Prirodna bogatstva koja održavaju život na ovom planetu – zrak, voda i zemlja – zagađuju se ili troše brzinom koja zabrinjava i poziva na uzbunu. Dostupne analize povezuju daljnju degradaciju i iscrpljivanje prirodnih bogatstava s porastom stanovništva u budućnosti. Toksični otpadi, koji će tek budućim generacijama zadavati prave muke, nastavljaju se gomilati širom svijeta.
Dugo je vremena u našoj kulturi bila tendencija da se takva pitanja tretiraju jednostavno kao znanstveni, tehnološki ili politički problemi. Međutim, ozbiljnost ekološke krize i njezine moguće posljedice doveli su do razvoja dublje ekološke svijesti i potrebe promjene ovog stava i razmišljanja. Postalo je jasno da ekološki problemi pred nas postavljaju temeljna pitanja o samima sebi: o našim vrednotama, našem identitetu i naravi, načinu življenja, o našem mjestu u prirodi i svijetu te o našoj zajedničkoj budućnosti. Ekologija više nije sporedna tema kojom se bave rubni pokreti – ona je postala jednom od temeljnih tema kojom se ljudi bave te iz ekološke perspektive pokušavaju sagledati i oblikovati kako svoju sadašnjost tako i svoju budućnost.
Teološko pitanje okoliša
Kako se, posebno na Zapadu, sve više izoštravao osjećaj prema problemu okoliša, tako je i ekologija sve više postajala važnim predmetom pozornosti kršćanske teologije. Sam pojam „ekologija” dolazi od grčkih riječi oikos i logos što bi doslovno značilo „govor o kući, govor o okolišu”. Općenito, ekologija bi označavala proučavanje zakona o uzajamnim odnosima među raznim živim bićima. U užem bi smislu označavala proučavanje uvjeta u kojima se odvija čovjekov život: bilo u njegovu odnosu prema drugima ljudima, bilo u odnosu prema bićima koja su različita od čovjeka, a nalaze se u njegovu okolišu.
Teološki se pitanje okoliša povezuje s teologijom stvorenja. Briga za okoliš otkriva vrijednosti kao što su poštivanje stvorenja, čuvanje zemaljskih zaliha, kao i odgovornost prema sugrađanima planeta u opasnosti. Ekologija, u smislu praktične brige za zemlju na kojoj i od koje ljudi žive, znači i solidarnost s generacijama koje dolaze.
U pogledu ekologije neki teolozi nagovješćuju da je Božja zapovijed ljudima da gospodare zemljom, kako je donosi Biblija, možda doprinijela eksploatiranju prirodnih zaliha i stoga ekološkoj krizi (Lynn White). Drugi tvrde da bi točno čitanje teksta u Knjizi Postanka zahtijevalo od ljudskih bića da budu sustvoritelji s Bogom, voditelji ili sluge stvorenja (Arthur R. Peacocke). Neki također ukazuju da je došlo do štetne dihotomije između prirode i povijesti, s time da se znanstvenici egzaktnih znanosti bave ovom prvom, a teolozi drugom. Da bi se riješila ekološka kriza, ta dva područja ljudskog postojanja moraju se zajedno povezati i vršiti utjecaj na društveno-političku praksu (Jürgen Moltmann i Sallie McFague).
Općenito, unutar Katoličke Crkve i teologije probila se i učvrstila svijest da ljudska bića moraju poštivati cjelovitost stvorenja. Kao što Katekizam Katoličke Crkve tvrdi: „Uporaba rudnih, biljnih i životinjskih zaliha svega svijeta ne može biti odvojena od moralnih zahtjeva. Gospodstvo nad neživim i živim bićima, što ga je Stvoritelj dao čovjeku, nije posvemašnje; ono se mjeri brigom za kakvoću života bližnjega, podrazumijevajući tu i buduće naraštaje; i zahtijeva religiozno poštivanje cjelovitosti stvorenja” (br. 2415). Unutar te svijesti može se prepoznati i samokritična dimenzija koja upozorava na nužnost da se kršćani upitaju o vlastitoj odgovornosti glede nastanka i postojanja predatorskog odnosa koji zapadna civilizacija pokazuje prema prirodi, osobito od početka industrijske revolucije, te poziva na hitno zauzimanje stava o problemima okoliša.
Nužnost promjene stava prema prirodi za vjernike nije opravdana samo zbog prijetnje koja ugrožava čovječanstvo propašću okoliša, nego i na osnovi ispravna tumačenja objavljene istine. Naime, iako Biblija naučava čovjekovu posebnost i njegovo gospodstvo nad drugim stvorenjima, ona ipak ne prihvaća viđenje čovjeka kao grabežljiva i apsolutna gospodara prirode.
Kozmičko bratstvo i sestrinstvo
Zapovijed „sebi podložite zemlju!” (Post 1,28) izriče potrebu da se hranimo i živimo od onoga što proizvodi zemlja. Gospodstvo koje je čovjek pozvan provoditi slično je Stvoriteljevu gospodstvu: ono mora biti „gospodsko”, „uzdržavalačko”, puno poštovanja prema stvorenjima. Kako Ivan Pavao II. kaže: „Gospodstvo koje je Stvoritelj dao čovjeku nije apsolutna vlast, niti se može govoriti o slobodi ‘uporabe i zloporabe’ ili o raspolaganju stvarima kako nam padne na pamet. Ograničenje koje je Stvoritelj dao ljudima od samoga početka, simbolički izraženo zabranom da se ‘ne jede plod s drveta’ (usp. Post 2,16s) sasvim jasno pokazuje da smo, u odnosu na vidljivu prirodu, podložni ne samo biološkim, nego i moralnim zakonima, koji se ne mogu nekažnjeno kršiti.”
Prema biblijskoj objavi čovjekova se nadmoć u odnosu na druga stvorenja nikad ne smije pretvoriti u distanciranje, nezainteresiranost ili čak prezir prema drugim bićima. Položaj čovjeka prema svemu stvorenom sličan je položaju vrtlara koji (…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.
