Središnja tema ili intuicija kršćanstva jest da čovjekova priroda nije statična, “zatvorena”, autonomna, nego dinamična realnost određena u samoj svojoj biti svojim odnosom prema Bogu. Ovaj odnos je proces zajedništva: čovjek je stvoren po slici Božjoj i pozvan je da ostvari “božansku sličnost”; svoj odnos prema Bogu, sebi i drugom čovjeku. To je datost i vizija, koju treba postići u slobodnom naporu ljubavi.
“Narodi u zemljama koje su pod utjecajem Biblije oduvijek su se pozivali na zapovijed Božju: ‘Poštuj oca svoga i majku svoju’; uostalom, ta je dužnost svuda na svijetu prihvaćena. Njezina posvemašnja i smislena primjena nije samo poticala ljubav djece prema roditeljima nego je naglašavala i usku povezanost koja postoji među naraštajima” (Ivan Pavao II, Pismo starijim osobama, 1999).
Četvrta Božja zapovijed upućena je izravno djeci u njihovom odnosu prema svojim roditeljima. Ona se odnosi i na rodbinske veze s drugim članovima šire obitelji. Konačno, ona obuhvaća dužnosti učenika prema učiteljima, podređenih prema vođama, građana prema svojoj državi itd. Ova zapovijed također podrazumijeva i pretpostavlja dužnosti roditelja i svih onih koji obnašaju vlast nad drugima (usp. KKC 2199). Ovaj duh treba se očitovati i prema onima koji upravljaju Crkvom (LG 37).
Kako se roditelji pred djecom ponašaju jedno prema drugome, snažno će utjecati na dječje ponašanje: biti će tolerantna ili nasilna, iskazivati bijes, voljeti, brinuti se za druge, suosjećati itd. Dijete stvara sliku o sebi prema tome kako se roditelji, pa i starija braća i sestre, ostali članovi u obitelji, prijatelji odnose prema njemu. No, roditelji postavljaju temelj ponašanja, jer mu se roditelji čine tako velikima i vjeruje da treba slijediti baš njihov primjer – djeca su gotovo uvijek nalik na svoje roditelje.
Da bi dijete bilo dobro i da izraste u dobrog, zdravog i uspješnog čovjeka, potrebno je poštivati djetetovu potrebu za druženjem s vršnjacima, igrom i zabavom, jer se ono tako oslobađa napetosti, opušta se, razvija maštu…, ono najvažnije neće naučiti od “Supermana” pa ni od “Velike ptice”, nego u obitelji koja mu čita, razgovara s njim, radi s njim, sluša ga i provodi s njim sretne trenutke. Kad se dijete osjeća doista voljenim, najbolje se razvija. Istinsko poštivanje roditelja ovisi uvelike kakvu sliku dijete ima o sebi.
Slika o sebi sadrži osjećaj vlastite vrijednosti. Ta slika određuje kako će se dijete odnositi prema samom sebi i kako će dopustiti drugima u obitelji da se odnose prema njemu.
Iako nitko od nas nije mogao sam odabrati roditelje, ali ni roditelji nisu mogli odabrati dijete koje će roditi, da bi obiteljska komunikacija, djeca – roditelji, bila realna i konstruktivna, mora proizaći iz odrasloga dijela ličnosti, iz istinskog ‘ja’.
Ako preteže komunikacija između djeteta i roditelja koja proizlazi iz nezrela dijela ličnosti, tada govorimo o disfunkcionalnoj obitelji – tada dijete od roditelja, ili roditelji od djeteta pokušavaju dobiti nešto što sami nemaju i ne mogu dati.
Psihologija polazi od temeljne ideje, koja otprilike glasi ovako: Ako roditelji svoju djecu “poštuju”, ispravno odgajaju, s ljubavlju udovoljavaju njihovim potrebama, onda se njihova djeca osjećaju dobro: ne pogađaju ih nikakve traume, koje bi ih mogle činiti potištenima, ne razvijaju se u njima nikakve neuroze ili depresije i otporna su na sve psihosomatske tegobe.
Dijete će biti slobodno ako možeš sebe prihvatiti sa svojom prošlošću i s njezinim obilježenostima.
Naravno, trebaju postojati pravila kojih se svatko treba držati. Dijete smije biti ono što jest, uz ispravno vođenje svojih roditelja, a oni znaju voditi dijete, ako znaju voditi sami sebe. Tako dijete dobiva sigurnost koja mu je potrebna – sigurnost je uvjet za zdravi razvoj naročito u ranom djetinjstvu.
“Obiteljske veze, premda važne, ipak nisu apsolutne. Što djeca više rastu prema vlastitoj zrelosti i ljudskoj i duhovnoj neovisnosti, to biva očitije i snažnije njihovo osebujno zvanje koje dolazi od Boga. Roditelji će takav poziv poštovati i pomagati ih da im odgovore i da ih slijede. Jer, prvo zvanje kršćanina jest ići za Isusom: ‘Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan; tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan’ (Mt 10,37)” (KKC 2232).
Božansko očinstvo izvor je ljudskog očinstva (Ef 3,14-15); na Božjem se očinstvu temelji dužnost poštivanja roditelja (KKC 2214). “Poštivanje roditelja (sinovska odanost) je čin priznanja onima koji su darovavši život, s ljubavlju i radom dali djecu na svijet i omogućili im rasti u dobi, mudrosti i milosti. ‘Svim srcem poštuj oca svoga, i ne zaboravi majčinih bolova. Sjeti se da im život svoj duguješ: Kako da im uzvratiš sve što učiniše za te?’ (Sir 7,27-28)” (KKC 2215).
Roditelji trebaju poštivati otajstvo poziva svoje djece, čak i ako ga oni sami ne razumiju. Molitvom će osnažiti poštovanje prema slobodi i spremnosti na prihvaćanje Božje ‘intervencije’; molitvom se prenose pozitivne vibracije. Tako će roditelji izbjeći pretjerano zaštitničko ponašanje i kontroliranje svoje djece i posesivan način djelovanja, koje ne potiče njihov ljudski i duhovni razvoj.
Roditelj koji nesebično voli svoje dijete znat će u svakom trenutku osluškivati glas srca, biti u kontaktu s djetetom, darivati mu sebe. Isto će se tako dijete, u svojoj ljudskoj nemoći, osloniti na Božju ljubav i podršku, te s vjerom podnositi nezahvalnost i razočaranja na koja nailazi: put do međusobnog poštovanja je dug i naporan.
Dijete, koje se uz sve tegobe odrastanja mora nositi i s pomanjkanjem roditeljske ljubavi, često previdi mogućnosti ostvarivanja sebe pa zastane na nekoj životnoj stranputici.
Na primjer, previše kritičan otac, koji nikad nije zadovoljan s onim što dijete postiže, odgojit će vrlo nesigurnu osobu koja nikad neće biti zadovoljna s postignutim – čak ako postiže i iznimne rezultate. Nažalost, to dijete neće niti druge cijeniti. Takva odrasla osoba zlostavlja samu sebe i druge u braku, obitelji, na radnom mjestu i dr.
S druge strane, popustljiv odgoj jest manipulativni odgoj; popustljiv odgoj jest roditeljsko zlostavljanje vlastite djece. Kako? Roditelji svoju djecu zlostavljaju, ako im sve dopuštaju.
Nema doba u godini kada su roditelji na odmoru od roditeljske uloge. Ako vas vaše dijete ne poštuje, moguće je da je neprihvatljivo ponašanje prema vama naučilo upravo od vas. Roditelji: dijete vas više gleda, nego li sluša!
Otac sjedi za radnim stolom prezauzet, okružen papirima. Dijete prilazi očevu stolu. I stoji. I čeka. Otac ga ne zamjećuje sve dok ga dijete ne upita: “Tata, što radiš?”
Ne podižući pogled, odgovori: “Ma, ništa. Samo nešto planiram.” Dijete onda upita: “Tata, jesam li i ja u tim planovima?”
Duševno bolesni ljudi lutaju kroz život najčešće s gnjevom, svađama, predbacivanjima i optuživanjima protiv svojih roditelja: odbacuju svoje roditelje, ne opraštaju im pogreške iz djetinjstva, svojim roditeljima stavljaju na dušu krivnju za svoje životne podbačaje i propuste.
Njihov glavni problem ne sastoji se u tome što bi trebali oprostiti uvrede, nego u tome što nikome, a po najmanje svojim roditeljima nisu spremni oprostiti.
Biblijska izreka glasi: “Ne onečišćuje čovjeka što ulazi u usta, nego što iz usta izlazi – to čovjeka onečišćuje” (Mt 15,11). U životnom prijevodu to bi otprilike glasilo ovako: čovjek koji voli ujedno je i voljen, a čovjek koji mrzi je besprijekorno mrzitelj.
Pojam “poštovanje” roditelja jest pojam koji daleko nadilazi pojmove “otplaćivanja”, pa četvrta Božja “zapovijed podsjeća odraslu djecu da su za roditelje odgovorni. Koliko im je moguće, dužni su im u starosti i bolesti, u samoći ili neimaštini pomagati moralno i materijalno” (KKC 2218).
Sve dok su ovisni o svojim roditeljima, djeca ih trebaju slušati u onome što se tiče njihovog vlastitog boljitka, i boljitka obitelji. S osamostaljenjem prestaje posluh djece prema roditeljima, ali ne i poštovanje koje im uvijek duguju (usp. KKC 2216-2217).
Razgovaraju dva prijatelja. Jedan je kazivao: “Moja majka živi u istoj višekatnici u kojoj živi i moja obitelj i ja, ali posve odvojena od nas. Mi je baš i ne posjećujemo.” “Znači li to da je ne voliš?”, pita prijatelj. “Ah, znaš”, odgovori sin, “ja ne volim svoju majku. Ona je ranije, dok je bila pri snazi, a moja je žena radila, vodila brigu o našoj djeci, kuhala je za sve nas, prala nam i glačala. Kad se sada sva zadihana penje stepenicama, u meni se bude osjećaji krivnje.”
Smisao ljudskog života se sastoji u čežnji, u “napredovanju ljubavi”, koja se ne može zadovoljiti ničim drugim nego Bogom (V. Frankl).
Masovna kultura guta pojedinca, guta sve koji su “drugačiji”; duhovno razorena zajednica jest “kotao za utapanje” pojedinaca koji misle drugačije. Kršćanstvo je “matrica” koja formira životne nazora na svijet, nudi svoje vrijednosti u stjecanju čovjekovog identiteta: jedino se jake i svjesne osobe mogu oduprijeti tom “utapanju”.
U Novom zavjetu zapovijed ljubavi prema Bogu i ljubav prema bližnjem čini sažetak svih zapovijedi Dekaloga (usp. Mt 22,36-40, KKC 2196). Rezultat toga je: dijete se osjeća kao dijete, a otac i majka se osjećaju onako kako i sami žele. To je proaktivan izbor koji može potjecati samo iz dubine srca – svi tako povećavaju ulog ljubavi i poštovanja na emocionalnom bankovnom računu.
Suradnja između kršćanske zajednice i roditelja je potrebna u sadašnjem društvenom kontekstu. U današnjem je društvu doista teško odgajati djecu, jer nema čvrstih kulturnih uporišta, a društvo se neprestano mijenja, stoga je potrebno da župe podupiru obitelji, male kućne crkve, u prenošenju vjere (papa Benedikt XVI).
Bog se Mojsiju objavljuje pod imenom ‘Ja sam koji Jesam’; objavljuje se kao počelo egzistencije, kao bitak u čemu sve ima svoj izvor. U odnosu prema Bogu djeca-mladi mogu učiti poštivati svoje roditelje i vrednovati vlastitu egzistenciju. To je proaktivan izbor koji izvire iz dubine srca.
Svečovječanska poruka ljubavi četvrte Božje zapovijedi vraća nas korijenima života: Bog je ljubav koja obraća “srce otaca k sinovima, a srce sinova k ocima” (Mal 3,24).