Štošta nije kako se čini na prvi pogled jer su viđenja i tumačenja često samo u očima i duši, snovima i željama promatrača, izlaze iz njega i projiciraju se u drugoga. Tako često svaki sudionik tumači zajednički događaj prema osobnom doživljaju koji je toga trenutka imao. Kada je promatrač sretan, čini mu se kako su i drugi sretni, ljut susreće samo ljutite, vjeran očekuje to od drugih, a varalica misli kako su svi oko njega pokvareni lopovi. Tako svijet oko nas izgleda upravo onako kakav je u nama, raj ili pakao. Sve dok se drugi namjerno ili nenamjerno potrude razbiti te unutarnje slike pa više ništa nije kako se čini. Tako je mlada profesorica čeznula za idealnim ljudima u svom bajkovitom svijetu. Tijekom jednog putovanja turistički vodič čitao je njoj posebno zanimljivu knjigu. Oduševljeno mu je prišla, veseleći se razgovoru i dijeljenju zajedničkih interesa. Međutim, mladić joj je rekao: „Moram biti iskren. To je knjiga koju već godinama nosim na ovakva duga putovanja. Nikada je nisam uspio pročitati jer se uvijek nađe neka žena koja se ‘upeca’ na korice čim je otvorim. Znate, već me doista zanima što u njoj piše kad se ženama toliko sviđa.” Slično je susresti osobu prekrasnog izgleda, koja rasprši sliku o sebi kada progovori nekim prizemnim, prostim akcentom ili grubim glasom. Ali mogu iznenaditi i neugledni i ružni, kada zapjevaju anđeoskim glasom ili progovore riječi koje raduju dušu.
Nije lako biti bez predrasuda i sa što manje projekcija, otvoren za sve i vjerovati da zapravo svatko u danom trenutku učini najbolje što umije i koliko može. Može li se vjerovati drugima da se doista trude? Možda je lakše ne vjerovati, jer „svaki nevjernik tako čvrsto vjeruje u svoju nevjeru da je spreman za nju i poginuti” (prof. Gruden).
A koješta nije kako se čini. Ni zrak, ni mrak a posebno – brak. Vjerujemo u sve to, no i nakon nekoliko tisuća godina od Mojsijevih zapovijedi, sudovi i centri za socijalnu skrb puni su predmeta koji rješavaju pitanja preljuba, vjere i nevjere, vjernosti i nevjernosti, ljubavi i ne-ljubavi.
„Zamisli, udvara mi se oženjen čovjek. Godi mi to udvaranje jer mi se jako sviđa, a istodobno sumnjam u sve i stalno osjećam kako on zapravo o meni misli da sam laka žena, da ne kažem težu riječ. Kako se usudi? Odakle mu pravo pored svoje divne supruge tako otvoreno iskazivati kojekakve osjećaje i misli meni. Zašto to ne govori njoj?”, žali se prijateljica drugoj. Ova odgovara: „Čuj, ljubav je ljubav, pokušaj, već si dugo sama.” Prva je pogleda direktno u oči i upita otvoreno: „A što ako je to tvoj muž?” Druga više nije tako olako dijelila ‘ljubav’.
Vjeruje se u zrak mada ga se ne vidi, ali dobro se zna da postoji onda kada nešto nije u redu s njim. Vjeruje se u ljubav i najbolje se zna da postoji baš onda kada je nema. Vjeruje se i u mrak, a ne bi trebalo jer on zapravo ne postoji, u što se lako uvjeriti paleći svjetlo. Tako je i s ne-ljubavi. Kada se upali svjetlo, ona nestane
Samo rijetki brakovi funkcioniraju na prešućenom ili dogovorenom preljubu ili preljubima iz ovog ili onog razloga. No, većina takvih situacija u trenutku kada se razotkrije, pokaže kako se zapravo radilo o ne-ljubavi, ukradenoj, skrivenoj u tami, koja se nije smjela otvoreno pokazati niti prepričavati, kao velika tajna, koja je možda u trenutku izricanja „volim te” doista to i bila, ali na svjetlu dana brzo je izgubila svaki sjaj i postala sramotna i jadna, poput izdaje. Prava ljubav je javna, a ne tajna i ne može biti postiđena.
Svojim izvanbračnim „izletima” hvale se i muškarci i žene, valjda kako bi potvrdili svoju vrijednost koju netko negdje negira. Prijevare u brakovima su češća tema nego sretni brakovi. Sretni nisu nezanimljivi, ali su nedodirljivi, zaštićeni vjernošću i povjerenjem kao koprenom koja ih čuva od pogleda znatiželjnih i zlih stranaca.
Već uobičajeni „film” gleda svaki grad: Mada se danima i večerima skiće, i svi znaju „s kim je sada”, on se ipak svake večeri vraća u svoj veliki bračni krevet, nedjeljom polako šeće na misu pod ruku s ponosnom suprugom. Ona je uvijek u novom skupom kostimu i cipelama, kojim je on kupio svoj brak, čast i ugled, objektivno dokazao svoju materijalnu moć. Time je zarobio i njezinu šutnju u tužnom trajanju, šutnju koja je njihov zalog budućnosti.
Tako je i stara Šokica učila svoju uplakanu unuku. Nemoj plakati, pa udala si se za bećara, što bi sad htjela. Sve su žene zapravo same kad se udaju. „Tako sam i sama, u suzama, preko plota gledala kako Mata odlazi u selo snašama na divane. Jako sam pazila da ga lipo spremim, uštirkam, opeglam, nagizdam, da me ne bi ogovarale kako nisam dobra žena. Prošlo ga je to, proći će i tvoga. Samo trebaš izdržati i vode u usta. Znaš, jednom oženjen, zauvijek oženjen. Nema on kamo nego se vratiti kući. Zbog djece i zbog kuće…”
„A gdje sam tu Ja? Gdje su sve izrečene riječi i ljubav koju je nudio za vječnost prije braka? Sada samo trebam rađati, kuhati, peglati, i gledati kako odlazi drugima…”, pitala se mlada.
Je li uopće moguće odgovoriti na pitanje zašto je to tako i čemu neiskrenosti, jedna obećanja za dan, druga za noć. Zašto se poklanja povjerenje i traži od drugoga, a kad se dobije, tada se zgazi. Tako više nitko zapravo nije siguran ni u svojoj kući i obitelji, jer dok jedan spava, drugi plače ili pokušava skriti tugu i ljutnju, ogorčenost. A to nije moguće, kao što našminkano, a umorno, lice izgleda groteskno.
Opet je to pitanje samo obične i jednostavne vjere i povjerenja. Vjeruje se u zrak mada ga se ne vidi, ali dobro se zna da postoji onda kada nešto nije u redu s njim. Vjeruje se u ljubav i najbolje se zna da postoji baš onda kada je nema. Vjeruje se i u mrak, a ne bi trebalo jer on zapravo ne postoji, u što se lako uvjeriti paleći svjetlo. Tako je i s ne-ljubavi. Kada se upali svjetlo, ona nestane. Dogodilo se da je supruga varala svog muža s prijateljicom, koja im je slobodno dolazila u kuću kao rado viđen gost. Jednom prilikom je izgovorila: „Ona nije zavrijedila takvog tupana i neću imati mira dok ih ne zavadim.” Nakon nekog vremena plakala je neutješno, ostavljena. Uzorna supruga našla je – drugu ženu.
Ipak, većina ljudi još uvijek vjeruje i u brak. Ma kako statistike bile porazne. Naravno da brak nije samo tjelesna privlačnost i razmjena nježnosti, a upravo je seksualno najčešći način preljuba. Ne čuje se baš kako je netko „prevario” ženu na način da je drugoj ozidao kuću ili odgojio djecu, bez razmjene seksualnosti. A kod preljuba se događa uglavnom samo taj dio priče, uglavnom kada supruga prestane biti ljubavnica pa to postane druga. Preljubnik na rastanku govori „volim te, zauvijek” pa odlazi u ženin krevet, u jutro po kruh, plaća režije, zida kuću, odgaja djecu, odlazi u posjet rodbini… Samo bez seksa, molim lijepo, on je rezerviran za drugu. Postaje jasno koliko je seksualno bitno kada se partneri zateknu u preljubu. Sva iskazivana ljubav tada pada u vodu.
Prevareni muževi i žene šute i trpe takve situacije, smatrajući ih prolaznima, zbog kuće, režija, susjeda, djece ili samo zato da ne moraju ništa mijenjati, jer promjena boli i izaziva napor. Sramota i poruge lokalnih šaljivdžija idu uglavnom na račun prevarenog „rogonje”, a ne na osudu onoga koji je počinio grijeh izdaje. Uglavnom su osude i poruge usmjerene prema drugoj ženi koja je možda zavedena lažnom nadom, mrvicama ljubavi s tuđeg stola, maglovitim obećanjima ili čak na to prisiljena. Uvijek je ona za kamenovanje.
Tako svašta nije kako se čini, jer procjena stvarnosti nije ni potpuno subjektivna ni objektivna. Jasno procijeniti mogu samo oni doista zadovoljni sami sobom, koji mogu pristati biti zadovoljni i drugima, bez loših projekcija, imaju snage poštovati druge i odnose u koje su ušli. Ipak subjektivno, ono iznutra, prvo određuje granice koje stvarnost i objektivno onda gradi.
