se vidi svjetonazor društva, prešutan, ali čvrst: djece ćemo imati minimalno, koliko mogu biti pod nadzorom, da ne troše previše sredstava i vremena, da ne remete karijeru i komociju.
Sada se o tome malo više priča jer nas je bumerang udario s leđa: pokazalo se da se društvo sastoji od ljudi i da ovisi o radu tih istih ljudi; bez djece, koja se ne rađaju već desetljećima, nema radnika, a bez radnika nema društva.
To neočekivano i šokantno otkriće navelo je mnoge da predlažu razna rješenja, od kojih je najgluplje dao jedan hrvatski stručnjak za PR. On je smislio da će „anulirati nedostatak radne snage u turizmu” tako da „liberalizira zapošljavanje djece”. Pa 2017. rođeno je 900 djece manje nego godinu dana prije! Svake godine u Hrvatskoj ima 30 razreda prvašića manje – a on, jadan, misli da će rad „djecu odgajati da ne budu kao roditelji, djedovi i bake”.
U Hrvatskoj nema djedova i baka, jer nema roditelja, jer nema djece. Jer nema obitelji.
Gorki slatkiši
Liza ovako opisuje hrvatskoj novinarki osjećaj nakon pobačaja: „Kada su me četiri sata nakon zahvata puštali iz bolnice, ja sam se od sreće prejela krafni i slatkiša. Taj osjećaj euforije jer je moj život ponovno bio moj nikada neću zaboraviti.”
Rijetko gdje možete tako sažeto pročitati credo nove obitelji: tijelo je nešto što se mora kontrolirati, a imati djecu, znači izgubiti nadzor; sreću ne donosi darivanje života, nego konzumacija, što neumjerenija, to bolje; sreća se može postići samo kad je čovjek sam; smisao života je stalna euforija.
Ali tko želi spasiti svoj život, izgubit će ga. Tko će Lizi raditi krafne u budućnosti?
