Početna stranica » Poziv na unutarnje obraćenje

Poziv na unutarnje obraćenje

108 pregleda

Može se reći da na početku 21. stoljeća vlada opći dojam da se čovječanstvo nalazi pred ekološkim izazovima koji su bez premca u ljudima poznatoj povijesti. Zahvaljujući velikim dijelom ljudskom čimbeniku, život na Zemlji suočava se s najvećim masovnim izumiranjem još od doba dinosaura, prije 65 milijuna godina.

Prirodna bogatstva koja održavaju život na ovom planetu – zrak, voda i zemlja – zagađuju se ili troše brzinom koja zabrinjava i poziva na uzbunu. Dostupne analize povezuju daljnju degradaciju i iscrpljivanje prirodnih bogatstava s porastom stanovništva u budućnosti. Toksični otpadi, koji će tek budućim generacijama zadavati prave muke, nastavljaju se gomilati širom svijeta.

            Dugo je vremena u našoj kulturi bila tendencija da se takva pitanja tretiraju jednostavno kao znanstveni, tehnološki ili politički problemi. Međutim, ozbiljnost ekološke krize i njezine moguće posljedice doveli su do razvoja dublje ekološke svijesti i potrebe promjene ovog stava i razmišljanja. Postalo je jasno da ekološki problemi pred nas postavljaju temeljna pitanja o samima sebi: o našim vrednotama, našem identitetu i naravi, načinu življenja, o našem mjestu u prirodi i svijetu te o našoj zajedničkoj budućnosti. Ekologija više nije sporedna tema kojom se bave rubni pokreti – ona je postala jednom od temeljnih tema kojom se ljudi bave te iz ekološke perspektive pokušavaju sagledati i oblikovati kako svoju sadašnjost tako i svoju budućnost.

Teološko pitanje okoliša

Kako se, posebno na Zapadu, sve više izoštravao osjećaj prema problemu okoliša, tako je i ekologija sve više postajala važnim predmetom pozornosti kršćanske teologije. Sam pojam „ekologija” dolazi od grčkih riječi oikos i logos što bi doslovno značilo „govor o kući, govor o okolišu”. Općenito, ekologija bi označavala proučavanje zakona o uzajamnim odnosima među raznim živim bićima. U užem bi smislu označavala proučavanje uvjeta u kojima se odvija čovjekov život: bilo u njegovu odnosu prema drugima ljudima, bilo u odnosu prema bićima koja su različita od čovjeka, a nalaze se u njegovu okolišu.

            Teološki se pitanje okoliša povezuje s teologijom stvorenja. Briga za okoliš otkriva vrijednosti kao što su poštivanje stvorenja, čuvanje zemaljskih zaliha, kao i odgovornost prema sugrađanima planeta u opasnosti. Ekologija, u smislu praktične brige za zemlju na kojoj i od koje ljudi žive, znači i solidarnost s generacijama koje dolaze.

            U pogledu ekologije neki teolozi nagovješćuju da je Božja zapovijed ljudima da gospodare zemljom, kako je donosi Biblija, možda doprinijela eksploatiranju prirodnih zaliha i stoga ekološkoj krizi (Lynn White). Drugi tvrde da bi točno čitanje teksta u Knjizi Postanka zahtijevalo od ljudskih bića da budu sustvoritelji s Bogom, voditelji ili sluge stvorenja (Arthur R. Peacocke). Neki također ukazuju da je došlo do štetne dihotomije između prirode i povijesti, s time da se znanstvenici egzaktnih znanosti bave ovom prvom, a teolozi drugom. Da bi se riješila ekološka kriza, ta dva područja ljudskog postojanja moraju se zajedno povezati i vršiti utjecaj na društveno-političku praksu (Jürgen  Moltmann i Sallie  McFague).

            Općenito, unutar Katoličke Crkve i teologije probila se i učvrstila svijest da ljudska bića moraju poštivati cjelovitost stvorenja. Kao što Katekizam Katoličke Crkve tvrdi: „Uporaba rudnih, biljnih i životinjskih zaliha svega svijeta ne može biti odvojena od moralnih zahtjeva. Gospodstvo nad neživim i živim bićima, što ga je Stvoritelj dao čovjeku, nije posvemašnje; ono se mjeri brigom za kakvoću života bližnjega, podrazumijevajući tu i buduće naraštaje; i zahtijeva religiozno poštivanje cjelovitosti stvorenja” (br. 2415). Unutar te svijesti može se prepoznati i samokritična dimenzija koja upozorava na nužnost da se kršćani upitaju o vlastitoj odgovornosti glede nastanka i postojanja predatorskog odnosa koji zapadna civilizacija pokazuje prema prirodi, osobito od početka industrijske revolucije, te poziva na hitno zauzimanje stava o problemima okoliša.

            Nužnost promjene stava prema prirodi za vjernike nije opravdana samo zbog prijetnje koja ugrožava čovječanstvo propašću okoliša, nego i na osnovi ispravna tumačenja objavljene istine. Naime, iako Biblija naučava čovjekovu posebnost i njegovo gospodstvo nad drugim stvorenjima, ona ipak ne prihvaća viđenje čovjeka kao grabežljiva i apsolutna gospodara prirode.

Kozmičko bratstvo  i sestrinstvo

Zapovijed „sebi podložite zemlju!” (Post 1,28) izriče potrebu da se hranimo i živimo od onoga što proizvodi zemlja. Gospodstvo koje je čovjek pozvan provoditi slično je Stvoriteljevu gospodstvu: ono mora biti „gospodsko”, „uzdržavalačko”, puno poštovanja prema stvorenjima. Kako Ivan Pavao II. kaže: „Gospodstvo koje je Stvoritelj dao čovjeku nije apsolutna vlast, niti se može govoriti o slobodi ‘uporabe i zloporabe’ ili o raspolaganju stvarima kako nam padne na pamet. Ograničenje koje je Stvoritelj dao ljudima od samoga početka, simbolički izraženo zabranom da se ‘ne jede plod s drveta’ (usp. Post 2,16s) sasvim jasno pokazuje da smo, u odnosu na vidljivu prirodu, podložni ne samo biološkim, nego i moralnim zakonima, koji se ne mogu nekažnjeno kršiti.”

            Prema biblijskoj objavi čovjekova se nadmoć u odnosu na druga stvorenja nikad ne smije pretvoriti u distanciranje, nezainteresiranost ili čak prezir prema drugim bićima. Položaj čovjeka prema svemu stvorenom sličan je položaju vrtlara koji (…)


Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.