Iza nas su božićni blagdani. Radovali smo se rođenju Djeteta, Riječi koja je postala tijelom kako bi svatko od nas mogao doživjeti puninu života. Život se oduvijek smatrao najvećim darom. Rođenje djeteta se iščekivalo s nestrpljenjem, sva pažnja obitelji bila je usmjerena na novi život koji treba doći na zemlju. Međutim, suvremeno vrijeme i kultura odlučilo je odbaciti stav koji ljudi imaju od postanka svijeta kada je riječ o početku života. Svim nam se silama trudi nametnuti mišljenje kako žena polaže pravo na život djeteta. Tek začetom plodu ne daje se dostojanstvo koje mu pripada tim začećem, već se određuje dob kada dijete u majčinoj utrobi doista treba nazvati djetetom. Jučer nije bilo dijete, ali danas jest.
„Moderni” svijet govori jedno, ali Bog nam poručuje drugo: „Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih” (Jr 1,5). Potrebu za očuvanjem ljudskoga dostojanstva i života koji počinje začećem i koje nam je od Boga dano iz čiste ljubavi, prepoznale su posebne i hrabre žene koje djeluju i rade u sigurnoj kući „Majka Krispina”. Razumije se zašto ovdje ne navodimo sve podatke o sigurnoj kući, ali vrijedno je progovoriti o osobama koje uz pomoć Božje providnosti vode ovu kuću u kojoj se nalaze žene u potrebi. Gospođe Desa, Kristina i Suzana uz časne sestre Leopoldinu i …, svakodnevno se stavljaju na raspolaganje potrebama žena koje su zbog raznih životnih nevolja bile primorane doći u sigurnu kuću.
Kuća „Majka Krispina” službeno je otvorena 2005. godine. Početak ove vrste djelovanja bio je u Majčinu selu gdje je s. Bonifacija okupljala žene koje su trebale pomoć. Kako je „Majčino selo” prvenstveno ustanova za skrb i odgoj nezbrinute djece, stvorila se potreba za posebnom ustanovom koja će razviti vlastitu misiju. Sigurna kuća „Majka Krispina” prihvaća pod svoj krov i skrb djevojke i žene s problemom neželjene trudnoće, nasilja u obitelji i društvu, i drugih različitih nevolja. Ova zajednica razlikuje se od drugih sigurnih kuća jer živi i djeluje u Katoličkoj Crkvi. U njoj ne rade najstručniji psiholozi, pedagozi i terapeuti po diplomi, već žene koje su u svojoj nutrini prepoznale osjetljivost za bližnje u potrebi i koje su se pored svojih obiteljskih života odlučile posvetiti zaštiti života.
Priče žena koje borave ovdje su različite, ali dijele jedno, svaka od njih bila je potrebna pomoći kako bi vratila svoje dostojanstvo i pronašla izlaz iz teške životne situacije. Kuća je otvorena svakoj ženi u potrebi, bez obzira na vjeru i nacionalnost. Za ulazak u kuću prvo se obavlja razgovor s jednom od odgovornih osoba. Zatim se identitet prijavljuje policiji u slučaju da suprug ili drugi član obitelji prijavi nestanak žene koja se nalazi u sigurnoj kući. Ovime se sprječava policijska potraga za osobom, ali se također čuvaju informacije o štićenici. Potrebno je neko vrijeme da se osoba koja je napravila ovaj korak oporavi od šoka. Sestre i djelatnice sigurne kuće na raspolaganju su za razgovor uz podršku i razumijevanje kako bi pomogle svakoj osobi proći kroz teško razdoblje. Za djevojke koje su usprkos stavu obitelji i partnera odlučile sačuvati život nerođenoga djeteta, pruža se podrška i pomoć u pronalasku dugotrajnoga rješenja. Ukoliko se u cijelom radu bilo kada ukaže potreba za pomoć psihologa, pedagoga ili sl., pozovu se stručne osobe.
Način života koji je određen dnevnim redom, svakodnevnim zaduženjima vezanim za kućanske poslove i ručni rad, pomaže ženama i djevojkama vratiti vjeru u njihove sposobnosti, u talente koje su dobile. Samopouzdanje koje je uništeno različitim vrstama nasilja, polako se podiže uz male, svakodnevne uspjehe. Od skuhanoga ručka, do izrađene krunice za prodaju. Koliko god ovo možda zvuči banalno, žene žrtve nasilja počinju od samoga početka. Nasiljem je narušeno njihovo dostojanstvo i samopouzdanje. U običnim poslovima Bog otvara oči svakoj od njih kako bi upoznale koliko ih ljubi i kako im svojom ljubavlju cjeliva rane. Zato važno mjesto dnevnoga reda osim poslova zauzima molitva. Zajedničkom molitvom započinju dan, prekidaju obveze u podne i navečer odlaze na počinak.
Budući da kuća ne prima nikakvu pomoć socijalnih službi, donacije dobročinitelja i zarada od prodaje ručnih radova koji su produkt radne terapije, jedini su izvor prihoda kojima se omogućuje rad i život ustanove.
Od početka djelovanja sigurne kuće kroz nju je prošlo više od 700 djevojaka koje su bile žrtve psihičkoga, fizičkoga ili druge vrste nasilja. Nažalost, još uvijek smo društvo koje nije dovoljno osviješteno o važnosti zaštite života svakoga pojedinca. Od začeća do smrti dužni smo brinuti se za svoje bližnje. Biti Božji glas razuma u svijetu koji gubi tlo pod nogama misleći kako drži sve konce u svojim rukama. Iako je svijet promijenio svoj redoslijed vrijednosti, ovo nam je primjer kako je uz Boga moguće razlučiti istinu i činiti dobro. Ne čekajmo dobru priliku za činiti velike stvari. Može nam se dogoditi da život potratimo u čekanju. Umjesto toga, iskoristimo svaku priliku pa ćemo možda i početi činiti velika djela na slavu Onoga koji će nas u večer života pitati o ljubavi (sv. Ivan od Križa).
