Prvu zapisanu predaju o dolasku Hrvata u ove krajeve nalazimo polovicom 10. st. u djelu O upravljanju Carstvom bizantskoga cara i pisca Konstantina Porfirogeneta. Prema predaji Hrvati su pri dolasku bili predvođeni petoricom braće: Muklom, Kožočešom, Hrvatom, Klobekom, Klukom i dvjema sestrama Tugom i Bugom. I fra Nikola Lašvanin u 18. st. navodi predaju: Dojdoše iz priko Babinih gora Hervati najprvo u Dalmaciju i ove sadanje hrvatske i slovinske strane, s mlogim bojem istiravši Abare, ovdi se nastaniše. Prid ovim bijaše pet bratje: Kluka, Klobej, Kožočeš, Muklo, Hrvat i dvi sestre: Tuga i Buga (Gavran 1981: 67).
Dražen Kovačević (1993) navodi predaju da su Hrvati živjeli na području Bagibareje. Jedan rod, petero braće i dvije sestre, se odijelio i došao u Dalmaciju u kojoj su vladali Avari. Uspjeli su ih pokoriti i zavladati Dalmacijom. Od toga roda dio je otišao u Ilirik i Panoniju. U Dalmaciji su se pokoravali Francima koji su bili jako okrutni, pa su Hrvati zaratili s njima i pobijedili ih. Od Pape su tražili da ih krsti i obvezali se da neće napadati tuđu zemlju.
Tradicija čuva i predaje o sestrama Tugi i Bugi. Naziv se staroga hrvatskoga plemena Tugomirići (prema predaji jedno od dvanaest hrvatskih plemena koja su doselila iz tadašnje Bijele Hrvatske) povezuje s Tugom. Povjesničar Vjekoslav Klaić (1902) navodi da su najprije naselili područje od Velebita do Zrmanje, a kad su im u 13. st. ti dijelovi oduzeti, šire se u dva smjera – na Krk te zadarsko zaleđe i Liku. U zadarskome zaleđu posljednji se put spominju 1456. dok se u Lici spominju do 1513.
Tušnica, livanjska planina ispod koje je smješteno istoimeno selo, prema predaji je ime dobila po Tugi, a o tomu pjeva i guslarska pjesma:
Sestri Tugi dadoše krajinu,
(Šola 1974: 3–7)
Duvno ravno i okolovinu.
Tada Tuga grad je načinila
na Tušnici na vrh Santulije,
poviš crkve svetoga Ilije.
Ta planina na koju je stala
po Tugi se Tušnica prozvala.
Tuga je bila lijepa poput vile. Uveseljavala je ljude pjesmom kako bi lakše putovali. Kad su došli u novu domovinu, dobila je Poljica gdje su nastali Tugini dvori (danas Tugare). Po predaji je bila dobra te i danas za mjesečine, u bijeloj haljini prođe preko ruševina svoga dvora u Tugarima bdijući nad Poljicama (Dragić 2008: 300).
Buško blato pripada općinama Tomislavgrad i Livno, a od 1970-ih tu je jezero. Godine 1600. i 1768. spominje se i kao naselje Buško Blato. Jedna od varijanti koja objašnjava postanak njegova imena je predaja da je kraljica Buga za svoje prebivalište izabrala Buško Blato. O tomu govori i guslarska pjesma:
Ona seka što bijaše druga
(Šola 1974: 3–7)
po imenu zvala se je Buga.
Nje zapade ta krajina divna
od Privale pa do bilog Livna.
Ona sebi grad je napravila
na padinom Tušnice planine,
kod Mandeka duboke doline.
I to misto kod doline ove
i dan danas Bužanin se zove
po Buginom lipomu imenu
i hrvatskom slavnom plemenu.
Ispod grada ravno polje biše
i o njemu ‘vako povijest piše:
Ne znam prije kako se je zvalo,
al’ po Bugi ime mu se dalo.
I da bi me razumili bolje,
Bugino prozvaše ga polje.
Polje opet što j’ topilo zato
prozvaše ga opet Buško blato.
Spomen na Bugu čuva i prezime Bužana koje je uvijek u ženskom rodu (Zovko 1892: 455).
Na predaje o braći i sestrama koji su doveli Hrvate na ove prostore nadovezuje se i priča o knezu Hrvatu koji je stolovao u Krapini, a nakon smrti za sobom je ostavio tri sina: Čeha, Leha i Meha te kćer Vilinu. Sinovi su uz Krapinu sagradili još dva grada: Psari i Šabac i vladali njima. Željeli su se riješiti rimskoga jarma, ali njihova sestra ispriča plan svoje braće rimskomu namjesniku jer je bila zaljubljena u njega. Kad su saznali za sestrinu izdaju, braća je živu uzidaju u toranj koji i danas zovu Vilin toranj. Kad su braća vidjela da se neće moći braniti od rimskoga cara, odluče poći na sjever. Čeh utemelji Češku, Leh Lešku (Poljsku), a Meh Mešku (Rusiju) (Kovačević 1993: 9). Druga predaja kaže da je prije nego je uzidana u toranj, Vilina pobjegla vilama u spilju Ljubine te je rodila lijepo dijete. Dok se dijete jednom u spilji igralo zlatnom jabukom, iznenada ga divlji vol na rogovima prenese na drugu stranu planine Strahinjčice gdje ga neki pustinjak pokopa na mjestu koje se danas po djetetovoj lijepoj glavi zove Lepoglava (Šestan 2009: 7).
Ruski, češki i poljski povjesničari zabilježili su slične predaje kod svojih naroda. Poljska predaja kaže da su braća krenuvši u lov otišla za različitom lovinom i razdvojila se. Meh je krenuo prema istoku, Čeh prema zapadu, dok je Leh otišao na sjever. Loveći, Leh je uz zalazeće sunce naišao na divljega orla koji je branio svoje gnijezdo. To je uzeo kao dobar znak i tamo se naselio. Za svoj grb odabrao je bijeloga orla koji je i danas poljski grb, a bijela boja orla i crvena zalazećega sunca čine poljsku zastavu.
Lončari su kao uspomenu na ova tri brata napravili trodijelnu posudu – bilikum (njem. Willkommen – dobrodošao) iz koje se pilo vino u čast gostu koji je prvi put u posjetu domu. Poznati su još i nazivi trojka te Čeh, Leh i Meh.
Predaje prate Hrvate od dolaska u ove krajeve, često se miješaju s poviješću i dokaz su da naša tradicija neprekidno živi stoljećima.
